I knjige spajaju ljude

Po mnogo čemu, prirodnim darovima - šumama, jezerima, prostranstvima, rijekama – ljudima, njihovim običajima, navikama, mentalitetima, odnosima među ljudima, Kanada je prelijepa zemlja. Prema mnogim parametrima, jedna je od najrazvijenijih u svijetu. Istina, daleko od nas.

Sjećanje na Vijećnicu

U Kanadi sam bio na Svjetskom bibliotečkom i informacionom kongresu (WLIC - World Library and Information Congress) IFLA, koji je održan od 10. do 15. avgusta 2008. godine. Na Kongresu je bilo ukupno oko 3.500 predstavnika iz biblioteka i bibliotečkih udruženja iz 150 zemalja svijeta. Glavna tema bila je “Biblioteke bez granica: Put ka globalnom razumijevanju” (Libraries without Borders: Navigating towards global Understanding).

Kongres IFLA se, u pravilu, svake godine održava u nekom drugom gradu, u drugoj državi, na drugom kontinentu. Ovoga puta bio je u Quebecu. To je područje gdje se preferira francuski jezik. Maršruta puta je bila: Sarajevo - Ljubljana - Frankfurt - Montreal - Quebec i obratno. To je, zaista, bilo duže putovanje, ali vrlo interesantno, vrlo korisno. Kongresi imaju svoje standarade, svoje dnevne redove. U okviru kongresa IFLA održavaju se i konferencije direktora nacionalnih biblioteka svijeta (CDNL). Zanimljivo je i to da se svi učesnici tog skupa osjećaju kao da su na nekoj od skupština Ujedinjenih nacija – ispred svakog učesnika je nezaobilazna zastava njegove zemlje, tu su i drugi protokoli...

Quebec je glavni grad istoimene kanadske provincije, ujedno i najveći grad istočnog Quebeca. Staro gradsko jezgro Quebeca (jedini grad sjeverno od Meksika čiji utvrđeni zidovi još postoje) UNESCO je proglasio mjestom svjetske baštine 1985. pod imenom Istorijski distrikt starog Quebeca. Grad ima oko 529.000 stanovnika, a sa širim područjem oko 718.000 stanovnika. Quebec je poznat po svom Zimskom karnevalu i zamku Frontenac, istorijskom hotelu koji dominira gradom. Narodna skupština Quebeca, Nacionalni muzej lijepih umjetnosti, Muzej civilizacije nalaze se u blizini starog gradskog jezgra ili u samom jezgru. Među turističkim atrakcijama grada su vodopadi Montmorency i bazilika Svete Ane od Beaupréa, koja se nalazi u obližnjem gradiću Beaupré.

Po čemu posebno pamtim ovaj kongres? Između ostalog, i po pozdravnoj riječi guvernerke Kanade Michaelle Jean. Ona je u svom govoru spomenula i paljenje sarajevske, Nacionalne i univerzitetske biblioteke - Vijećnica. Kazala je, između ostalog, da je u vihoru rata gorjelo dva miliona knjiga, uključujući i 300 posebnih rukopisa koji su nestali u jednoj noći 25/26. avgusta 1992. godine, kada je sarajevska Vijećnica bila bombardovana i zapaljena. Paljenje tih dva miliona knjiga u Sarajevu doživljeno je kao da je na nebu nestalo dva miliona zvijezda. Valjalo je na tom skupu čuti vrlo emotivan i porukama taj vrlo važan govor.

Zašto porukama?

Kada posmatrate kako se danas obnavlja sarajevska Vijećnica, gotovo da se možemo pitati da li je ona uopšte bila i zapaljena. Riječ je, dakle, o krajnjem nemaru da se taj vrijedan, kapitalan objekat Sarajeva konačno obnovi i stavi u funkciju, te da njom upravlja i da u njoj bude smještena ona organizacija kojoj je knjiga “osnovno sredstvo”, a ne neke društvene, upravne ili sasvim treće organizacije, koje s knjigom, bibliotekarstvom, književnom politikom i uopšte pisanom riječju nemaju nikakve ili gotovo nikakve veze.

