Film "Obsession": Voli me više od života

“Sounds to me like you have a moral obligation to be there for her.”

- “Obsession” (2025)

Nedavno sam pisala o filmu “Honey Bunch” (2025), koji se na izuzetan način bavi pitanjem supružničke ljubavi koja često ide granicom opsesije, a ponekad je i potpuno prelazi, odlazeći u gotovo sumanut smjer. Taj film ljubav prikazuje kao stanje u kojem potreba za drugim postaje toliko intenzivna da briše granicu između privrženosti i posjedovanja. Upravo zato mi je bilo zanimljivo što su se ubrzo nakon toga virtuelni prostor i filmske preporuke počeli puniti jednim novim naslovom slične tematike. Riječ je o filmu “Obsession”, u režiji mladog američkog reditelja Curryja Barkera, a koji je pažnju privukao prelaskom s YouTube horor i komičnih skečeva na indie film, posebno nakon viralnog found footage ostvarenja “Milk & Serial” (2024).

Fatalna privlačnost

Dok “Honey Bunch” istražuje kako ljubav može prerasti u emocionalnu zavisnost i gubitak vlastitog identiteta, “Obsession” tu ideju dodatno radikalizuje i pretvara je u gotovo doslovan prikaz kontrole. U njegovom središtu nalazi se povučeni mladić Baron Bear (Michael Johnston), koji je godinama zaljubljen u svoju prijateljicu Nikki (Inde Navarrette), ali nikako da skupi dovoljno hrabrosti da joj to prizna. Umjesto toga, on kupuje misteriozni predmet One Wish Willow, vrbu koja navodno ispunjava jednu želju, i u šali poželi da ga Nikki voli više od bilo koga na svijetu. Naravno, želja se ostvaruje.

Na prvi pogled, film koristi poznatu premisu o ostvarivanju želja, ali vrlo brzo postaje jasno da će upravo ta želja postati izvor užasa za sve koje su njom pogođeni. Ono što Bear dobija nije ljubav, već njena iznuđena i zlokobna kopija: opsesivna, posesivna i nasilna verzija osobe koju je idealizovao, jer je cijela njena ličnost svedena na jednu jedinu funkciju – da njega voli bez granica. Na tom mjestu “Obsession” snažno odjekuje s filmom “Honey Bunch” jer oba ostvarenja pokazuju koliko lako idealizacija može prerasti u tragediju kada pokušamo ljubav pretvoriti u nešto trajno i potpuno podređeno nama samima. Od trenutka kada se želja ispuni, film se iz romantične fantazije pretvara u psihološki i tjelesni horor o kontroli i destruktivnoj potrebi da druga osoba postoji isključivo za nas i zbog nas.

“Obsession” je film vrlo jednostavne priče jer Barker uzima jednu od najistrošenijih horor-premisa – onu gotovo dječiju logiku “pazi šta želiš, možda ti se ostvari” – i pretvara je u nešto mnogo strašnije. Film od samog početka nema potrebu da skriva pravac kojim će krenuti: gledalac zna da će zaželjeno poći po zlu istog trenutka kada Bear posegne za vrbom. Tu nema nikakve misterije, niti u priči ima posebnih obrta (svi koje ima, očekivani su i, rekla bih, zasluženi) koji bi trebalo da šokiraju, i Barker upravo zato odbija graditi napetost na pitanju šta će se dalje dogoditi. Njega radije zanima nešto mnogo okrutnije, sadržano u pitanju koliko dugo čovjek može posmatrati propadanje druge osobe prije nego što prizna da je u onome što naziva ljubavlju, ustvari, jedan oblik kontrolisanog nasilja.

