Pouke Tell el-Muqayyara
OČIMA ILUSTRATORA: Ur, jedan od najblistavijih gradova-država prošlosti
Mezopotamija, zemlja između svetih rijeka Eufrata i Tigrisa, jedno je od najvažnijih područja u povijesti čovječanstva. U njoj su se razvile prve civilizacije - sumerska, akadska, babilonska, asirska i druge. Ona je domovina pismenosti, prvih škola, prvih književnih djela i biblioteka, astronomije i matematike, umjetnosti i zanatstva. Ona je domovina i legendarnog kralja Gilgamesha, koji je opjevan u najstarijem i najuzbudljivijem epu svih vremena, zahvaljujući kome sam se i ja uputio na ovo zanimljivo putovanje.
Želio sam ostvariti staru želju i zanoćiti u najstarijem gradu na svijetu i upoznati domovinu legendarnog Gilgamesha, koji me u goste poziva još iz gimnazijskih dana, kada sam prvi put čuo za njegova epska svjedočanstva. Želio sam i sagledati to civilizacijsko čudo nad čudima - mjesta i krajolike u kojima su, prije svih znanih kultura, cvjetali najljepši cvjetovi znanja, pismenosti, književnosti, pravnih i medicinskih nauka, zakonodavstva, graditeljstva, matematike, astronomije… I još nešto – spoznati razloge zašto ni najblistavije kulture nisu u stanju da prežive svoj kraj!
ČUDESNI UR: Krenuo sam u posjetu Uru, među ruševine nazivane Tell el-Muqayyar, ispunjen znatiželjama koje me ispunjavaju od najranijih godina moje novinarsko-istraživačke i publicističke karijere. Pisao sam o njemu i njegovim povijesnim tajnama u svojim knjigama, novinskim i televizijskim serijalima, pokušavajući da proniknem u njegove nebrojene misterije. Spoznati Ur jednako je kao spoznati tajne vremena.
Riječ je o gradu-državi za koji neki istraživači smatraju da je stariji od 7.500 godina, poznatom po veličanstvenom ziguratu (velika stepenasta piramida koja je služila kao svetište). Zigurat je dominirao cijelim krajem, propinjući se do samih nebesa i neznanih bogova. Zajedno s još pet jednako zanimljivih lokaliteta – Kish, Nippur, Uruk, Lagash i Eridu - upisan je na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji, kao jedan od tri najznačajnija arheološka lokaliteta iz vremena vladavine Sumera. Ur je mjesto prvog klinastog pisma, prvih škola, prvih epova i pripovjedačkih djela, biblioteka, astrologije, astronomije i matematike, umjetnosti i zanatstva. U starobabilonskom periodu (oko 1894-1595 pr. n. e), Ur je ostao grad od značaja i smatran je centrom učenja i kulture.
Ur je bio značajan lučki grad u Perzijskom zaljevu, koji je, najvjerovatnije, počeo, kao malo selo u periodu Ubaida u mezopotamskoj historiji i bio je uspostavljeni grad do 3800. g. pr. n. e, stalno naseljen do 450. g. pr. n. e. U Uru je nastao i čuveni kodeks zakona – Kodeks Ur-Nammu, koji je tristo godina stariji od poznatog Hamurabijevog zakonika! Krenuo sam u posjetu tom Uru, prijestolnici svjetlosti, a nalazim bezumne bolne ruševine. Istražujući 1922. godine brežuljak Tell el-Muqayyar, čije se ime prevodi kao “humka od smole”, ispod kojeg se krio čudesni zigurat E-temen-ni-guru, posvećen božanstvu Mjeseca, boginji Nani, engleski arheolog ser Leonard Woolley (1880-1960) otkrio je veličanstveni hram, pravo graditeljsko čudo antike, sagrađen od glinenih opeka koje su čvrsto povezane smjesom smola i bitumena.