Mnogo puta nakon rata, pa i tada u Kanadi, sjetio sam se ratnog Sarajeva, strahota, paljevina...

Naravno, građani Sarajeva, koji su 1992. godine ostali u ovom gradu, sjećaju se stravičnog plamena, koji je, u noći 25/26. avgust, za samo nekoliko sati, skoro pa uništio Vijećnicu, simbol grada Sarajeva, dakle spalio Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku Bosne i Hercegovine. Vijećnica – NUBBiH, za svakog Bosanca i Hercegovca predstavljala je i predstavlja simbol duhovnosti i dokaz višegodišnje isprepletenosti tradicija i kultura sa ovih prostora. Bila je mati, odnosno učiteljica mnogim generacijama, pa čak i onima koji su se usudili podići ruku na nju.

Od tada, pa do danas, uposlenici Biblioteke u neadekvatnim “privremenim” prostorijama, jedva dovoljnim za smještaj spašenog fonda, i pored raznih nedaća (neriješenog pravnog i finansijskog statusa) koje su pretrpjeli i još trpe oni sami i institucija kulture od značaja za BiH, uspješno obavljaju sve poslove koje jednoj nacionalnoj biblioteci državni zakon propisuje. Fond Biblioteke iz dana u dan se nadograđuje, obnavlja, oštećene stare i rijetke knjige restauriraju. Svake godine povećava se broj korisnika, posjetâ stranih delegacija, naučnih radnika i studenata slijedeći trend i uvodeći nove medije komunikacije, a sve to u okvirima financijskih mogućnosti i unatoč nebrizi društva za instituciju kulture od značaja za državu BiH.

Obnova Vijećnice, izvjesno je, trajat će još neko vrijeme, a izgledi da se NUBBiH u punom kapacitetu vrati u ovo zdanje, nažalost, sve su manji. Trenutno ne postoje ni naznake da će za Biblioteku biti izgrađena nova namjenska zgrada, po evropskim standardima.

Na ovom mjestu bih podsjetio da je kanadski ambasador David Hutchings, u namjeri da doprinese obnovi bibliotečkog fonda NUBBiH, donirao 1.000 knjiga našoj biblioeci. Knjige su na engleskom i francuskom jeziku; anglofonske publikacije doniralo je 45, a frankofonske 22 izdavačke kuće. Zahvaljujući tada kanadskoj ambasadi, kanadskom ambasadoru i izdavačima iz ove zemlje, kazao sam da će ovaj gest, između ostalog, biti primjer i drugim institucijama da na isti ili sličan način pruže podršku Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci i njenim zaposlenicima, kako bismo nastavili rad za dobrobit cijelog bh. društva u misiji kulture, obrazovanja, nauke...

U sjećanju mi je, u svakom slučaju, ostao simpatičan, vrlo impresivan detalj: kada se organizuju skupovi takve vrste, na stolu, ispred svakog direktora državne biblioteke (Konferencije direktora nacionalnih biblioteka, CDNL), kako sam već rekao, treba da stoji državna zastavica. To je, dakle, obilježje svake države koja na njemu učestvuje. Tako je i sa ovim skupom: kolega iz Makedonije, direktor njihove biblioteke, Mile Bošeski vidio je zastavu svoje zemlje i natpis, na kojem je pisalo Republika Makedonija, što je njemu izuzetno odgovaralo, s obzirom na činjenicu da se obično piše Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija, jer se naziv nove države Makedonije osporava od strane susjeda Grčke. On je toliko bio radostan da je unaokolo tražio da li je neko sa fotoaparatom kako bi to i fotografisali. Ja sam to i uradio i u šali mu kazao: “A znaš li, Mile, koliko mi dođeš za ovu fotku?”

