VILDANA SELIMBEGOVIĆ: Dolaze li novi partijski lideri?
Kolumna Vildane Selimbegović/
Koliko se god ovogodišnja kampanja razlikovala od prethodnih, po intenzitetu prljavštine, uvreda i progona narodnih neprijatelja što se ne uklapaju u urneke velikih vođa, izborni dan je pokazao posve novo lice. Nismo slušali partijske projekcije, nisu nam stranački bastioni iščitavali svoje rezultate, tišina je godila i čekala se državna institucija jedina relevantna da obznani kako je ko glasao. Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine razuvjerila je čak i međunarodne nevjerne tome, koji se nisu libili kalkulacija i sa crnim scenarijima. Zahvaljujući Christianu Schmidtu, rezultate smo saznali isto veče, pa je bio red da nas iznenade i stranački prvaci - nikad više ih nije govorilo o unutarpartijskim generacijskim iskoracima, kako je to prigodno formulirao lider HDZ-a BiH Dragan Čović. Impresivni rezultat Semira Efendića i Stranke za BiH svakako pomaže argumentiranje ove teze, jer pokazuje da se stranački rad isplati, čak i kada nije baziran na radikalizmu, populizmu i progonu drugih i drugačijih. SBiH je tek sada na (slatkim) mukama, ponovo je važan koalicioni faktor, pa joj valja dobro (iz)vagati.
SDA se čini logičan izbor, njihov je lider obećao kule i gradove i 50 milijardi investicija u BiH u naredne četiri godine. Više od milijarde mjesečno! Važi li to i nakon kampanje, Bakir Izetbegović nije pominjao u izbornoj noći. Hvalio je partiju, priznao poraz i kazao kako je u njegovoj sehari ključ svih domova naroda. I kaže da je zadovoljan iako mu brojke nisu sklone. Nije novost - i 2022. godine, kada je upisao 214.412 glasova, SDA je imala 30.000 glasova više za državni parlament. U vrijeme kada se pravdao - ja sam, njih 11 - dr. Denis Bećirović mu je pobjegao za skoro 120.000 glasova. Od formiranja trojke SDA je u kampanji za ove izbore, a sam Izetbegović je prije više od godinu obznanio kandidaturu, da bi poslije čekao da ga stranka tobože natjera u predsjedničku utrku, najviše zato što mu je trebala garancija da - ako izgubi - njegova liderska pozicija neće biti dovedena u pitanje. Izgubio je, birači su mu opet rekli da jesu za SDA, ali ne i za njega, ali je smanjio razliku, dr. Bećirović je dobio oko 25.000 glasova više - 211.839 prema Izetbegovićevih 188.933 - koje Bakir navodno već koristi kao krunski dokaz vlastitih postignuća. No, SDA mu ovaj put bježi skoro 50.000. O unutarpartijskoj smjeni generacija očito ne razmišlja. To je cilj ka kojem juriša njegovo partijsko čedo Haris Zahiragić. Njemu se radikalizam, iskombiniran sa savjetima srbijansko-izraelskih piarovaca isplatio, galamio je, prijetio, opasno zveckao oružjem, vikao da je narod glup i uspio osvojiti najviše pojedinačnih glasova, gotovo 29.000. Njegova desna ruka, famozni Dia, kome se u žaru predizborne kampanje omaklo da najavi poraz Izetbegovića, svojedobno je obećao da će dati ostavku na mjesto kantonalne partijske podružnice ako ne osvoji 55.000 glasova. Kada sabere svoje sa SDA, ostavku je već trebao uručiti. A nije, ima preča posla: sve je zapravo zakotrljao lider, kada se na izbornom mjestu slikao sa federalnim, a ne listićem za državni Parlament, što je protumačeno kao njegov otklon spram zahiragića. Zaboravilo se, valjda, da se Izetbegović na izbornom mjestu sjetio da ima i ime, a ne kao na plakatima samo partiju i prezime, pa i suprugu, kojoj je htio iskazati bračnu podršku. Nisu se pobjednička partijska zvona ni stišala, a već se počelo govorkati kako je Haris ljut, ko je Bakir da to njemu učini? Bizaran rasplet tek ćemo gledati, no koliko god bio važan Bakiru i njegovim nusproizvodima, za SDA je još važniji.
