Aleksandar Stanković: Vlast Hrvatske aplaudira ustašizaciji

Promocija knjige Aleksandra Stankovića “F32“ održana je ove subote u Kamernom teatru 55 u Sarajevu. Knjiga je podijeljena u dva dijela, prvi donosi reakcije na prethodnu knjigu „Depra“, a u drugom dijelu donosi priče koje je imao priliku čuti, priče svjedoka, no i dalje su one rijetkost.

Duh iz boce

- Da to je medicinska šifra za depresiju i ja je imam. Već 15 godina se borim s depresijom. Kada sam upoznavao ljude koji se dugo godina bore s tom bolešću, njihova svjedočanstva su mi strašno puno značila. I rekao sam, možda bi nekome nešto značilo ako bi čuo da nekakav televizijski voditelj nešto slično proživljava, a čini se, naoko, da mu je sve ok. Druga stvar zbog koje sam napisao knjigu je da bi se ljudi koji nemaju pojma o tome što je depresija i anksioznost, možda upoznali s time. Svjetska zdravstvena organizacija kaže da je za 3 do 5 godina ova dijagnoza, kako u BiH, tako i u ovom dijelu svijeta, dijagnoza broj 1. Preteći će kardiovaskularne bolesti koje su trenutačno na prvom mjestu. Pokušajmo destigmatizirati depresiju, kazao je Stanković.

Ovo je njegova druga knjiga na tu temu i priznaje da ne želi biti maneken za depresiju. Obećao je da treće knjige na tu temu neće biti. Kaže da mu je lakše nego drugima, živi u velikom gradu, poznata je osoba i sigurno neće izgubiti posao, ako javno prizna, kao što jeste.

Hrvatska je ušla u EU 2013. godine, nedugo nakon toga Miljenko Jergović je kazao sve ono protiv čega smo se kao borili da bismo ušli u EU, sada kao kosturi ispadaju iz ormara, vraćaju se u punom sjaju!

- Nemam odgovor na to. Hrvati žive bolje nego što su živjeli prije 15 godina, to sve statistike govore. Ali zašto se događa ovo što se događa, taj neki ustaški revival u Hrvatskoj, meni je to neobjašnjivo. Vlast to prešutno podržava. Ma čak i ne prešutno, čak i aplaudira nekim segmentima takvog ponašanja. Ni EU na to baš ne reagira, odnosno takve pojave svojevrstnog desničarskog zaokreta su prisutne kao tendencija u cijeloj Europi, govori Stanković.

Pozdrav „za dom spremni“ zakonski je kažnjiv - a i nije.

- Ne može, ali i može u posebnim situacijama. I sada smo došli do toga da je posebna situacija kad neko pjeva pred pola miliona ljudi da može. Sad se zaoštrava do paradoksalnih razmjera, da sad u Saboru ovi koji su proustaški orijentirani, traže zaštitu od antifašista, da ih neko zaštiti i jednostavno osjećaju se ugroženi. Dakle, pustio se duh iz boce i nikoga trenutno ne vraća, ističe on.

Iz sarajevske perspektive zanimljivo je da je Zoran Milanović daleko radikalniji, kada je o BiH riječ, nego Andrej Plenković.

- Milanović nije nekog kog ja ljubim kao predsjednika. Stvarne ovlasti ima vlada Andreja Plenkovića, koja je procijenila očigledno da im je oportuno da prešućuju desnu radikalizaciju u Hrvatskoj. Jer je očigledno stvar uzela toliko maha da je i sam hrvatski premijer Plenković odlučio se pokloniti Thompsonu i pojaviti se zajedno sa svojom djecom dan prije, podsjetio je Stanković.

Prije 12 godina Stanković je objavio knjigu „Sto faca i Aca“, tada je u knjizi Milorad Dodik bljesnuo bahatošću, istina manjeg intenziteta.

- On je došao u Zagreb u tu emisiju stvarno pristojan i ne mogu reći. Međutim, onda već u petoj minuti emisije ta ambicija nestala i gorio je. Kao dinamit, i na kraju izgorio. On je prijatelj s Milanovićem. To je jednostavno toplo muško prijateljstvo, ja bih to tako nazvao. To je prijateljstvo vjerojatno iz nekog interesa, ne vjerujem financijskog, ali pretpostavljam da jedan drugome imponiraju s obzirom na način obnašanja vlasti. Vidite kako Trump voli ljude koji su autoritarni. Mislim da tu ima nečega u divljenju sa strane Milanovića prema Dodiku, a očigledno i Dodik voli sebi slične. Milanović je u nastupu sličan Dodiku, istakao je Stanković.