Kanada je inače vrlo interesantna zemlja. Kada smo prvi put iz Evrope sletili u Montreal, sjetio sam se Olimpijskih igara u Montrealu, kada su, tada još naš Matija Ljubek, i mnogi drugi sportisti bivše države Jugoslavije osvojili velika i značajna odličja. Po čemu mi je takođe u sjećanju ostao let za Kanadu?

Naravno, dešava se da se prilikom leta nekom od putnika izgubi prtljag. Tako je bilo i sa mojim prtljagom na aerodromu u Quebecu. Kako ima određena procedura, tako sam i ja morao postupiti: ide se prvo tamo gdje se to prijavljuje. Slučajnost je htjela da je prvi čovjek kome sam prijavio nestanak prtljaga bio iz Grčke. To govorim zato što se od ranije znaju moje veze sa Grčkom, da mi je supruga Grkinja. Bio je to jako prijatan čovjek: pričali smo malo na grčkom, malo na francuskom, malo na engleskom jeziku, tek toliko da stvorimo neku prijateljsku, drugarsku atmosferu. On je bio jako ljubazan i preduzeo je sve da se taj prtljag nađe. Međutim, to nije bilo tako brzo, tako da sam ja na toj konferenciji bio u sportskoj odjeći, onoj u kojoj sam putovao. Mi smo, zapravo, u Quebec stigli u vrijeme vikenda, kada su sve radnje bile zatvorene, tako i da sam htio ništa nisam mogao kupiti, tj. adekvatnu odjeću, odnosno garderobu. To, međutim nije bio nikakav problem, pa su na samoj konferenciji neke moje koleginice i kolege primjetili da i u sportskoj opremi dobro izgledam.

Ostalo mi je u sjećanju vrlo interesantno to kako je, prije polaska, službenica kanadske ambasade moju kanadsku vizu označila crvenom olovkom, što može da rađa razne asocijacije, pa i one kada vam učiteljica u osnovnoj školi neki domaći zadatak pregleda i ocijeni sa crvenom olovkom.

Pored radnog dijela, uživali smo u ljepotama Quebeca. Ja sam, inače, bio smješten u hotelu Classic, odakle se pruža predivan pogled na grad i rijeku St. Lawrence, kao i na brojna jezera, kojima Quebec inače obiluje.

Glavne kapije

Mnoge od gradskih atrakcija su istočno od utvrđenih zidova starog Quebeca. Ovaj kraj ima upečatljiv evropski izgled jedinstven u Sjevernoj Americi, sa kamenim zgradama i vijugavim ulicama ispunjenim prodavnicama i restoranima. Kapija Saint-Louis i kapija Saint-Jean su glavne kapije kroz zidove od modernog dijela centra. Zapadno od zidova su Kolin Parlamenter (Parliament Hill) distrikt te Abrahamova zaravan. Panoramom Quebeca dominira ogroman hotel-dvorac Frontenac, smješten na vrhu Cap Diamant. Hotel je uz terasu Dufferin, šetalište duž litice, koje pruža divan pogled na rijeku Saint Lawrence. Pored zamka Frontenac je kvebečka Bogorodična katedrala, matična crkva katoličke nadbiskupije Quebec. To je prva crkva u Novom svijetu, koja je podignuta kao bazilika i ona je nadbiskupska crkva cijele Kanade.

Ovom prilikom se sjećam i želim izraziti zahvalnost jednom kanadskom državljaninu i članu Eggletonovog tima Richardu Boivinu, koji je direktno sarađivao sa mnom, kao članom Gradske vlade Sarajeva, o pitanjima obnove infrastrukture glavnog grada BiH. On je donirao komplet UMBRO opreme fudbalskom klubu “Partizan” Sarajevo, čiji sam ja bio predsjednik. Opremu je, krajem juna 1996. godine, uručio kanadski ambasador u Bosni i Hercegovini Serge Marcoux.

Nisam puno naših ljudi sreo u Quebecu, ali jesam puno poruka razmjenjivao. Tamo živi i nekoliko ljudi iz moje rodne Bileće.

(Iz knjige “Putovanja i saznanja”, Sarajevo, 2017)