Dva bratska udava

Ljeti se Dunav povuče i sa bačke strane izrone sprudovi. Na velikoj okuci ukažu se Havaji, špicasti sprud na kojem je bilo najmanje kupača zbog snažnih virova i bijesne matice, prekoputa se, u malenom zatonu, sunčala Tanja koja je jednom povelikom brinom bila odvojena od velike rijeke i na kojoj su se najviše kvasila djeca, a nasuprot sela maltene cijelom dužinom bjelasale su se bezimene ade i adice do kojih su jedni stizali čamcem, a oni odvažniji kraulom.

Djevojačka pomoć

Daljska obala ima dvije plaže, Liman i Jamu, ali je kupanje na sprudovima druga vrsta sporta. Sprudovi su godišnji odmor, ferije i produženi vikend. Na sprudove se dolazi u zoru, a odlazi kad Dunav počne da tamni. Na njima se roštilja, love se bjelouške i žabe, plovak povlače manje babuške i krupne deverike, varalice u potopljenom granju traže pospane štuke. Diše se i na Limanu, diše se i na Jami, ali nigdje pluća tako ne rade kao što rade na sprudovima.

Kupanje na sprudovima je uglavnom bezazlena razbibriga, ali Dunav nije pretjerani veseljak. Voda bi ponekad iz pijeska izvalila kakav panj, deblo ili poveću gomilu svakojakog amelja i na tom bi mjestu ostajala rupa, koju bi mutne vode plavog Dunava savršeno maskirale. Čak bi i dobrim plivačima propadanje u rupu ubacilo herc u brzinu više, a onima koji su tek učili da se održavaju na vodi on bi potpuno stao kada bi izgubili pijesak pod nogama. Prije tridesetak godina je i meni noga proklizala i vjerovatno bi me našli kod Iloka da nije bilo prve djevojačke pomoći.

Ponekad mi se čini da bih mogao razabrati dunavsku kap od druge dunavske kapi, toliko dobro pamtim svoje daljske godine, ali s kim sam toga dana išao na kupanje i ko je sve bio u hajdučkoj četi koja se spustila niz Vitanovu baru da bismo došli do Tanje… Praćakao sam se po sprudu, u trku sam nagonio kedere iz jednog plićaka u drugi, gledao sam gdje bih mogao da zabacim čim se smjestim, tek odjednom nestadosmo i svijet i ja. Gazio sam plićak koji jedva da je kvasio skočni zglob i odjednom me voda poklopila.

Nisam umio da plivam, ali to je bilo tek pola jada. Dunav mi se popeo do usta, pa nikako nisam mogao da dreknem. Kako zinem – tako mi litra vode nagrne u ždrijelo. Da stvar bude gora – osjećao sam kako nastavljam da tonem. Mlatarao sam rukama, tresao glavom, mumlao, ali ništa nije pomagalo. Davio sam se u tišini i to u rijeci koju sam toliko volio. Tek – neko me ščepa za kosu i povuče nagore. Nekako sam se iskobeljao iz rupe, ljuljnuo sam na pijesam i pokušavao da dođem sebi. Djevojka koja je išla s nama na sprud – ne samo da sam zaboravio njeno ime nego ne pamtim ništa njeno sem dugačke plave kose koja je bila zbijena u konjski rep – bila je moj nenadani spasilac. Bilo je to moje prvo davljenje.

Dvadeset i pet godina kasnije navukao sam prsluk, obuo čizme i nabio kacigu na glavu. Ušao sam u čamac za rafting pažljivo slušajući instrukcije mišićavog skipera. Vožnja će trajati tri sata, zaustavićemo se tamo gdje se čamci obično zaustavljaju, skakaćemo sa starog visećeg mosta, a u jednom dijelu kanjona biće dozvoljeno i spuštanje onima kojima se ne koti zec u prsima. Do te tačke ima mašala puta i sve će biti na vrijeme saopšteno. Ko pretekne – ručak na startno-ciljnoj ravnini, a ima i hladnih špricera.

Bio je to moj prvi rafting i sve je bilo kao da je po meni pisano. Brljugali smo se pod starim mostom sa kojeg smo svi redom skočili najmanje deset puta, veslali smo polako mirnim dijelovima Vrbasa i momački kroz matice, a onda je došao i momenat da se hrabra tijela puste niz kanjon. Skiper nas je dobro pripremio: kroz maticu se ne pliva, matica nosi, noge uvijek moraju biti naprijed, usta vazda zatvorena, nikakva panika nije dozvoljena, jer panika češće i bolje davi nego voda. Do sredine matice treba doći što prije, a onda se valja samo pustiti.

Nije mi u naravi, ali sam poslušao. Brzo sam se dočepao matice, gurnuo sam noge pred sebe i pustio sam se. Rijeka me dizala i spuštala, bacala i vraćala, a ja sam samo zadivljeno gledao u silu koja se sa svih strana valjala oko mene. Voda me nosila između ili preko stijena, noge nijednog trenutka nisu zapele, u usta nije ušlo više od sedam kapi vode i sve je bilo onako kako je i trebalo da bude, ali… U jednom trenutku matica me cimnu nadole, voda me poklopi i sve nestade. Kao što sam prije dvadeset i pet godina propao kroz dunavsku rupu, sada sam odjednom nestao u vrbaskom kazanu.

Tri života

I opet sam mlatio rukama, opet sam tresao glavom, opet sam probao da se dohvatim površine, ali sve je bilo uzalud. Upao sam u presu koja me je nemilosrdno mljela. Mogao sam imati Tysonov biceps, pa opet ne bih uspio ni zarez da napravim u onolikoj pjeni koja me poklopila. Pokušavao sam da se izborim s tolikom silinom, da je nadmašim ili bar nadmudrim, ali protiv njene snage i prirode ni mamut u punoj snazi ne bi mogao ništa. Panika je stigla u nebeskim kočijama, ja sam zinuo i Vrbas se ulio u moju pećinu. Sve je bilo gotovo.

I tek odjednom – rijeka me izbaci na površinu. Jedva se nekako osvrnuh oko sebe da vidim koje je doba dana, jer sam pod vodom bio najmanje pola godine, ali ništa nije ukazivalo na toliku promjenu. I ispred i iza mene su bili hrabri spuštači, malo podalje skiperi u čamcima, Vrbas je hučao i ja u trenutku shvatih da sam pod vodom bio tri ili četiri sekunde. Ni u onoj rupi vjerovatno nisam bio duže, a meni se činilo da su najmanje tri života prošla. Paniku sam maskirao samozadovoljnim osmijehom, ali zapravo nisam bio kadar da ga razvučem toliko koliko sam se pod njime tresao. Prošlo je mnogo vode i Dunavom i Vrbasom od tada, a ja bih ponovo niz kanjon i ponovo bih na dunavske sprudove.