Drama na putu spasa: Je li se mogla izbjeći katastrofa u Nepalu

Već treći dan pješačimo iz Lhase prema nepalskoj granici, potajno se nadajući da ćemo se bez većih problema za pet-šest dana dokopati glavnog grada Nepala Kathmandua. Sa mnom su moji prijatelji i članovi ekspedicije, arheolog i historičar dr. Enver Imamović i liječnik dr. Eldin Karaiković, dok su u gradu ispod veličanstvene Potale ostali alpinista Boris Kovačević i poliglota Josip Svoboda. Svako od nas je sebi odredio polja interesovanja i njih dvojica će nekoliko dana kasnije krenuti drugim neizvjesnim pravcem prema nepalskoj prijestolnici u kojoj nas čeka šesti član ekspedicije “Tibet ‘88” Mirza Pepić.

Shigatse je grad budističkih hramova, u kojima svakodnevno, tiho, odzvanjaju molitvena zvona, a rijetka svjetla voštanih svijeća, petrolejskih i uljanih lampi titraju poput dalekih sazviježđa, čineći prizor mističnim. U oronulim hramovima drugog po veličini i svetosti grada na Tibetu nikada ne zamiru molitve, niti se gase prigušena svjetla života. Mistika je ovdje stvarnost koja traje stoljećima.

NEIZVJESNO PUTOVANJE: Prenoćište smo našli u nekoj staroj hramskoj zgradi, namijenjenoj nenadanim putnicima i hodočasnicima, koje je uhvatila noć na putu za Kailash. Smještena ispod vrhova Himalaja, planina Kailash se smatra boravištem bogova. Djeluje čudesno, baš kao da je spuštena sa božanskih nebesa. Na njen vrh, koji doseže visinu od (gle čuda!) 6.666 metara, nikad se niko nije popeo. Sveta planina djeluje kao okamenjeni falus, pa se među hodočasnicima uvijek nađu i žene-nerodilje, koje se nadaju da će im hodočašće donijeti punu kuću djece.

U cik zore, ponovo smo na prašnjavoj cesti. Ispunjeni nadom, stopirali smo stari kamion, prepun siromašnih nomada, ali s njim nismo daleko stigli. Vozeći kroz kamene urvine, već nakon tridesetak kilometara, na kamionu se slomila desna osovina, pa smo se dalje morali snalaziti kako znamo. Pokupili smo opremu i put nastavili pješice, nadajući se da ćemo usput stopirati neko vozilo kineske vojske ili naići na nomade od kojih bismo kupili konje za dalje putovanje. Oko podne nebo se smračilo. Zapuhao je i hladan vjetar, pa smo se sklonili u usamljenu čajdžinicu, u kojoj smo zatekli nekoliko Tibetanaca džinovskog stasa. Pripadali su plemenu u kome muškarci za života ne krate kosu, već je skupljaju na vrhu glave, tako da izgledaju još gorostasnije.

Već s vrata smo učtivo pozdravili uobičajnim narodnim pozdravom “Kuzu zangpo!” i dodali: “Kehrang kusu debo yinpeh?” (Kako ste?), ali nam niko nije odgovorio. Odložili smo opremu pored vrata i smjestili se za najbliži sto. Pokušali smo goste odobrovoljiti, pa smo svima naručili čajeve od tsampe, a za sebe smo uzeli čajeve od ljekovitog tibetanskog bilja. To se pokazalo korisnim za uspostavljanje prijateljstva. Uskoro su se i oni otvorili, pa su svoj sto spojili sa našim i častili nas suhim jakovim mesom.

Kiša nije prestala ni kada je hladna pomrčina donijela čudne osjećaje tjeskobe i straha. Vidjevši naše snebivanje, domaćin nam je predložio da prenoćimo u šupi sa starim odbačenim stvarima, u kojoj je bilo odloženo i nekoliko vojničkih kreveta, prekrivenih teškim ćebadima od jakove kostrijeti. Prihvatili smo i uvukli se u svoje vreće za spavanje i zaspali uz bljeske munja i prolom oblaka. Oko ponoći nas je probudila lupa na vratima. Neki nepoznati glasovi su pozivali da otvorimo vrata. Ispunjeni sumnjama da ćemo biti opljačkani nismo otvorili. Poslije desetak minuta glasovi s polja su se utišali i izgubili u noćnoj oluji.

SUSRET SA SAI-PROROKOM: Jutro nam nije donijelo olakšanje. Orgije nebeskih i podzemnih sila još uvijek su trajale. Doručkovali smo čaj s kuhanim jajima, dvopekom i pekmezom od tibetanskog bilja. Nakon doručka spremili smo opremu i nastavili put pješice, nadajući se da ćemo imati više sreće od jučerašnjeg dana. Ne znam kako i zašto, u tim odsudnim trenucima, sjetio sam se riječi sai-proroka iz Ladakha, sa kojim sam razgovarao o istočnjačkim tajnim proročkim vještinama. On je bacao kosti i tako predviđao budućnost. No, meni je uzeo dlan i dugo ga analizirao.

