Moć velikih malih ljudi

Priznajem javno da sam iznenađen, maltene prijatno, izostankom reakcije ljudi iz javnog, posebno političkog života i vlasti, na ono što je naša fudbalska selekcija postigla na Svjetskom prvenstvu. Iznenađen sam stoga što, iako su nas navikli na suprotno, ipak imaju kakav-takav osjećaj mjere, znajući da nam je najmanje potrebno – pogotovo od prošlog četvrtka ujutro, nakon pobjede nad Katarom – da nam se baš oni teatralno prikažu i izraze raspoloženje i radost, pa su se uzdržali, dokučivši da bi tako nešto graničilo s dobrim ukusom i moglo biti shvaćeno kao naum da se i oni pokažu zaslužnim. (Izuzecima u tom istrčavanju neko bi morao javiti da bi nam učinili uslugu da su nas toga poštedjeli.)

I uz sva pretjerivanja, razumljiva, pa zato opravdana – i onda kad se malo otmu kontroli i zadobiju izgled razmahane euforije s glasnim navijanjem, skandiranjem, pjevanjem, petardama i bakljama – nakon prolaska u nokaut-fazu Mundijala, nemoguće je biti ravnodušan prema masovnom oduševljenju ljudi, uključujući i veliki broj onih koji nemaju posebnu sklonost, niti prate fudbalska zbivanja, kao epski upečatljivoj i bezgraničnoj želji za povodom za osmijeh, radost, potvrdu zajedništva, ovjeru patriotske identifikacije sa zemljom i onim što joj je simbol, dobitak, korist... Ko god je – a ima nas dovoljno – s pažnjom, nervozom i strahom od ishoda pratio TV prenos susreta s Katarom, pa svjedočio eksploziji oduševljenja, radosti i sreće nakon Alajbegovićevog prvog gola, a onda autogola katarskog beka i na kraju trećeg Mahmićevog pogotka, nije mogao da ne zaključi da je baš tu i tako bljesnuo ponos i zasijala ova zemlja.

Prirodno je da nam, uz to, ni u primislima nije bila asocijacija na ono što nas svakodnevno pritišće i brine. Ni na kraj pameti nam, recimo, nije mogao i trebao biti državni Dom naroda i njemu svojstvena naciopatski primitivna antidržavna sklonost sabotiranju. Nije nam ni Vijeće ministara padalo na um, jer nismo dopuštali da nam se zagadi ugođaj. Ni pat-pozicija oko izbora novog šefa OHR-a nije bila važna, kao ni rogobatne opstrukcije u vrhu države, muševere Uprave za indirektno oporezivanje, međuentitetsko prepucavanje oko podjele para, a i neki drugi ružni atributi političke i slike vlasti, na najvišem i na nižim nivoima, nisu imali mjesta u našem razmišljanju, raspoloženju i, osobito, zadovoljstvu i sreći, nakon što je sudija iz Venecuele odsvirao, uz 3:1 za nas, kraj utakmice s Katarom. Nismo to, iz razloga mentalne higijene, sebi htjeli priuštiti i dopustiti da nam ono što je teško, neželjeno i mučno, pokvari rijetku priliku za to da se, napokon, zbog nečega obradujemo, da se osjetimo svoji i zadovoljni, da raspoloženje zbog onoga što se desio neko i nešto što nas ujedinjava, što nas zbližava i vezuje za zemlju koju smo vezali za sebe – ne bude jače od turobne, neizvjesne i teške političke, ekonomske, socijalne svakodnevice.

Kad smo se tako, jedino poželjno i potrebno, izbaždarili, nije bilo iznenađenje slavlje u mnogim gradovima i selima sve do pred zoru između srijede i četvrtka. Nije iznenađenje ni to što je plavo-žuta boja eruptirala kroz frenetično skandiranje imena igrača, što su beskrajne kolone vozila, ukrašenih zastavama i drugim simbolima države, krstarile gradovima do duboko u noć. Nije, najzad, iznenađenje ni to što je bilo onih kojima je ovo bilo kao prst u oko, pa su, tako, policajci u Zvorniku, biće po naredbi onih koji rušilački o ovoj državi misle sve najgore, zabranili slavlje navijača, tvrdeći da je to – ni manje, ni više – narušavanje javnog reda i mira (?!).

U sjenci tog sumanutog, a naciopolitikom uramljenog i nabildanog odnosa, ipak je bilo jače ono što je – u trijumfalnoj potvrdi snage običnog, dominantno mladog čovjeka – manifestacija ujedinjenog, zajedničkog, ničim (na)opakim uslovljenog slavlja. Jer, i kad se to ne kaže – i ne mora se reći – u onoj masi ljudi uoči utakmice na ulicama naših gradova, pa u oduševljenju zbog postignutih golova i u euforiji poslije utakmice, bilo je više Bosne i Hercegovine, više jedinstva i prkosne pripadnosti ovoj zemlji nego u svemu onome što (nam) rade u politici i vlasti, što je godinama biljeg sporosti, opstrukcija i antidržavnog, etnonacionalizmom i novim fašizmom obilno zamućenog vremena, odnosa, našeg života u cjelini. To su vidjeli svi koji su to željeli vidjeti. To je, štaviše, uočeno i van granica naše zemlje, jer je reakcija stranih medija – ne samo sportskih – na ovdašnji refleks našeg uspjeha na Mundijalu, pročitala pravo lice i pravu sliku željene, a još daleke normalne evropske Bosne i Hercegovine.

Ili, preciznije rečeno, naš doživljaj podviga mladosti u dresovima države – a većina, njih 17 od 26, nije rođena u ovoj zemlji, ali joj je srčano posvećena i odana – najbolji je iskaz moći velikih malih ljudi i dokaz da ove zemlje itekako ima. Još vredniji i veći, jer je toliko potrebna ovjera stava i odnosa prema borbi za Bosnu i Hercegovinu, a ne plod (ne)rada onih koji je ruše ili se u nju samo riječima kunu. I koji ne mogu nauditi onome što će i sportska i mladost uopšte za nju sigurno htjeti i biti kadra činiti sutra.