Žetva završena, silosi puni, ratari ogorčeni: Za mnoge je ovo posljednja

Žetva je završena. Silosi su puni. Samo su ratari ponovo ostali praznih ruku. Zasiju, čekaju kišu i sunce, strepe od nevremena, plaćaju sve skuplje i gorivo i đubrivo, a kada dođe žetva, pitaju se samo jedno - koliko će njihov trud na kraju vrijediti?

Stranka ili struka

Ove godine odgovor je 32 do 35 feninga za kilogram pšenice. Jasno su ratari poručili da cijena pšenice ne smije biti ispod 40 feninga. Od ovoga što su dobili, kažu, ne samo da ne mogu zaraditi nego ni pokriti ono što je uloženo. Zato ratari sve manje pričaju o prinosima, a sve više o tome ko će dogodine uopće sijati! Hoće li otkup opet zakopati domaću poljoprivredu?

- Hoće. Proizvođači su prepušteni sami sebi. Državu ne zanimamo. Pšenica, mlijeko, meso, sve su to proizvodi koje država mora proglasiti strateškim. Ne smiju ni po jednom osnovu biti ugroženi. Međutim, njih zanimaju izbori, ko će sjesti u koju fotelju, ništa drugo. Na kraju će ceh platiti građani. Po ovoj cijeni pšenice, hljeb od 450 grama ne bi smio biti skuplji od marku i 20. Ljudi su razočarani i više nema računice. Bez zaštitnih mjera mi nemamo šta tražiti u ovoj državi kao poljoprivredni proizvođači. Mora se sjesti, razgovarati i definisati pravila na fin, kulturan i domaćinski način, kojih ćemo se svi pridržavati, rekao je Savo Bakajlić, predsjednik Udruženja poljoprivrednika Sela Semberije i Majevice, za naš list.

Kaže da problem nije samo ovogodišnja cijena pšenice nego dugogodišnje zanemarivanje domaće proizvodnje i nekontrolisan uvoz.

- Uvozi se sve i svašta. Šta narod jede? Ljudi su bolesni, bolnice su pune, pa nama su mladi ljudi bolesni. U Semberiji je nekad bilo 12.500 hiljada ljudi koji su se bavili poljoprivredom, a sada nas ima tri hiljade. To je propast za državu. Dosadilo mi je više pričati o zaštiti domaće proizvodnje, ali svijest građana se još nije promijenila. Biraju ljude po stranci, a ne po struci. Uvoze 90 posto i hoće sistemski da nas unište do kraja, poručio je Bakajlić.

Predsjednik Udruženja mlinara i pekara regije Bijeljina Radenko Pelemiš ističe da domaća proizvodnja ni približno ne može zadovoljiti potrebe prehrambene industrije, zbog čega je uvoz neophodan.

- I kada je dobra godina, domaća pšenica učestvuje sa svega deset do 15 odsto u potrebama prehrambene industrije. Ostatak moramo uvoziti, najviše iz Srbije i Mađarske, a osim količine važan je i kvalitet, jer domaća pšenica nema dovoljno proteina i glutena, pa se miješa sa uvoznom kako bi se dobilo kvalitetno brašno, kazao je Pelemiš.

I ove godine, kao i tokom mnogih žetvi do sada, na društvenim mrežama oglasio se Mustafa Gradaščević iz Janje.

- Dok se jedni kupaju u morima i bazenima, dok se rashlađuju uz egzotična pića i koktele, drugi se pak kupamo u znoju dok sakupljamo hljeb naš svagdašnji. Međutim, hajde što nas sunce peče, na to smo navikli, više nas peče hoćemo li, kako i po kojoj cijeni naplatiti svoju muku i znoj. Pšenicu predamo u mlinove, ali ne znamo ni kada ni po kojoj cijeni će nam biti plaćena. Što bi se reklo, i sramota i grehota. Ali, koga je briga za to... Domaća poljoprivreda i poljoprivrednici svakako su zaboravljeni, napisao je Gradaščević, napominjući da su i prinos i kvalitet pšenice odlični.

Suncokret osvaja

Mnogi semberski ratari ove godine su pšenicu i kukuruz zamijenili suncokretom. Pod ovom uljaricom našlo se gotovo 4.000 hektara. Osim otpornosti na sušu, prednost vide u unaprijed poznatoj cijeni sigurnom domaćem otkupljivaču.

Lazo Urošević, poljoprivrednik, navodi da ima ugovorenu cijenu od 80 feninga po kilogramu, koja je zagarantovana.

- Ako tržišna cijena bude veća, oni korektno isplate više, kaže Urošević za RTRS.