- Tebe na putu očekuju velika uzbuđenja! – kazao je. - Naći ćete se u golemoj nevolji i opasnosti…- vrtio je glavom - ali, ne brinite, sve će na kraju biti dobro. Preživjet ćete i vratićeš se zdrav i živ svojoj porodici!

Kako su te riječi utješno odjekivale u bespuću Tibetanske visoravni dok smo, između neba, zemlje i nenadanih lavina, očekivali šta će nam se dogoditi na putu do dalekog Kathmandua?! A tek smo, takoreći, krenuli putem spasa koji se nenadano mogao pretvoriti u put smrti!

Sve dok nismo došli u opasnu i neizvjesnu situaciju, sa riječima ladačkog proroka nerijetko smo zbijali šale, ne pridajući im nikakvu važnost. Ipak, u dubini duše imao sam neki tihi osjećaj da ladački starac nije nikakav šarlatan, kakve smo sretali na indijskim ulicama. Međutim, u trenucima kada su se pred našim očima dešavala prava čuda, mijenjao reljef, prijeteći pomjerala zemlja i sa svih strana tutnjale kamene lavine, sjetio sam se njegovih upozoravajućih riječi i one su mi se činile kao utjeha i nada da ćemo proći sve nevolje i preživjeti dramu na krovu svijeta!

Zemlja se uskoro smirila, a iznad nas i dalekih snježnih planinskih vrhova Himalaja, oblaci se više nisu prijeteći kovitlali... Najprije je utihnula opasna podzemna buka, prestale su lavine, samo su se još iz područja zahvaćenih pomjeranjima tla dizali oblaci bjeličaste magle. Kao da su se dizali iz ogromnih kamenoloma, u kojima su upravo okončana uznemirujuća miniranja. Put kojim smo pješačili nije izdržao sav taj prirodni košmar, pretvorio se u opasne litice i ambise. Bujice su još nosile ogromne kamene gromade praveći sebi nova korita i učinilo nam se da smo ostali odsječeni, kao na kakvoj riječnoj adi kojoj prijete razularene sile prirodne stihije.

A iznad nas bjelasao se moćni Mount Everest, poput kakvog nebeskog dragulja i spasonosnog svjetionika po kome se orijentišu preplašeni i zbunjeni putnici, što su se drznuli da zakorače u carstvo tibetanske divljine. Bilo nam je više nego jasno da smo ostali zarobljeni u vrletima Himalaja... Jesmo li bili uplašeni? Naravno da jesmo. Jesmo li pomišljali da nikada nećemo izaći iz tibetanske bespući? Jesmo. Jesmo li mislili da smo u smrtno opasnoj klopci?! Da, strepili smo od toga. Ali niko nije glasno izgovarao te zastrašujuće slutnje. Zanijemili smo, mučno se krećući naprijed.

Pa, ipak - valjda je tu dragocjenu osobinu priroda podarila jedino čovjeku - istog onog časa kada je zanijemila rika podzemnih i nebeskih sila, kada je prestalo zlokobno podrhtavanje tla i kada smo došli do daha, u nama se probudila nada da ćemo - preživjeti! Nismo znali u kojoj su mjeri sile prirode izmijenile reljef na našem putu i svaki čas smo zastajali i dogovarali se na koju stranu i kojim putem da krenemo. Koji pravac vodi u spas, a koji u nove opasnosti, nevolje i iskušenja?!

NOĆ U KINESKOJ KASARNI: Sljedeća dva dana, izmučeni i preplašeni, uporno smo tražili izlaz. Prenoćili smo ispod šatora u vrećama za spavanje. Pokušavali smo da izbjegnemo blatnjave bujice i klizave litice, da zaobiđemo ambise i nesigurna mjesta. Bili smo gladni i iscrpljeni. Više nas je vodio instinkt za preživljavanjem nego dvije topografske mape koje smo iz Kathmandua ponijeli sa sobom. Treći dan, kiša je iznenada prestala, ali su oblaci još uvijek pritiskali himalajsko gorje. Oko podneva, uspjeli smo stopirati jedan vojni kamion kineske vojske. U njemu se vozio i neki susretljivi oficir koji nas je pitao odakle smo i kada je saznao da smo iz Sarajeva, blenuo je u nas kao da su pred njim stajali Marsovci:

“Valter!?... Dum, dum, dum…”

Jasno nam je bilo da je naš novi prijatelj tog ljeta gledao najpopularniji Šibin film “Valter brani Sarajevo” i da je zbog toga, uskoro, kada se pribrao od iznenađenja, razvukao usta u srdačan osmijeh. Potvrdili smo, zahvalni što nas je primio u kamion. To poslijepodne bili smo glavne ličnosti u kasarni kineske vojske na Tibetu, ali kako niko od Kineza nije znao engleski, morali smo gestikulacijom “razgovarati” sa kineskim oficirima. Bili su prema nama vrlo ljubazni, a za večeru su nam pripremili vrlo ukusno jelo od povrća i mesa, a našla se odnekud i čaša vina, pa smo jedni drugima nazdravljali.

