Zaboravljena ulica

Zanatski je centar jedno od najprometnijih mjesta u Brčkom. Terase kafića pune se već od jutra. Ljudi zastaju pred izlozima, ulaze u trgovine i zlatare, dogovaraju se, sjede, razgovaraju. U blizini je nekadašnja Stanica javne bezbjednosti, danas zgrada Inspektorata Brčko distrikta BiH. Tu su hotel Posavina i put prema graničnom prijelazu s Hrvatskom. Sve se odvija u uobičajnom ritmu. Ništa ne ukazuje na to da su upravo na toj lokaciji, prije više od tri decenije, ubijena dvojica bošnjačkih civila – Hajrudin Muzurović i Husein Kršo.

Iako je zločin dokumentovan, a izvršilac osuđen, ulica u kojoj se dogodilo ubistvo nikada nije obilježena.

POSLJEDNJI RAZGOVOR Oktobra 2025. godine na gradskom mezarju Ivici u Brčkom u kabur je spuštena Ćamila Muzurović. Kao i mnoge druge bošnjačke porodice iz Sandžaka, i Muzurovići su nakon četničkih zločina u Crnoj Gori sigurnost potražili na sjeveru Bosne. Ona je tu ostala do 99. godine. Posljednje razdoblje bila je prikovana za krevet – nikada nije otkrila istinu o sinu Hajrudinu. Znala je tek da je ubijen u ratu.

“Tražiš li ti svoga brata?”, nerijetko bi pitala kćerku Šuhru, najstariju od petoro djece. Odgovor bi bio kratak – ili ga ne bi ni bilo. Šuhra, prema vlastitom priznanju, nikada nije mogla reći majci sve što zna o bratovom ubistvu. Danas, 33 godine nakon njegove smrti, najradije zaobilazi ulicu u kojoj je Hajrudin posljednji put viđen živ.

U proljeće 1992. kontrolu nad gradom Brčko preuzele su srpska vojska, policija i paravojne formacije. Bošnjački i hrvatski civili odvođeni su u pritvore i logore. U takvim okolnostima nestao je i Hajrudin Muzurović.

Njegova sestra Šuhra sjeća se posljednjeg telefonskog razgovara, početkom maja te iste godine. Hajrudin se ranije sklonio na sigurno, nadomak Brčkog. Samo nakratko – mislili su, dok se situacija ne smiri. Nikada ga više nije vidjela.

RAZLIČITE INFORMACIJE O UBISTVU BRATA Šuhra Ahmetović i njena porodica nisu znali ništa o Hajrudinovoj smrti sve do 1997. godine, kada se pojavio Elez Mustafić, svjedok s informacijama o ubistvu. Ispričao joj je kako je u maju 1992. vidio da iz Stanice javne bezbjednosti izvode dvojicu muškaraca. Jedan od njih bio je, kako je tvrdio, Šuhrin brat Hajrudin. Drugi – Husein Kršo.

Prema njegovom svjedočenju, Goran Jelisić ih je odveo u Zanatski centar i ubio. Srpski Adolf, kako se žrtvama lično predstavljao, bio je upravnik logora Luka u kojem su zatvarani, mučeni i ubijani bošnjački i hrvatski civili.

Datum i vrijeme ubistva – 7. maj 1992. u 11 sati i 45 minuta – Šuhra je zapisala u bilježnicu.

Nekoliko godina kasnije, kako je ispričala, bivši državni tužilac Sead Đikić iznio je drugačiju verziju – da je njenog brata ubio dobrovoljac iz Bora Enver Stravički, zvani Šok, a ne Jelisić. Nije mu povjerovala. Bilježnica, s nekoliko ispisanih redova, za Ćamilinu kćerku je ostala jedina čvrsta tačka u priči o bratovom ubistvu.

S majkom o tome nikada nije razgovarala – kao ni o fotografijama koje su dokumentovale zločin u Zanatskom centru. Upravo će te fotografije kasnije postati jedan od ključnih dokaza ubistva.