Riječ je o stepenastoj piramidi sa čvrstim stubovima, prostranim terasama, ceremonijalnom dvoranom, mnogobrojnim mozaicima i skulpturama lavova i jelena, čija je najviša platforma služila za božanska veličanstva, u koja su stanovnici Ura duboko vjerovali. U tom hramu, među mnogobrojnim vrijednim artefaktima, Leonard Woolley je našao zlatno zrnce na kome je jasno pisalo ime A-ani-pada, a nekoliko dana kasnije, otkrio je i jednu ploču od vapnenca na kojoj je klinastim pismom bilo ispisano da je zgradu posvetio “A-ani-pada, kralj Ura, sin Mes-ani-pada, kralja Ura”. Tako je započelo otkrivanje jednog fascinantnog svijeta starog koliko i samo vrijeme najstarijih civilizacija svijeta. Priča koju vam želim ispričati upravo počinje s tim nevjerovatnim otkrićem…
KRALJEVSKE LISTE: Zlatno zrnce pronađeno na mjestu gdje je nekada bio čudesni zigurat E-temen-ni-guru, posvećen božanstvu Mjeseca, boginji Nani, na kome je jasno pisalo ime A-ani-pada, svojevremeno je izazvalo pravu senzaciju. Nije ni čudo, jer se ime A-ani-pada navodi i u zagonetnim “Kraljevskim listama”, za koje se vjerovalo da su proizvod bujne mašte legendarnog babilonskog astronoma, istraživača, kroničara i sveštenika Berossusa (oko 345. pr. n. e), koji je koristeći se izvorima pisanim klinastim pismom, na grčkom jeziku napisao povijesno djelo Babilonska ili Kaldejska povijest, u kojem je u tri knjige prikazao zbivanja od početka svijeta do vremena Aleksandra Velikog.
Sada, poslije otkrića engleskog arheologa ser Leonarda Woolleya, moralo se povjerovati da su “Kraljevske liste” autentične, a krunisane glave, koje su se u njima pominjale - historijske ličnosti! To je u znanstvenom svijetu izazvalo nebrojene dileme, oštre polemike i kontroverze, a historiografe bacilo u očajanje. Poznato je da “Kraljevske liste”, zajedno s imenima prapotopnih sumerskih kraljeva, precizno bilježe lokacije kraljevanja i fantastične dužine njihovih vladavina. U njima doslovno stoji nešto u što je teško povjerovati:
’’Kada je kraljevska čast sišla s nebesa, Eridu je postao sjedište kraljevstva. U Eridu je Aliulim vladao 28.000 godina kao kralj. Alalgar je vladao 36.000 godina - dva su kralja vladala 64.000 godina. Eridu je bio napušten i njegovo je kraljevstvo bilo prenijeto u Badtibiru.
U Badtibiri, Enmenluanna je vladao 43.200 godina. Emengalanna je vladao 28.000 godina; Dumuzi, pastir, vladao je 36.000 godina - tri su kralja vladala 108.000 godina. Badtibira je bila napuštena i njeno je kraljevstvo prešlo u Larak.
U Laraku je Ensipazianna vladao 28.800 godina - jedan je kralj vladao 28.800 godina. Larak je bio napušten i njegovo je kraljevstvo prešlo u Sippar.
U Sipparu je Enmeduranna vladao 21.000 godina kao kralj. Sippar je bio napušten i njegovo je kraljevstvo prešlo u Šuruppak.
U Šuruppaku je Ubar-Tutu vladao 18.600 godina kao kralj... Svega skupa, pet gradova, osam kraljeva je vladalo 241.200 godina. I onda je Potop bio na Zemlji...’’
LEGENDA O POTOPU: Tada na zemlju nahrupi Opšti potop, zapisao je 1949. godine njemački istraživač Kurt Wilhelm Marek (1915-1972), koji se potpisivao pseudonimom K. W. Ceram, u svom sjajnom romanu o arheologiji “Bogovi, grobovi i učenjaci”. Sumerska verzija Potopa, u koju i danas neki istraživači i arheolozi sumnjaju, kaže da je nevrijeme započelo strašnom orgijom munja i silnom grmljavinom, a potom je posvuda zavladala tama. I sami se bogovi prestrašiše tog užasnog prizora te se “k’o psi šćućuriše navrh neba”. Sedmoga dana Potop počne jenjavati i dogodi se novo stvaranje ljudskog roda od plemena sumerskog Noaha (Noah, Noa), po imenu Utnapishtim, koji se po savjetu boga Ea s porodicom i životinjama sklonio na lađu. Zahvaljujući tome, bog Enli mu je udijelio besmrtnost, te je živio na otoku s one strane Mora smrti, na ušću svetih rijeka Eufrata i Tigrisa, gdje ga je posjećivao Gilgamesh, čiju domovinu, evo, obilazim s puno znatiželje i ljubavi.
Jednako kao što je predaja o Velikom potopu sačuvana na sumerskim, akadskim, babilonskim i asirskim spomenicima, tako se i kraljevi što se spominju poslije Potopa, broje kao apsolutno historijske ličnosti. Budući da se u redovima tih vladara nalazi više njih koji žive kao bogovi i polubogovi, i budući da se o prvoj kraljevskoj dinastiji tvrdi da su njezina 23 kralja zajedno vladala 24.510 godina, tri mjeseca i tri i po dana, nije čudno što zapadni istraživači nisu ispočetka vjerovali “Kraljevskim listama”.
