Da ne budu zaboravljeni - zemlja Maka Dizdara globalni lider u procesu traženja nestalih

Almir Kurspahić je išao u šesti razred osnovne škole u Prelovu. Imao je dvanaest godina. Odličan učenik. Zajedno sa godinu dana mlađim bratom Vahidom, majkom Ismetom, trinaestogodišnjom sestrom Aidom, djedom Osmanom i nanom Ajkom, odveden je 14. juna 1992. u kuću Adema Omeragića. Skončali su zapaljeni sa drugim višegradskim žrtvama. Almirov amidža Ramo je govorio da nema mezara svoga oca, djeda, a ni pradjeda. “Sve je to Drina progutala ili je izgorjelo. Tri generacije”, govorio je Kurspahić BIRN-u BiH.

Manjak podrške

Za paljevinu u Pionirskoj ulici osuđeni su Milan i Sredoje Lukić pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, te Radomir Šušnjar u Sudu Bosne i Hercegovine. Prvi je osuđen na doživotnu robiju. Drugi na dvadeset i sedam. Treći služi kaznu u visini od dvadeset godina zatvora.

Ramin brat Hidajet je nestao 25. maja 1992. u Centru javne bezbjednosti u Višegradu. Pronašao ga je septembra 2010. Skoro dva i pol mjeseca docnije identifikovao je i snahu Ismetu. Ukopao ih je u mezarju Stražište. Za posmrtnim ostacima ostalih članova porodice vehnuo je do smrti.

Nalazi ankete Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) ukazuju da osamdeset posto stanovništa Bosne i Hercegovine smatra da rješavanje sudbine nestalih pomaže procesu pomirenja. Prema UDIK-ovoj publikaciji iz 2017. o zločinima u Višegradu, a na osnovu podataka Instituta za nestale osobe BiH, na području ove jedinice lokalne samouprave pronađeno je 480 osoba. Ipak, na nivou države se osjeća manjak podrške da se ovo pitanje do kraja rasvijetli.

U Vijeću ministara i entitetskim vladama ne postoji ministarstvo koje se bavi nestalima. Također, nijedna institucija nema zaduženu osobu koja u svome opisu posla ostvaruje kontakt sa udruženjima nestalih ili obiteljima koje potražuju posmrtne ostatke. Čak ni Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH. Tijelo koje bi trebalo pratiti implementaciju zakona o nestalim osoba u Bosni i Hercegovini. Zbog toga su žrtve nerijetko prepuštene same sebi.

U domu Mehe Aljića na Bikavcu uoči Vidova dana je izgorjela, između ostalih, i Elma Tufekčić. Stara pet godina. Ubijena je sa majkom Džehvom, te jednoipogodišnjim bratom Ensarom. Esad, otac i suprug, već trideset i četiri godine vapi za članovima porodice. Gledajući njihovu fotografiju, vrate mu se uspomene. Molio se Svevišnjem da mu ih u snovima podari. Da bude sa njima.

A da se pitanje nestalih otima iz slabe zagovaračke volje bosanskih političkih lidera, pokazuje interesovanje inostranih institucija. Međunarodnoj je zajednici 2022. specijalni izvjestitelj Ujedinjenih naroda za promociju istine, pravde, reparacija i garancija za neponavljanje uputio preporuku. Zatražio je da se pruži ili nastavi osiguravati tehnička saradnja i pomoć u svrhu potpore procesima tranzicijske pravde koji nisu završeni. Sa znatnim akcentom na traženje nestalih osoba. Također, visoki je predstavnik za Bosnu i Hercegovinu u 66. izvještaju generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija 2024. napomenuo da obitelji imaju zahtjeve prema odgovornim ustanovama. Da se učini više na ispunjavanju i provođenju obaveza. Domaćih, ali i međunarodnih. Navodio je da rješavanje pitanja nestalih nije samo tehnički proces. To je moralna, ali i pravna obveza. Ili kako Christian Schmidt tvrdi: “Apeliraju na vlasti i javnost da ne opterećuju buduće generacije ovim neriješenim problemom i njegovim utjecajem na pravdu i izgradnju povjerenja.”

U bazi podataka o djeci za kojom se još uvijek traga, BIRN BiH bilježi priče o mališanima koji su nestali samo zato što su na pogrešnom mjestu imali drugačija imena. Videopriče su preplavljenje uspomenama. S ciljem da ne budu zaboravljena, ali i da budu pronađena.

Volio je skijati

Mujesira Oprašić čezne za posmrtnim ostacima sina Himze. Devetogodišnjakom, učenikom osnovne škole “Petar Kočić” u Višegradu. Kad je zima, volio je skijati. Na Rzav se išao kupati. Vozio je bicikl. Svirao je harmoniku. Petnaestog jula 1992. skupina se civila iz Haništa zaputila prema Međeđi. No, kod kanjona se zaustavljaju. Imali su saznanja da je u blizini zasjeda Vojske Republike Srpske. Himzo se od majke sa dvojicom dječaka odvojio u šumi. Oni su se vratili. No, ne i Mujesirino dijete. Ubrzo doznaje da je viđen sa Milanom Lukićem. Iako je rat trajao, majka se godinu docnije uputila u Višegrad. Htjela je pronaći čeljade. No, nije mu ušla u trag. Žudi i za suprugom Hamedom, radnikom Centrotransa. Milan ga je Lukić na Dan mladosti 1992. godine odveo iz porodičnog doma u Haništu.

Bosna i Hercegovina se smatra uspješnom u traženju nestalih osoba. Pronađeno je 26.000 nestalih. Blizu je to osamdeset posto od ukupnog broja lica koja su nestala usljed rata protiv Bosne i Hercegovine. Tim je procentom zemlja Maka Dizdara globalni lider u procesu traženja nestalih. Ipak, oni koji nisu pronašli svoje, za njih proces nije ni započeo. Ponajmanje završio.