Komandant koji je sačuvao Dobrinju: Vjerovao je u istinu i pravdu

Bližio se kraj juna 1992. Opsjednuto Sarajevo je živnulo: deblokirana Dobrinja! Ali kako to uživo zabilježiti? Fotoreporter Večernjih novina Emil Grebenar i ja izmolili smo dozvolu Kerima Lučarevića, tadašnjeg komandanta Vojne policije, da upadnemo u kombi koji se zaputio u komandu 5. dobrinjske brigade. Vozaču su uspjeli nabaviti i prsluk i kacigu - uprkos opremi, teško je ranjen - no, za nas putnike slijede uputstva: glava se ne smije nazirati kroz prozor, moramo se dobro skriti, a meni, pošto sam žensko, dadoše i posebno osiguranje - vreću riže.

Senčijev mezar

Nije mi baš bilo najjasnije šta nas čeka, ali sam uskoro shvatila - na potezu od Nedžarića do Dobrinje na nas se sručila sila svakovrsne municije. Naš je hrabri vozač vratolomnom brzinom i nevjerovatnom spretnošću protutnjao kroz sve to i kad smo stigli, prvo potražio metke u mojoj riži, a nas dvoje su poslali da se javimo komandantu.

Ismet Hadžić mi se predstavio samo kao Mutevelija, a kada sam mu rekla da želimo vidjeti tu prvu liniju na kojoj je odbijen žestoki četnički napad i praktično naselju omogućena kakva-takva veza s gradom, gledao me nekoliko trenutaka mirno, da bi upitao: S kim ćete ići?

Pa, nadali smo se da ćete nam dati nekoga da nas odvede, kazala sam. Ubrzo je postrojio desetak ljudi, među njima i neke moje kolege i pitao - ima li dobrovoljaca. Svi su šutjeli. Onda se okrenuo meni i rekao: Shvataš li sad koliko je opasno? No, vidjelo se da razumije da ni moja tvrdoglavost nije za potcijeniti. Dobro, idemo, ja ću vas voditi, odlučio je i krenuo.

Pratili smo ga u tišini, pomno slušali njegova uputstva, a kada smo došli do harema džamije nakraj Nedžarića, pokazao nam je svjež mezar Senada Poturka. Bio je naš heroj, a nisam se čestito ni halalio s njim, kazao je i pokazao nam gdje ćemo stati. Onda je prišao mezaru i čučnuo uz njega. Čuli smo da uči i čuli smo fijukanje metaka. Emil je fotografirao. Kasnije, kada smo se već vratili u redakciju, a on razvio film, pokazao mi je jednu od najupečatljivijih ratnih slika: Muteveliju, s rukama podignutim u molitvi, i metke ispaljene iz pama svuda oko njega. Ta je fotografija vrlo brzo obišla svijet i ostala do kraja Emilovog života jedna od njemu najdražih.

Kada smo se vraćali, trebali smo pretrčati cestu. Krenuo je prvi, upozorivši nas da moramo uloviti predah i onda jurnuti. Uspjeli smo. Kad smo već bili na relativno sigurnom prostoru, ispričao nam je - kratko, precizno, jezgrovito - tok bitke koju je Armija dobila i tako deblokirala Dobrinju.

Nije propustio pohvaliti narod koji vjeruje svojoj vojsci, pričao nam je o organizaciji života, da bi me u jednom trenutku upitao - znaš li da te je metak umalo ošišao? Slegnula sam ramenima, bilo je to vrijeme kada su nas meci na ulicama i bukvalno šišali. I u ratu i kasnije, Mutevelija se znao prisjetiti tog susreta, za koji je imao jednostavno objašnjenje: htio je Senčiju proučiti Fatihu, pa je usput poveo i tvrdoglave novinare.

Vrijednosti ARBiH

Ismet Hadžić je rođen 1952. u Trnovu. Na Dobrinju je stigao koju godinu pred rat i postao mutevelija u onoj istoj džamiji u čijem je haremu ukopan Senad Poturak. Nije imao vojničko predznanje, ali je imao dovoljno srca i vjere u istinu i pravdu da je bez dilema organizirao otpor. Komandna pozicija bila je prirodan slijed.

Kao, uostalom, i ratna priznanja i generalski čin, ali i spremnost da istraje na čuvanju sjećanja i onih vrijednosti u koje se ARBiH zaklinjala - pravo čovjeka na dostojanstven život u slobodnoj Bosni i Hercegovini svih njenih ljudi. Za to se svim srcem i borio.