FOTOGRAFIJE IZMEĐU DOKAZA I PROPAGANDE Serija fotografija prati egzekuciju − od izvođenja civila do prizora njihovih mrtvih tijela na asfaltu u prepoznatljivoj ulici Zanatskog centra. Zahvaljujući snimcima, ubistvo Hajrudina Muzurovića i Huseina Krše postalo je jedan od najprepoznatljivijih vizuelnih dokaza ratnih zločina u Bosni i Hercegovini.

Zločin su zabilježili beogradski fotoreporteri Bojan Stojanović i Srđan Petrović. Na fotografijama su dvojica naoružanih muškaraca − Goran Jelisić i Enver Stravički, kojeg pojedini iskazi dovode u vezu s ubistvom Hajrudina Muzurovića. Fotografije distribuirane putem Reutersa ubrzo su obišle svijet. Za onu na kojoj naoružani muškarac drži oružje upereno u Huseina dok još tetura pred njim, Stojanović je 1993. dobio nagradu World Press Photo.

Za porodice ubijenih, fotografije su bile prvi dokaz onoga što se dogodilo. “Moj stariji brat je jednostavno vrisnuo i rekao: ‘Majka, evo babe’. Mi smo došli i vidjeli te slike”, sjeća se Mustafa, sin ubijenog Huseina Krše.

Ipak, način na koji su fotografije predstavljene bio je u suprotnosti s onim što su prikazivale. Uz njih je objavljen opis prema kojem “srpski policajac strijelja muslimanskog snajperistu”, čime je žrtva predstavljena kao počinilac. Prema svjedočenju Nermina Suljagića, koji je u to vrijeme bio zarobljen u zgradi policije, postojali su i pokušaji da se događaj predstavi kao stradanje srpskih civila kroz unaprijed režirane scene za medije.

“Jedna mlada djevojka, junakinja filma, po izgledu reklo bi se da je maloljetnica, klečala je pored sanduka okićenog cvijećem i glumila oplakivanje mrtvog brata, koji je poginuo za oslobađanje grada Brčkog.”

Fotografije koje danas predstavljaju ključni dokaz zločina u trenutku nastanka korištene su kao sredstvo propagande. Okolnosti pod kojima su nastale još se problematiziraju, ali bez pouzdanih dokaza koji bi potvrdili različite tvrdnje.

DOKUMENTOVAN ZLOČIN, NEIMENOVANE ŽRTVE U Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, Goran Jelisić je priznao da je počinio 13 ubistava za koje ga je Tužilaštvo teretilo. Tokom rata se hvalio da je u Brčkom likvidirao znatno veći broj Bošnjaka i Hrvata. Osuđen je 1999. na 40 godina zatvora. Dvije godine kasnije, mjera je postala pravosnažna. Bila je to do tada najteža kazna izrečena u Haškom tribunalu. Goranovo ponašanje u presudi je opisano kao gnusno, zvjersko i sadističko. Hajrudin i Husein nisu imenovani iako je njihovo ubistvo bilo među ključnim dokazima u sudskom postupku.

“NN lica koja su, onako paušalno, reći ćemo, spomenuta na tom sudu. Uopšte nije precizno ciljano na lica, na njihova imena i prezimena, njihove porodice. Niko to nije spomenuo”, ističe Mustafa, podsjećajući, po ko zna koji put, na to da ulica u kojoj je ubijen njegov otac ni danas nema spomen-obilježje.

Posmrtni ostaci dvojice ubijenih pronađeni su 2006. u sekundarnoj masovnoj grobnici Gorice, nedaleko od Brčkog. Iz nje su ekshumirani posmrtni ostaci još najmanje 144 žrtve. DNK analizom je potvrđen njihov identitet. Ukopani su godinu poslije na gradskom mezarju Ivici. Iza Huseina su ostali supruga i dvojica sinova. Sedam mjeseci nakon njegove smrti rođen je i treći – ime je dobio po ocu.

NEOBILJEŽENO MJESTO ZLOČINA Mjesto na kojem su ubijeni Hajrudin Muzurović i Husein Kršo ni 33 godine nakon zločina nije obilježeno.