Nije čudo, naročito stoga jer se do prošlog stoljeća arheolozima nije posrećilo da imaju i jedno kraljevsko ime prije osme dinastije poslije Potopa. Ali, kada je sir Leonard Woolley vidio kako neprestano na vidjelo izlaze slojevi najstarije kulture na tlu Mezopotamije, on je počeo sve više vjerovati kontroverznim zapisima legendarnog astronoma, istraživača i sveštenika Berososa.
A ŠTA KAŽE STARI ZAVJET: Pored sumerskih “Kraljevskih lista” i Stari zavjet bilježi “sjećanja” na drevne patrijarhe koji su bili enormno dugovječni.
U “Knjizi postanka” kaže se izrijekom da je Adam u 130. godini dobio sina Seta, a da je nakon tog sretnog doživljaja živio još osamsto godina. I njegov sin Set bio je više nego dugovječan. Živio je 912 godina, a u 105. godini dobio je sina Enoha, koji je živio 905 godina. U devedesetoj godini Enoh je dobio sina Kenana, koji je umro u 910. godini. Ali, i Kenan je za sobom ostavio sina. Dobio ga je u sedamdesetoj godini i nazvao ga Mahalel. Ni Mahalel nije imao kratak životni vijek. U 85. godini rodio mu se sin Jered, a on je živio 895 godina. Jered je svog sina Henoka dobio u 162. godini, a umro je u 962. godini... I tako se lista dugovječnih starozavjetnih patrijarha nastavlja preko Henoka, koji je doživio 365 godina, njegovog sina Metuzalema što je živio 962 godine, sve do legendarnog Nuha, koji je umro u starosti od 950 godina.
Naravno, teško je povjerovati u autentičnost starih zapisa čiji izvori se gube u maglama vremena, ali je sigurno da su naši prastari preci, konačno kao i mi danas, dosta vremena, invencije i energije potrošili u traganju za odgovorom da li čovjek može postati besmrtan. Jesu li to samo bile puke želje i isprazne riječi, što se često pojavljuju u mitologijama drevnih civilizacija? Ili su prastari gerontolozi doista mogli izuzetnim ličnostima svog naroda podariti vječnu mladost i život dug nekoliko hiljada godina?
O fascinantnim svjedočanstvima koja se pominju u “Epu o Gilgameshu”, čijem sam legendarnom junaku, evo, krenuo u pohode, do sada su napisane brojne rasprave, književne analize i djela nesumnjivih vrijednosti, pa ipak ovaj ingeniozni ep još uvijek budi svjetsku pažnju ne samo zbog svoje starosti i literarne vrijednosti. U vrijeme kada sam istraživao civilizacijske domete sumerske kulture, u epu sam našao i stih u kome Utnaipishtim savjetuje Gilgamesha:
’’Otkriću ti, Gilgameshu, jednu tajnu stvar, a to što ću ti reći jeste tajna bogova. Postoji biljka, koja raste ispod vode i ona ima bodlje poput trna ili ruže. Ona će raniti tvoje ruke, ali ako ti uspije uzeti je, onda će tvoje ruke držati ono što čovjeku vraća vječitu mladost!...’’
******
Mezopotamija je bila kolijevka znanja i prosperiteta, a o njenoj plodnosti i bogatstvu čulo se nadaleko. Ona je domovina mnogih svetih ljudi i božijih poslanika. Njeni kraljevi afirmisali su kulturne tradicije i otvarali prve javne škole u historiji čovječanstva. Prvi su u svijetu podržavali pismenost i recitatorstvo, podsticali kiparstvo, bilježili kronike na glinenim pločicama, a pjesnici i umjetnici bili su uvažavani i imali su svoju boginju. Zvala se Geshtinanna. Sve te veličanstvene tekovine izazivale su zavist primitivnih naroda sa sjevera, koji su pokretali pljačkaške pohode. Stoga je kralj Shulgi, koji se smatra najvećim kraljem Treće dinastije Ura, nastojao da grad osigura od upada rušilačkih vandala. Među njegovim brojnim građevinskim projektima bio je i odbrambeni zid, koji se protezao 250 km duž granica Sumera, kako bi se spriječila varvarska plemena poznata po biblijskom imenu Amoriti. Shulgijev zid su održavali njegov sin, unuk i praunuk. Pa ipak nisu uspjeli da zadrže plemena sa sjevernih granica.
Godine 1750. pr. n. e. vojska susjednog kraljevstva Elam, poslije duge opsade, probila je zid, opljačkala i porušila Ur, a posljednjeg kralja odvela u zarobljeništvo. To su iskoristili Amoriti, koji su godinama tražili način kako da se dokopaju bogatstva grada, ušli u Ur i zadali posljednji, smrtni udarac sumerskoj kulturi. Od slavnog grada ostale su ruševine Tell el-Muqayyara da nas opominju…