Tu se iznevjerava očekivanje koje imamo od vrbe kao predmeta koji ispunjava želju. U horor-filmovima ove vrste natprirodni predmet obično postaje centar priče: slijede objašnjenja, pravila kletve, porijekla artefakta, mehanizama djelovanja zla i načina na koji se ono može pobijediti. Barker vrlo pametno odbacuje taj pristup i “One Wish Willow” djeluje skoro pa banalno, kao jeftina sitnica kupljena u prodavnici egzotičnih tričarija, nešto što stoji pored kristala i tarot-karata. Suština načina na koji funkcioniše magija u “Obsession” je upravo njeno redukovano dejstvo; vrba nije portal prema nepoznatom ili demonskom, nego iskušenje, alat koji Bearu omogućava da provede svoju fantaziju. Horor, dakle, pokreće emocionalna logika samog protagonista.

Naravno, u maniru savremenih filmova ovog žanra koji se bave krizom intimnih odnosa i muškim identitetom, i ovdje postoji jasno prisutan analitički odnos prema muškosti i partnerskim vezama. Bear nije prikazan kao klasični predator niti posjeduje harizmu manipulatora. Naprotiv, Barker ga oblikuje kao savršeno prepoznatljivog dobrog momka: povučenog i nesigurnog mladića, do mjere u kojoj njegova nesnađenost postaje gotovo iritantna. Tu moram pohvaliti izvedbu Michaela Johnstona koji Beara igra sa stalnim osjećajem pasivnosti, da sam u prvoj polovini filma u kinosali imala stisnutu pesnicu u želji da ga kroz filmsko platno udarim.

"Obsession" je film vrlo jednostavne priče/

Bear ljubav koju dobija doživljava kao potvrdu vlastite vrijednosti, a Nikki za njega nikada nije sasvim stvarna osoba, prije je projekcija, i film će u nekoliko navrata vrlo suptilno pokazati da on, zapravo, nije zaljubljen u Nikki kao ženu sa svim njenim kontradikcijama i manama, nego u ideju veze koja bi izliječila njegov osjećaj beznačajnosti. Barker pritom odlično razumije da mnogi oblici emocionalnog nasilja rijetko izgledaju nasilno, pa Bear u većini situacija djeluje ranjivo, ali upravo ta potreba za ljubavi po svaku cijenu postaje jezgro horora. Film sugeriše da želja za apsolutnom ljubavlju gotovo uvijek podrazumijeva ulazak u prostor tuđe slobode, odnosno njeno postepeno ukidanje.

Mrak, fantazija i smrt

Kako film odmiče, Nikki sve manje djeluje kao ljudsko biće, a sve više kao personalizovana fantazija dizajnirana da zadovolji Bearove potrebe. I sve bi to možda za njega bilo idealno – kao što fantazije i jesu – da na Nikki postepeno ne postaju vidljivi znakovi raspadanja nastali upravo zato što joj je oduzeto pravo ne samo na izbor nego i na postojanje. Što Nikki više voli Beara, to manje ostaje od nje same, i upravo na tom mjestu Barker najjasnije povezuje posesivnu ljubav sa dehumanizacijom. Svedena na produžetak tuđe potrebe, Nikki polako kopni u sopstvenom tijelu, pretvarajući se u jezivu sliku osobe kojoj je oduzeta mogućnost da postoji izvan tuđe želje.

S tim je povezana i scena na zabavi u kojoj Nikki čita odlomak iz knjige koju piše – uznemirujući i incestuozni opis odnosa Ivice i Marice koji izaziva nelagodu među prisutnima. Ta scena pokazuje da je ona, zapravo, potpuno svjesna onoga što joj se događa, ali više nema stvarnu kontrolu ni nad sopstvenim tijelom ni nad emocijama. Tek povremeno, kroz kratke trenutke lucidnosti, uspijeva nakratko povratiti jasniji pogled na sebe i situaciju u kojoj se nalazi. Ona je Beara oduvijek doživljavala kao brata, nekoga ko joj je blizak na gotovo porodičan način, nikada kao potencijalnog partnera. Tek pod uticajem magije njena osjećanja počinju da se mijenjaju, protiv njene volje. I zato joj je čitava situacija duboko odbojna i uznemirujuća: u njenoj svijesti Bear i dalje ostaje figura brata, zbog čega joj ta prisila na ljubav djeluje gotovo incestuozno, i premda razumije koliko je sve pogrešno, više nema snagu da se tome odupre.

