Janković, nadgledanje genocida

U ove srpanjske dane, kad se odaje počast žrtvama genocida nad srebreničkim Bošnjacima, sjetio sam se bivšeg pukovnika Vojske Republike Srpske Radoslava Jankovića, koji je doprinio tom masovnom ubijanju, a već godinama se, kao bjegunac od pravde, krije u Beogradu. Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine, krajem 2015. godine, podiglo je optužnicu protiv njega zbog toga što je u svojstvu obavještajnog oficira u Glavnom štabu VRS-a svojim izravnim činjenjem pomogao i podržao istrebljenje bošnjačkog naroda s područja Srebrenice, znajući da je to što čini dio genocidnog projekta. Optužen je kao svjesni pomagač sudionicima u tom udruženom zločinačkom pothvatu, kojeg su činile, između ostalih, i najviše strukture Glavnog štaba VRS-a, Bratunačke brigade, Zvorničke brigade, te razni drugi pojedinci i vojne i policijske jedinice. Janković je bio zadužen da pripremi obavještajne podatke za napad na Srebrenicu bez opasnosti od NATO-ove intervencije i poslije osigura nesmetano masovno ubijanje Bošnjaka na više lokacija. Srbijansko pravosuđe već osam godina odbija Jankovića izručiti Tužiteljstvu BiH, smatrajući da je on, kao državljanin Srbije, pod zaštitom.

Jankovića sam upoznao 1973. godine kad sam, kao vojnik, bio novinar u listu Sarajevske armijske oblasti Narodni borac i smješten u Domu armije u Sarajevu, gdje je on često, poslije radnog vremena, dolazio da igra stoni tenis i sjedi u kafani. Bio je artiljerijski oficir, protivavionac u kasarni u Lukavici, oženio se kao pitomac Vojne akademije i supruga Beograđanka nije htjela napustiti Beograd i preseliti u Sarajevo. U bivšoj JNA stigao je do čina potpukovnika, učio je engleski jezik i nadao se da će biti vojni ataše, a kad je shvatio da se Jugoslavija raspala, on se 1992. priključio Vojsci RS-a, gdje mu je nadređen prvo bio pukovnik Petar Salapura, a potom general Zdravko Tolimir. Znali su da se na ovog oficira mogu osloniti (jer je znao engleski jezik) u kontaktima sa mirovnim snagama Ujedinjenih naroda u Srebrenici - prvo Kanađanima, a zatim Nizozemcima. Težište je bilo na tome da se potpuno marginalizira uloga plavih šljemova, a konkretno to je značilo da im se reducira redovno snabdijevanje materijalno-tehničkim sredstvima i onemogući popuna ljudstvom.

Pukovnik Janković je, po Mladićevim instrukcijama, uradio sve što je bilo potrebno da Nizozemski bataljon u Srebrenici bude ovisan od Vojske RS-a i, pokazat će se, to je bila dobro urađena obavještajna procjena, jer Nizozemci, onda kad su trebali da zaštite ljude iz zaštićene zone 11. srpnja 1995. i poslije, nisu ni prstom mrdnuli da bi nekog Srebreničanina spasili od pogubljenja. Čak i onda kad je prevoditelj Hasan Nuhanović preklinjao da njegovog oca i brata spase u bazi UN-a u Potočarima, jer im je prijetila smrt, plavci nisu popustili. Toliko je Karremans poštovao Mladića i Jankovića, ili se plašio njihove reakcije, a ovaj nizozemski pukovnik ni mnogo poslije sramne uloge njegovog bataljona nikad nije javno priznao krivicu, niti je izrazio suosjećanje sa obiteljima ubijenih.

Prije napada na Srebrenicu Janković se zbližio s pukovnikom Karremansom, sastajući se s njim i mimo službenih razgovora, najviše u hotelu Fontana u Bratuncu. Nakon tih sjedeljki, Janković je zaključio da Karremans neće praviti probleme i da će mirovnjaci raditi onako kako Mladić, Tolimir i Janković traže i tako je i bilo. S Karremansom je u tom druženju u Fontani sudjelovao i nizozemski oficir Robert Franken, koji je, kao svjedok tužiteljstva, bio na suđenju Radovanu Karadžiću u Haškom tribunalu i sjetio se da mu je upravo Janković zabranio da pripadnici nizozemskog bataljona, nakon pada Srebrenice, prate konvoje. Tako su kolone kamiona sa 8.000 zarobljenih Bošnjaka nesmetano i bez svjedoka krenule prema mjestima pogubljenja, u općinama Bratunac, Zvornik i drugim. Franken tada od Jankovića nije tražio objašnjenje odluke o zabrani praćenja konvoja, jer mu, kako je rekao u Tribunalu, ništa nije bilo sumnjivo. Kasnije mu je rečeno da je to samo evakuacija da bi se “prekinula muslimanska dejstva iz zaštićene zone”.

I ovaj detalj je vrlo bitan; velika skupina zatvorenika koje su preko noći držali u Bratuncu, rano ujutro 14. srpnja 1995. odvezena je u 30 autobusa u školu u Grbavcima kod Orahovca. Kada su stigli, školska gimnastička sala već je bila napola puna zarobljenicima, da bi se za nekoliko sati zgrada potpuno napunila. Preživjeli procjenjuju da je tamo bilo od 2.000 do 2.500 ljudi, među kojima je bilo i vrlo mladih i vrlo starih. U jednom trenutku, kako se sjeća svjedok, došao je general Mladić i zarobljenicima ironično rekao: “Eto, vaša vlada vas ne želi, pa se ja moram za vas pobrinuti”. U Mladićevoj pratnji bio je i pukovnik Janković. Zatvorenike su zatim kamionima odvozili na stratišta udaljena manje od jednog kilometra, postrojili ih i pucali im u leđa, a one koji su preživjeli prvu paljbu ubijali su dodatnim hicima.

Prema optužnici, pukovnik Radoslav Janković znao je da će zarobljeni Bošnjaci koji su dovezeni iz Srebrenice biti ubijeni u Orahovcu – i to bez suđenja, po kratkom postupku – a on je po naređenju Mladića i Tolimira s mržnjom satima nadgledao proces masovnih likvidacija kako bi se osiguralo da sve teče prema predviđenom planu. I na taj način pokazao je svoju krajnju nehumanost, zbog čega je optužen za ratni zločin genocida, a u Beogradu vjerojatno živi u strahu da ga, jednog dana ili noći, ne stigne neka osvetnička ruka.