“Kada mi je bilo najteže, kada sam nekada ovuda prolazila – ovdje je bila ćevabdžinica. I tu je bio sto, baš na tom mjestu, gdje prema snimku, moj brat u krvi leži”, napominje nesretna Šuhra, nezadovoljna činjenicom da u Zanatskom centru ne postoji spomenik koji podsjeća na ovaj zločin iako svi u Brčkom znaju šta se dogodilo.

Ogorčen je i Mustafa: “Mi nikada nismo htjeli pomoć, ali smo htjeli da nas nekad neko nazove i kaže – da li će vam smetati, hoće li vas potresti da postavimo te slike?”.

Uspostavljanjem Brčko distrikta 2000. godine, političke stranke koje predstavljaju tri konstitutivna naroda dijele vlast na tom dijelu Bosne i Hercegovine. Porodice žrtava su u više navrata tražile da se stratište adekvatno i dostojanstveno obilježi, ali to se nije dogodilo.

Na isti način završilo je više inicijativa Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) iz Sarajeva. Prvi prijedlog da se na mjestu zločina u Zanatskom centru postavi spomen-ploča, i tako očuva sjećanje na ubijene građane Brčkog, upućen je 2016. godine, prilikom promocije knjige o počinjenim ratnim zločinima u Brčkom. Vlast se oglušila na zahtjev, kao i na ponovljene inicijative UDIK-a u toku posljednje tri godine.

Predstavnici bošnjačkih stranaka u vlasti deklarativno podržavaju podizanje spomen-ploče, međutim, navode da bez konsenzusa svih članova Komisije za pitanja memorijalizacije u Brčko distriktu takva odluka ne može biti donesena. Objašnjenja smo potražili kod političara druga dva naroda, no oni su odbili razgovarati o ovoj temi. Svih deset upita koje smo poslali zastupnicima srpskih i hrvatskih stranaka u Skupštini Brčko distrikta, do završetka ove priče, ostalo je bez odgovora.

“Stiče se utisak da postoji neizgovorena odluka lokalnih vlasti da je pitanje memorijalizacije na neki način završeno”, ocjenjuje Jovana Kolarić iz Fonda za humanitarno pravo u Beogradu. “Podignuti su spomenici pripadnicima sukobljenih vojski i spomenik civilnim žrtvama rata. Šutnja oko inicijative za posebno obilježavanje ubistva Huseina Krše i Hajrudina Muzurovića zasniva se na shvatanju da su civilne žrtve već obuhvaćene tim spomenikom.”

PORODICE OBILJEŽAVAJU GODIŠNJICU ZLOČINA Polaganjem cvijeća i učenjem Fatihe, Šuhra i Mustafa su 2024. uz podršku UDIK-a prvi put obilježili godišnjicu zločina u Zanatskom centru.

“Jer ako ja zaboravim na ovo mjesto, drugi će još lakše”, zaključio je Huseinov sin.

Ćamilina kćerka tuguje u tišini. “Tražiš li ti svoga brata”, ne zaboravlja majčine riječi, opterećena teškim saznanjem da nije dočekala njegovo vjenčanje − trebalo je biti u mjesecu u kojem je ubijen.

S vremenom blijede boje u Šuhrinoj bilježnici, s podacima o danu i mjestu bratovog ubistva. U nekom pravednijem svijetu, razmišlja, trebali bi biti uklesani u spomeniku na ulazu u Zanatski centar. Ali spomen-ploče niti bilo kojeg drugog obilježja nema. Kao da Hajrudin Muzurović i Husein Kršo nisu ubijeni.

Fotografija njihove smrti obišla je svijet.

Ulica je ostala bez spomena.

(Ovaj sadržaj produciran je u okviru projekta “Ratovi i laži: Ljudska cijena dezinformacija” koji finansira Organisation internationale de la Francophonie (OIF), a implementiraju Fondacija Mediacentar iz Bosne i Hercegovine, After War iz Francuske i Regionalni institut za razvoj štampe iz Ukrajine. Sadržaj je odgovornost autora i ne odražava nužno stavove OIF-a, niti organizacija koje implementiraju projekat.)