Vizuelni stil filma direktno reflektuje Bearovu percepciju Nikki, a posebno je to vidljivo u upotrebi slabog osvjetljenja i sjenki. Bear ne voli Nikki kao stvarnu osobu, već njen obris, siluetu u koju može projektovati sopstvene potrebe. Barker tu fantaziju prevodi u samu teksturu slike, pa je Nikki u brojnim kadrovima djelimično skrivena mrakom: lice joj ostaje nepotpuno vidljivo, detalji tijela nestaju u sjenci, a ono što preostaje jeste tek kontura. Film vrlo insistira na tome da Nikki od trenutka opčinjenosti nikada nije potpuno prisutna, nego da postoji kao tijelo koje se grči i trza, pokušava pobjeći, i rijetko kao potpuno jasna osoba. Posebno je uznemirujući način na koji se kreće unutar tih tamnih prostora. Barker često koristi statične kadrove u kojima njena figura djeluje gotovo zamrznuto, da bi zatim naglo reagovala, pokreti dolaze u trzajima, osmijesi traju predugo, riječi se neprirodno ponavljaju – to su sve elementi koji ovaj horor čine istinski neugodnim. U jednoj od scena, dok posmatra Beara kako spava, Nikki stoji u uglu sobe, djelimično progutana sjenom, sa ukočenim osmijehom i pogledom koji djeluje potpuno ispražnjeno.

Barker tako fotografiju koristi za podizanje atmosfere, ali i kao svojevrsni produžetak perspektive protagonista. Bearova ljubav funkcioniše identično kao poigravanje svjetlom: osvjetljava samo ono što želi da vidi, dok sve ostalo potiskuje u mrak. Taj osjećaj emocionalne klaustrofobije dodatno pojačavaju kadrovi u omjeru 4:3, statične scene koje traju neprijatno dugo i nagli prekidi tišine. Reditelj se pritom – i to moram pohvaliti – ne oslanja na stalne jump scare trenutke; strava nastaje iz postepene promjene atmosfere i iz osjećaja da se stvarnost polako deformiše pred našim očima, postaje gotovo kao halucinacija. (Parafraziraću repliku iz filma “Videodrome”: Tvoja stvarnost je već napola uobrazilja, a ako ne budeš oprezan, postaće i cijela takva)

Scenaristička nesigurnost

“Obsession” je zato, prije svega, film koji pokazuje da emocionalna manipulacija može biti gotovo jednako monstruozna kao i fizičko nasilje, samo sofisticiranija i društveno prihvatljivija. Najstrašniji aspekt priče jeste Bearovo kontinuirano odbijanje da sebi prizna šta je, zapravo, uradio, jer njegova fantazija o ljubavi neprestano stoji na putu razumu i zvuči dovoljno romantično da prikrije brutalnost onoga što se dešava. Bear nikada nije želio stvarnu Nikki, sa svim njenim nesavršenostima, nego potvrdu sopstvene potrebe da bude voljen. Pri tome, Barker sve to izvodi iznenađujuće efektno za temu koja u savremenom hororu posljednjih godina vrlo lako sklizne u pretenciozno i predvidivo lamentiranje o toksičnim odnosima i emotivnoj disfunkcionalnosti. “Obsession” jeste predvidiv film i sastavljen je od mnoštva već poznatih elemenata, od kojih neki funkcionišu bolje, a neki lošije. To se vidi i u pojedinim usputnim motivima ili detaljima koje film otvori pa ih kasnije više nikada ne razradi do kraja, ostavljajući utisak scenarističke nesigurnosti. Ipak, reditelj uspijeva upravo tu vrstu nesavršenosti pretvoriti u dio ukupnog utiska filma, jer dovoljno dobro razumije atmosferu nelagode iznimno važnu za žanr, pa mu za sve ostalo možemo progledati kroz prste. Utoliko više intrigira Barkerova najavljena obrada “Teksaškog masakra”, jer će tek takav materijal sasvim sigurno pokazati koliko je njegov autorski senzibilitet zaista disciplinovan. A na dobrom je putu.