Lazar je Istru zamijenio Gradiškom - "Šetnja, zelenilo, ništa mi više ne treba, samo mi ne dirajte duvan"
Bio sam dobar fudbaler, čak sam i u Dinamo trebao ići, ali mi je otac bio vojno lice, pa smo došli u Pulu. I to baš kad je krenuo pubertet. I više su mi se svidjeli komadi nego fudbal. A to dvoje ne ide zajedno. A u Puli svakoga ko ima dvije lijeve noge zovu – Lazar. I ja na jednoj utakmici promašim čist zicer i od tada sam Lazar. Niko me ne zove pedeset godina po imenu. Samo Lazar. Ili Lazo.
Ni mala ni velika
Lazar je zapravo Bogomir Likar. Ima sedamdeset i šest godina i nedavno je u Puli ostavio sve što je imao i došao u Gradišku, u Dom za starija lica “Bakić”. Tu je, kako kaže za Oslobođenje, našao novu adresu. Šetnju rivom zamijenio je šetnjom uz Savu. I sve mu je potaman.
- Gradiška je meni po mjeri čovjeka. Niti je velika niti je mala. Ima sve - ljekare, apoteke, krojače, obućare. Ima puno zelenila, dakle, biće puno šetnjica. Meni ništa drugo ne treba. Prebacio sam se s mora na rijeku i to mi nije bio šok. Psihički sam se spremio za to. Rekao sam sebi: idem u Gradišku pod uslovom da smjestim brekića (psića). Kad njega udomim, mene možete i na sjeverni i na južni pol. Tako je i bilo, priča Lazar.
Bogomir Lazar Likar se bliži osamdesetoj, ali to mu nigdje ne piše. Živahan je, vedar, raspoložen. Prsti i brkovi žuti od duvana. Vidi se sa dva kilometra šta mu je najveća strast.
- Radije ću baciti sebe s mosta nego što ću baciti cigare. Sve mi dirajte, samo mi nemojte dirati duvan i kavu. Kad idem vanka, onda ostavim cigarete u sobi i nemam šanse da ih pušim. To je jedini period kad ne pušim. Jedno dva-tri sata. Jedan sam put išao sa cigaretama. I nakon nekoliko metara vidim klupa i lijepa hladovina. Sjednem i odmah sam popušio jedno četiri-pet komada da mi se pluća ne bi bunila, kaže Likar.
Čovjek se, dodaje on, zasiti jednog grada, pogotovo ako se taj grad promijeni. A Pula se, tvrdi Lazar, radikalno promijenila. To nije isti grad, nisu isti ljudi, nije isto čak ni more.
Ima, dodaje on, jedna izreka u Istri: do 25. godine idemo na more i kupamo se, do 35. godine idemo na more i ne kupamo se, a od 35. godine na more uopšte ne idemo. Ništa ga, ponavlja još jednom, ne vuče u Pulu.
- Pomalo se prijatelji gube. Umiru. Stres ovamo, stres onamo. Znao sam sedam dana hodati po Puli, a da nikoga ne sretnem. Držim se američkih sistema prema kojima treba uvijek mijenjati navike. Istru ću najviše pamtiti po tome što su tamo za istim stolom sjedili Srbin, Hrvat, Bošnjak, Slovenac. Niko nikoga ni za šta ne pita. Sjede i pričaju, kaže Lazar.
Postoje, nastavlja on esej o napuštanju zavičaja, dva tipa odlaska - mediteranski i skandinavski. Prvi je češći, drugi je rjeđi. Ne treba dva puta pogađati kojem se modelu Lazar priklonio.
- Mi Mediteranci idemo u Njemačku raditi tri-četiri godine da zaradimo neke šolde. Pa produžimo na još dvije godine, pa na tri. A onda nismo ni u Njemačkoj, ni tamo odakle smo. Skandinavci prodaju sve što imaju, uzmu kartu u jednom smjeru i nikada se više ne vrate. Tako i ja. Nikada više neću otići u Pulu. Ovo je moja zadnja postaja. Ne treba se vraćati starim ljubavima, kaže Bogomir Likar, zvani Lazar.
I uzvodno i nizvodno
U Gradišci je upoznao nove ljude i nove drugare. Sve mu je, podvlači još jednom, potaman. Naročito hrana. U šali kaže da je u domu u kojem sada stanuje sve za pet, a kuhinja je za – šest.
- Mislim da ću uskoro moći šetati i čitavih pet kilometara. Uzvodno i nizvodno. Sve imam i ništa mi ne treba. Rijetko gledam televizor, još rjeđe čitam novine. Sve to može čovjeka da sludi. Istra je zbog toga bila sjajna, jer tamo nikakav nacionalizam nije mogao da se primi, završava priču Lazar Likar.