Poznata kao partija koja jede svoje satelite (najnoviji dokaz je Demokratska fronta), SDA je opet pred pitanjem koalicionog kapaciteta. S obzirom na to da se odavno prometnula u stranku nekoliko već pobrojanih lica, da je lider osobno vodio sve pregovore nakon prošlih izbora, morali su targetirati bivšeg visokog predstavnika da bi proglasili krunskog krivca za slavnu propast svih mogućih dogovora. To je ona priča o inaćenju potpredsjednika Federacije po partijskom nalogu, zbog čega je Schmidt reagirao izmjenama s rokom od godine. Famoznim izmjenama je omogućeno da se Refik Lendo zaobiđe, no ne treba zaboraviti da je godina prošla, a niko nije izmijenio Schmidtove izmjene, pa su ostale da važe. Kako god, ako odabere inaćenje kao oprobani metod, Izetbegović će nastaviti donositi odluke sam, ako pak formira tim od ljudi koji nisu zahiragići već ona SDA garda koja je partiji priskrbila duboke korijene, ali je i predstavljala kao razumnog partnera u korist države Bosne i Hercegovine, kadrova koje razni zahiragići nisu uspjeli protjerati i koji - poput Mirsada Zaimovića - izborne ciljeve dostižu bez pompe i radikalskih kampanja (Zaimović je gotovo i nema), riskira da ko je Bakir da to njemu učini postane redovna poštapalica.
Prisjećanja radi, Izetbegović se jedno vrijeme hvalio unaprijed dogovorenom koalicijom s liderom SDP-a BiH Nerminom Nikšićem, koji je također dao važno predizborno obećanje: ide u političku penziju. Sudeći po prvim postizbornim istupima, predomislio se, sad bi on da sačuva trojku. SDP ima stabilno biračko tijelo koje se iskazalo, no baš zato se Nikšić više puta morao ograđivati od pakta sa SDA. SDP je i jedina partija trojke koja je vlastite izborne procese u stranci čitav mandat odgađala, pod izlikom velikih državničkih obaveza. Kad je onomad Izetbegović javno konstatirao da trojka stiže SDA po korupciji, veći dio javnosti prepoznao je upravo lidera SDP-a i njegove privatne savjetnike i aranžmane. Kao federalni premijer, Nikšić je imao (drugu) priliku da pokaže i organizacijske i liderske sposobnosti i zakazao je, u njegovim su rukama bile poluge koje su mogle trojki osigurati novi mandat jer entitetske vlade upravljaju privredom i našim dnevnim životima, a njegov entuzijazam je nakon sjedanja u fotelju promijenio tok i od dobrobiti građana, smanjenja doprinosa i ekonomskih iskoraka pretvorio se u jaransko upravljanje tenderima. Elmedin Konaković je i javno priznao da je NiP platio cehove neispunjenih očekivanja od trojke, što je nesporna istina, preuzimajući tako i odgovornost za rezultat partije. Narod i pravda - šta god bude s trojkom - ima priliku da se reorganizira i nastavi svoju političke ambicije, vjerovatno će imati vremena analizirati vlastite rezultate i manjak glasova. Sabina Ćudić je također najavila preuzimanje odgovornosti, jer je Naša stranka podbacila u Sarajevu, gdje je godinama bila i jaka i stabilna. Ali baš je u Sarajevu iskočio Adnan Šteta, SDP-ov kantonalni ministar, čiji su rezultati pokazali da ljudi cijene kapitalne projekte pokrenute u glavnom gradu BiH.
Milorad Dodik, naravno, ne razmišlja o smjeni generacija. Kad do toga dođe, naslijedit će ga sin. Uspio je razbiti opoziciju u Republici Srpskoj, redovno prijeti i bahato se razmeće otcjepljenjem i referendumima, pojačanim dvotrećinskom većinom u entitetskom parlamentu koja mu se smiješi. Pa ipak ga je Branko Blanuša zasjenio bar jedan dan, nakon ubjedljivog poraza od SNSD-ovog kandidata pronašao je krivca! Naravno, nije on, niti kampanja koju jedva da je imao, kriv je gradonačelnik Bijeljine Ljubiša Petrović. Koji je po kratkom postupku, predsjedničkim dekretom, isključen iz SDS-a. Transparentno. Blanuša spada u nove partijske lidere i njemu očito ne treba smjena generacija. Kao i velikoj domaćoj većini stranačkih vođa, treba mu lekcija iz demokratizacije. One partijske. Koja je uvjet za sve druge.