Plenković jednako ponavlja da je jako raspoložen da pomogne BiH u procesu naših euroatlanskih integracija.

- Pola uzmite, s dobrom vjerom, pola odbacite. Da on to toliko želi, vjerojatno bi aktivnije radio na tome. Nisam političar, ali po mom osobnom mišljenju, koje je betonirano dosta dugo, Hrvatska si previše dozvoljava u odnosima sa BiH i poziva se na to da je jamac Dejtonskog mira. Međutim, kada je to potpisivano nije se mislilo na to da Hrvatska bude patron BiH 30 godina poslije. Mi vas trebamo pustiti na miru da se sami dogovorite, a Hrvatska ako vam može pružiti pozitivna iskustva super.

Kazao je da Plenković i Milanović nisu za BiH koja bi apsolutno rješavala svoje probleme. 

Aleksandar Stanković Direktno sa Vildanom

- Da se razumijemo, moram spomenuti problem Željka Komšića, koji moram priznati provocira reakcije iz Hrvatske. Meni je drag on kao čovjek, ali mu je politika kontraproduktivna. Nije on najveći problem BiH, da se razumijemo, istakao je.

Ubjedljivo, najveći broj stranih radnika u Hrvatskoj su iz BiH, potom Nepalci. Zagreb se računa najsigurnijim glavnim gradom u EU, ali svaki treći dan u Zagrebu jedan strani radnik bude napadnut. 

- To vam je šovinizam klasični. Mi smo nekada imali drugačije - Srbe, pa ih više sada nema, manje ih je od 3 posto, premda su oni i dalje najveće prijetnje Hrvatskoj, jel'? Ironičan sam. Sada imamo malo drugačije ove koje možemo prepoznati - po boji kože, to vam je višegodišnje produciranje nacionalšovinizma preko društvenih mreža, poručuje Stanković.

Sociolozi s kojim je Globus razgovarao primjećuju i reakcije hrvatskog društva koje je, kažu, spremno braniti napadnute radnike i reagirati na uvrede, no niko se i ne osvrće na parolu - Ubij Srbina! 

- To će vjerojatno i ostati. Problem su ljudima koji su nacionalšovinisti. Objektivno Srbi nisu nikakav problem jer ih nema. Ima ih s one strane Drine, ali ne vjerujem da su nam ti neki preveliki problem jer Srbija je u ovom trenutku preslaba da bi na ikoj način zaprijetila Hrvatskoj. Mislim da ni mi, niti Srbi ne bi trebali inzistirati na politici sukobljavanja i da to nikome nije u interesu. Danas su to Srbi, sutra su Nepalci, a ne znam, za godinu ili dvije ko će to biti, navodi Stanković.

Bez političara

Nakon 24 godine kaže da se zasitio političkih tema. Sada želi udovoljavati sebi na način da radi stvari koje ga obogaćuju.

- Sa političarima sam došao do jedne razine gdje ja više puno kao novinar ne mogu dati. I to sam rekao i svojim urednicima i predložio da radim nešto drugo. I, za divno čudo, moji urednici su mi rekli ok, slažemo se s tobom. Tražim ljude koji me osobno intrigiraju i koje bi ja volio vidjeti u javnom prostoru, a možda i zaintrigiraju javnost da promišlja o temama o kojima oni govore. Nedavno sam imao Alena Muhića iz Goražda, radi se o momku koji je rođen iz ratnog silovanja. To što on svjedoči je u stvari dobar i pozitivan primjer kako bi se ljudi trebali odnositi i prema ratnim traumama. Želim takvu poruku kroz emisiju poslati. Ovih dana ugošćujem osobu koja ima problema sa prekomjernom tjelesnom težinom. Ali mi ne razgovaramo o tome kako da smrša. Mene zanima i ta osoba želi o tome govoriti kako se nosi sa količinom mržnje koja je usmjerena prema njoj kao drugoj i drugačijoj, govori Stanković.

Na kraju razgovora je zaključio da se javnom diskursu se uvriježilo da je normalno da se ljudi međusobno vrijeđaju i da pod slobodom govora danas prolazi sve.