Ovo su znakovi koji pokazuju da je neko bio usamljen kao dijete

Usamljenost u djetinjstvu je uobičajeno, ali često zanemareno iskustvo koje može imati duboke posljedice na pojedince sve do odrasle dobi. Studije sugeriraju da je usamljenost u djetinjstvu sve zastupljenija, pri čemu značajan postotak adolescenata prijavljuje osjećaj umjerene do ekstremne usamljenosti, pogoršan faktorima kao što je pandemija COVID-19, piše Parade.

Usamljenost u djetinjstvu može proizaći iz različitih faktora, uključujući poteškoće u stvaranju bliskih prijateljstava, česta preseljenja koja ometaju veze, maltretiranje ili isključenje od strane vršnjaka, te fizičko, mentalno zdravlje ili neurorazvojne razlike.

Utjecaj usamljenosti u djetinjstvu može se manifestirati u odrasloj dobi kroz različite negativne osobine, prema psiholozima:

Socijalna anksioznost: Odrasli koji su se osjećali usamljeno kao djeca mogu se plašiti društvene osude ili odbacivanja.

Negativnost: Negativna iskustva iz djetinjstva mogu dovesti do pesimističkog pogleda na odnose i pouzdanost drugih.

Poteškoće s povjerenjem u druge: Istorija usamljenosti može rezultirati nepovjerenjem i oprezom u odnosima odraslih.

Ekstremna nezavisnost: Neki pojedinci mogu razviti pretjeranu težnju za neovisnošću, opirući se pomoći čak i u vezama.

Veća učestalost depresije: Usamljenost u djetinjstvu može doprinijeti postojanom osjećaju tuge i depresije u odrasloj dobi.

Nisko samopoštovanje: Usamljenost u djetinjstvu može dovesti do lošeg samopoštovanja ili ''sindroma prevaranta'' u odrasloj dobi.

Hiperfokusiranje na izgled: Odrasli se mogu pretjerano fokusirati na izgled zbog osjećaja neadekvatnosti.

Problemi vezanosti: Pojedinci mogu razviti nesigurne ili izbjegavajuće stilove privrženosti, što utiče na njihove odnose.

Otuđenje iz osvete: Odrasli se mogu nehotice udaljiti od drugih kao oblik odmazde.

Povećana osjetljivost na negativne društvene znakove: Oni koji su se osjećali usamljeno kao djeca mogu biti osjetljiviji na percipirano odbacivanje. Time mogu preuveličati bezazlene geste koje drugi ni ne primjete.

Poteškoće u izražavanju emocija: Usamljenost u djetinjstvu može dovesti do izazova u prepoznavanju i izražavanju emocija.

Ekstremna ekstroverzija: Neki pojedinci mogu prekomjerno kompenzirati usamljenost u djetinjstvu tražeći pretjeranu društvenu interakciju.

Preferira samoću: Odrasli koji su iskusili usamljenost kao djeca mogu preferirati samoću, ponekad se izolujući od društvene podrške.

Otklanjanje ovih negativnih osobina često zahtijeva višestruki pristup, uključujući traženje stručne pomoći kroz psihoterapiju, razvijanje socijalnih vještina, postupno suočavanje sa društvenim situacijama, prakticiranje svjesnosti i njegovanje samosuosjećanja.

Unatoč izazovima, osobe koje su iskusile usamljenost u djetinjstvu mogu razviti i pozitivne osobine kao što su otpornost i kreativnost. Neki mogu razviti snažan osjećaj nezavisnosti i vještine suočavanja, dok drugi mogu njegovati bogat unutrašnji život i kreativnost kroz samotne aktivnosti.

Konačno, svijest o porijeklu ovih osjećaja i ponašanja može poslužiti kao katalizator za pozitivne promjene i rast u odrasloj dobi.