Nisu svi sposobni, hrabri i odlučni

Sjeo je pored mene i tiho, ali odlučno rekao da ne može više. Ne može se nositi sa mojom dijagnozom, bolešću, neizvjesnosti koju donosi u naš do tada savršen brak i naš do tada topli dom. Borila sam se za dah, bilo mi je mučno što od dvije, tri flaše citoatstika koje sam prvi put primila nekoliko sati prije, što od vrućine koja je izbijala iz svakog dijela moga tijela koje se borilo sa tim otrovima, što od riječi koje su pokušavale da se probiju do ono malo moždanih vijuga koje nije zahvatila reakcija na kemoterapiju.

Riječi su pokušavale da izađu, ali ni glasa nemam. Kao da razgovaram sama sa sobom, u sebi, a željela bih ih reći glasno, da ih čuje. Ne mogu. Nemam snage ili volje, ne znam šta se desilo. Jednostavno, nisam kontrolisala ni emociju, ni pokret, ni glas. Samo znam da sam gorjela od glave do pete, ali mi je oko srca bilo hladno, jeza, led, mrak.

Pogledala sam ga i klimnula glavom. Kao da razumijem šta i što mi govori. Kao da ga podržavam u naumu da me ostavi sa dvoje djece, školaraca, u trenutku kada sam zakoračila tek na prvu stepenicu od desetina koje me čekaju na putu liječenja raka. Na putu preživljavanja.

Ne izlazi iz usta zašto, kako... nema glasa. Ne izlazi ni jesi li ti isti čovjek pred kojim i sa kojim sam zajedno izgovorila skoro pa jednoglasno dok nas smrt ne rastavi? Jesi li ti onaj koji se sa mnom do jučer najglasnije smijao, iz svega glasa pjevao, putovao? Jesi li ti onaj sa kojim sam ostarjeti željela, ruka u ruci, ispod mjesečine, na obali mora snove sanjala? Je li to ista ruka, isto rame na koje sam se oslanjala ili bar mislila da se mogu osloniti? Ko si ti? Šta smo mi?

Ti ne odlaziš iz moga života praznih džepova. Puni su ti džepovi mojih snova, želja, nadanja, planova. Odnosiš sve što sam htjela, željela, sanjala, nadala, planirala, a želim, nadam se, planiram i danas.

Ali, riječi ne izlaze. Ni suze napolje neće. Sve ostaje u meni. I riječi i suze i misli i snaga ostaju u meni. Pametni. Pametniji od mene. Znaju da meni trebaju i poslije tebe. Jer, ti si odlučio. Tebi je teško gledati me. Tebi je teško pronaći nadu. Tebi je teško stati zajedno sa mnom pred karcinom i reći mu da me neće ubiti. Tebi je teško biti taocem moje bolesti.

Ne mogu te kriviti. Mnogima je bilo teško.

Samo je jedna od sudbina desetina, stotina žena kojima najbliži nakon dijagnoze karcinoma dojke okrenu leđa. Kada bi se neko pozabavio brojkama osoba koje su najbliži ostavili nakon dijagnosticiranog karcinoma, sasvim sigurno bi mnogi ostali bez daha od cifre. Nevjerovatno je slušati priče, sve iste, a sve različite. I zaista, tek sada u potpunosti shvatam jednu od najpoznatijih rečenica u književnosti “Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica, nesrećna je na svoj način”, kojom Lav Nikolajevič Tolstoj počinje roman “Ana Karenjina”.

Osobe koje boluju od karcinoma u BiH osjećaju ogromnu grižnju savjesti jer su cijele porodice taoci njihove bolesti. Trpe svi. Država nas je dovela u situaciju da svi, supružnici, roditelji, braća, sestre rade da bismo se mi liječili. Da se novac daje samo na liječenje. Da ne postoji ni godišnji odmor, ni ekskurzija, ni izlet, ni novi namještaj, ni nova odjeća sve dok traje borba prsa u prsa sa neprijateljem.

A, borba traje godinama. Karcinom se liječi godinama. Bez dana predaha i opuštanja. Karcinom nam izvrne živote naglavačke. Samo jedna želja je svima iznad glave. Ništa se ne planira. Ništa se ne želi, osim pobijediti karcinom. I zato osjećam duboku zahvalnost prema mome suprugu, djeci, najbližima, ali i kolegama i prijateljima koji su uz mene sve ovo vrijeme, ali ne mogu da ne progovorim o stotinama onih koji nisu moje sreće. Koji su bez riječi iz doma pratili ili samo sa jednom torbom napuštali dom.

U tišini. Jer u takvim situacijama riječi su suvišne. Višak su. Ustvari, za takve situacije ne postoje riječi. Svjestan si da ti moraš nastaviti dalje. Da želiš živjeti i da sve što ti bolest, ali i sistem, serviraju moraš progutati. Ali, drugi ne moraju. Iako su ti drugi upravo oni za koje bi do tog momenta dao život.

I davao si. Žrtvovao si se. Ne možeš ga natjerati da sa tobom prolazi ovim trnovitim stazama. Posebno što vas karcinom i liječenje i fizički potpuno promijene. Bez obzira na to što vam je ostala ista duša, iste misli, vi bez dojki, kose, trepavica, obrva, u bolovima, sa 10-20 kg manje ne ličite više na sebe. Ni život vam ne liči na onaj prije dijagnoze.

Nisu svi sposobni i spremni, nisu svi hrabri i odlučni za ono “Dok nas smrt ne rastavi”. Zato onima koji jesu hvala i kapa dolje. A, ovi drugi, ne zaboravite, kolo sreće se okreće.