Borbe dr. Sulejmana Ćuka: Put od gubitka i bolesti do novog života nakon transplantacije
Ilustracija: MAHMUD LATIFIĆ
Tajanstveni su prsti sudbine. U vremenu koje pripada svakom ljudskom životu, kao nekakav lutkar pomiču one konce i čovjek čas ovamo, čas tamo, čas ovako, čas onako. Znamo i težimo rahatluku, udobnom stanju u kojem tijelo i duša uživaju u raznim ljepotama. I zna se dogoditi da živiš kao da sanjaš, sve nekako lagano, opojno, razigrano... Tako nekako je i moj sagovornik iz bašte njegove kuće na Mejtašu živio pretežan dio svog života. Ostvario se, kako imamo običaj reći, na svim planovima. Završio škole i radio posao koji voli, našao ljubav svog života, djecu s njom dobio, putovao i putovali gdje i kad su poželjeli, stekli prijatelje takoreći svugdje gdje su bivali. Jer, društvena, prijatna i draga osoba je dr. Sulejman Ćuk. I onda mu se dogodi da izgubi svoje voljeno biće, suprugu Sijanu, eno je na sarajevskom groblju Bare.
“Znaš, s djecom sam dogovorio da ću i ja jednoga dana, kada dođe taj trenutak, i ja opet kod svoje Sijane...”
A u Sarajevo se doktor vratio kad je opet, koliko-toliko, zaliječio svoju živu ranu zbog gubitka supruge.
“Znao sam oduvijek da je Njemačka prolazna stanica u mom životu. Jeste da sam tamo proživio svoj radni vijek, prihvatio i prilagodio se pravilima i načinu njihovog života, ali Sarajevo i to baš ovaj moj Mejtaš, to je moje gnijezdo u koje sam se uvijek vraćao... I odlučio da se s penzijom i konačno vratim. Djeca su druga priča, ona su rođena u Njemačkoj, njihovo gnijezdo je tamo... I tako sam odlučio da se vratim i posložim svoj život onako kako sam mislio da treba da bude. Dogodilo se to 2016. godine. Iako sam u Njemačkoj odradio puni staž, još uvijek sam se osjećao i snažan i krepak pa sam po povratku, a na nagovor prijatelja, nastavio da se pomalo bavim i svojim poslom. A imao sam vremena i za putovanja i za sve što sam volio i volim. Skijanje, tenis, pozorište, koncerte...”
Bila je zima 2019. kada se Sulejman vratio sa skijanja u Francuskoj.
“Neka gripa me se dohvatila i bili su to klasični simptomi: slabost, nedostatak energije, smanjen apetit. Pa su prolazili dani, dvije hefte, a meni sve gore. Kašljem i u ispljuvku se pojave tragovi krvi. Idem doktorima, mislim, a i oni, logično da s plućima nešto nije u redu. Ali šta god mislio da mislio, meni stanje sve gore. Dodatno, imam probleme sa mokrenjem i ne sumnjam još na ono što će se ispostaviti. Slabim i slabim, već toliko da se jedva krećem. Djeca me nagovore da dođem kod njih i nastavim s liječenjem u Njemačkoj. Rezervišu mi kartu za Hamburg i tada sam već bio toliko slab da me je sin dočekao na aerodromu sa stolicom, nisam više imao snage ni da hodam. Pravac Pulmološka klinika. Urgentan sam slučaj. Krenu sa pretragama odmah i ujutro mi kažu: ‘Vi niste za nas, imate problem sa bubrezima.’ I onda hitna i pravac na Nefrologiju. Bubrezi su inače, kako bi narodski rekli, hinjski organ, ne šalju jasne simptome kao drugi organi i zna biti kasno kad se otkrije da oni stvaraju problem organizmu.
- Vaši bubrezi ne rade. Moraćete na dijalizu.
I onda sam ležao i razmišljao. Nova činjenica je da bubrezi ne rade i slijedi sad jedan potpuno drugi način života. Ok, to je činjenica i idemo se dalje boriti, rekao sam sebi i tako počinje jedna nova epizoda mog života. Tri puta sedmično dijaliza, jedan sasvim novi, asketski takoreći, životni režim... ali živim i nadam se. Čemu? Pa rečeno mi je da je najbolje rješenje transplantacija bubrega i kao takav pacijent stavljen sam na listu kandidata koji čekaju novi bubreg.”
Punih 27 mjeseci funkciju bubrega obavljao je aparat za dijalizu. Doktor je nastojao svoj život koliko-toliko učiniti normalnim, pa se tako nije odricao ničeg čega baš nije morao. I tog jednog dana spremao se za odlazak na more. Isplanirao je kako će i gdje ići na dijalizu...
“Moja je sreća bila da sam bio među pacijentima koji su stariji od 65 godina, jer se u tim dobnim granicama lakše dođe do bubrega. Nalazio sam se na listi negdje pri vrhu... a pravilo je da, ako negdje ideš, onda to javiš i oni tvoje mjesto na listi zamrznu. Kad se vratiš, opet si gdje si bio, dakle pri vrhu. I ja nisam, a malo mi je falilo da to učinim, javljao ništa ni tog petka kada sam trebao putovati. Kontam, kad krenem, javiću se. Odem još u kupovinu da nabavim štošta za puta, kad telefon. Zovu iz klinike i kažu da imaju bubreg za mene i da odmah dođem. I onda normalno odem odmah, uslijedila je transplantacija. Budim se iz anestezije i čujem glas jednog od doktora: ‘Bubreg radi normalno, ne treba mu dijaliza.’ Inače, običaj je da se nakon što se uradi transplantacija ide s još jednom dijalizom dok novi bubreg ne preuzme funkciju. Kod mene se dogodila optimalna varijanta da tijelo odmah prihvati bubreg koji preuzima svoju funkciju. I tako se eto sve posrećilo da nije moglo bolje...”
Doktor Sulejman Ćuk poslije transplantacije postao je novi (stari) čovjek. Može sve kao i u vrijeme kad je bio najzdraviji. I hoće sve: i da putuje i da skija i da igra tenis i odlazi na predstave i koncerte... I, evo, baš pogledao na sat, minulo je neko vrijeme otkako smo sjeli u njegovu baštu:
“Joj, Toni, vrijeme mi je da krenem, želio bih stići na današnju premijeru. Samo imam još jednu molbu. Hodi sa mnom...”
Onda smo se popeli stepenicama iz bašte u jednu od soba. Iz biblioteke je izvadio jednu bijelu mapu, tvrde bijele korice na kojima je pisalo.
“Priče Tonija Skrbinca.
Oslobođenje.
Eh, sjećaš li se kad sam ti ono, kad smo se prvi put sreli, rekao da skupljam tvoje priče u jednu mapu. Ovo je ta mapa i sad evo prilike da mi napišeš i posvetu.”
Napisao sam i srdačno smo se rastali. Krenuo sam pješice nizbrdo, ulicama doktorovog života.