Sjetio sam se jednog svog davnašnjeg boravka u Shanghaiju. Bio sam gost na trgovačkom brodu Trsat riječke Jadrolinije i gradonačelnik najvećeg kineskog lučkog grada pripremio nam je dobrodošlicu u Pomorskom klubu. Tada me kapetan Marko Kruljac, jedan srdačan i dobar čovjek sa Kvarnera, zamolio da umjesto njega razmijenim zdravice sa gradonačelnikom Shanghaija. Bilo je to zanimljivo iskustvo, koje sam primijenio u kineskoj kasarni visoko ispod samog Mount Everesta.

Gostoprimljivi kineski oficiri smjestili su nas u zasebnu zgradu predviđenu za visoke goste i tu smo prenoćili u punom komforu. Ujutru, kada smo se umivali, silno iznenađeni vidjeli smo da ispred našeg prenoćišta visi meso koje smo večerali – polovina oguljenog psa!

Ono što ćemo doživjeti sljedećih dva dana ličilo je na pravi horor. Već popodne, nakon pređenih dvadesetak kilometara, ponovilo se nevrijeme sa susnježicom, olujnim vjetrom i kišom. Svuda oko nas se sve gibalo, klizilo i pomjeralo - mijenjao se reljef kao u biblijskim vremenima. Otkako smo napustili Shigatse, naše putovanje se sve više pretvaralo u mučno tumaranje neznanim labirintima tibetanskih bespući. Ni topografske karte nam više nisu od koristi. Znamo samo da je iza nas ostao opasni prevoj Kamba La, visok 4.794 metra i tirkizne vode nepreglednog svetog jezera Jamdrok Tso; pješačili smo dolinom rijeke Niang Chu i prošli usputne postaje s neobičnim imenima - Natang, Ne, Chemo, Rendu...

Ostavili smo iza sebe lamaseriju Sakyu i konačno stigli u Latze, gdje cijelo poslijepodne bezuspješno stopiramo. Pokušavamo kupiti konje i nastaviti put prema nepalskoj granici. Usput, nudimo novac, podmićujemo nomade sa slikama dalaj-lame, a dr. Eldin Karaiković čak vrši i ljekarske preglede u čajdžinicama pored puta, ali sve je bezuspješno.

Niko se živ ne usuđuje dalje prema West Tingryu i preko planinskog prevoja Jia Tsuo La, visokog 5.220 metara. Na Tibetu vlada nevrijeme. Monsunske kiše su pokrenule kamene lavine, kreću se čitava brda, puca zemlja, putevi nestaju u bujicama, ali mi moramo dalje...

NEZABORAVNA UZBUĐENJA: Jutro nije donijelo olakšanje. Osvanuo je turoban i kišovit dan. Negdje, u okolnim brdima prekrivenim silnim oblacima, praštali su gromovi i sijevale munje. Do nas je dopirala grmljavina. Bili smo uplašeni i umorni, ali želja da se čim prije dokopamo nepalske granice potisnula je sve druge misli i mi smo nastavljali, ćutke podnoseći udare vjetra i kiše. Ponekad bismo se pridruživali nomadima, srdačnim i priprostim ljudima, koji su nas prihvatali s neskrivenom dobrodošlicom, ugošćavali i nutkali nam kiselo mlijeko od koza i jakova. Putovali bismo s njima, nekad dva-tri sata, ponekad i cijeli dan, a jednom smo i prenoćili pod njihovim šatorom i bilo nam je ugodno sjediti oko vatre sa tim jednostavnim i srdačnim ljudima.

Tako smo stigli i do najviše tačke na našem uzbudljivom putu - do prevoja Jia Tsuo La, koji je visok 5.220 metara. Na prevoju je vladala prava snježna oluja i morali smo na sebe obući svu alpinističku opremu da bismo se zaštitili od hladnih vjetrova. Srećom, u tim trenucima bili smo na karoseriji jednog vojnog kamiona i hladnoća nije dugo trajala, jer smo prevoj Jia Tsuo La brzo ostavili iza sebe.

Najdramatičnije časove doživjeli smo upravo to poslijepodne, nakon što smo prešli najviši tibetanski planinski prevoj. Kako “naš” kamion, zbog ogromnih odrona, nije mogao dalje da nastavi put, pokušali smo se pješice probiti do sela Lulu ili Baila. Bilo je oko tri sata kada se začula potmula tutnjava. Nismo bili svjesni odakle dolazi, ali iz sekunde u sekundu bila je sve bučnija. Osjećali smo podrhtavanje tla i kada smo se u paničnom strahu osvrnuli, u magnovenju smo vidjeli stravičan prizor. Ispred nas se sve gibalo i pomjeralo - mijenjao se reljef. Tu scenu još uvijek preživljavam u punoj dramatičnoj jasnoći. Ko jednom Tibet pređe pješice, teško da će ga ikada zaboraviti.

U tim dramatičnim časovima čovjek nema vremena za racionalno rasuđivanje. Zapanjen je, prestrašen i prepušten sudbini. Pokušava da se skloni, ali kada pomisli da i krhki zakloni ne predstavljaju sigurno utočište od kamene lavine, postaje mu jasno da je najbolje da stoji skamenjen i nijem, čekajući šta će se dogoditi.