Da li su naučnici otkrili gdje se u mozgu nalazi svijest?
Svijest je jedna od najvećih misterija ljudskog mozga – ona nam daje osjećaj postojanja i oblikuje način na koji doživljavamo svijet. Filozofi i neuronaučnici vijekovima pokušavaju da shvate u kom dijelu mozga nastaje. Dok neke teorije povezuju sa kvantnim silama ili čitavim univerzumom, pitanje gdje se svijest rađa unutar samog mozga dugo je ostalo bez odgovora.
Piter Kopola, neuronaučnik sa Univerziteta u Kembridžu, odlučio je da istraži dokaze decenijama prikupljenih studija, fokusirajući se na ono što mozak zaista pokazuje, a ne na popularne teorije. U neuronauci, svijest se definiše kao “kvalitativno subjektivno iskustvo, odnosno ‘kakav je osećaj’ biti specifičan organizam u specifičnom stanju”, piše Popular mechanics.
Do sada se smatralo da svijest nastaje u korteksu – spoljašnjem sloju mozga bogatom neokorteksom, koji je evolucijski relativno nov. Subkorteks, uključujući bazalne ganglije i moždano stablo, bio je smatran važnim za osnovne funkcije poput kretanja i vegetativnih refleksa, ali ne i za subjektivno iskustvo. Mali mozak i subkorteks evolucijski su stabilni, nepromijenjeni stotinama hiljada godina, što je dovelo do zaključka da oni sami ne mogu stvoriti svijest.
Međutim, Kopolina istraživanja sugerišu drugačiju priču. Studije životinja kojima je uklonjen dio ili cijeli korteks, kao i posmatranja ljudi rođenih sa rijetkim stanjima poput hidranencefalije, pokazuju da svijest ipak može postojati i kada je korteks minimalno razvijen. Hidranencefalija nastaje kada se cerebrum ne razvije, a mozak je zamijenjen cerebrospinalnom tečnošću. Preostali dijelovi uključuju bazalne ganglije, moždano stablo i membrane koje oblažu lobanju. Iako takvi pacijenti često ostaju u vegetativnom stanju, empirijska zapažanja govore o nečemu neočekivanom.
Jedan od najupečatljivijih slučajeva bio je 32-godišnja žena sa sačuvanim malim dijelom frontalnog korteksa. Kada bi čula muziku, njeno lice bi se osvijetlilo zadovoljstvom, uz nejasnu vokalizaciju – znak da mozak reaguje i uživa, iako razumljiv govor nije bio moguć. Slično su zabilježena ponašanja kod djece sa hidranencefalijom: pokreti, reakcije na zvuk i izrazi lica ukazivali su da subkorteks sam može omogućiti neku vrstu iskustva i emocija.
Ova zapažanja postavljaju temelje za novu teoriju: subkorteks može biti baza svijesti, dok neokorteks služi da je obogati i unaprijedi. To mijenja način na koji razumijemo evoluciju mozga i ukazuje da stariji dijelovi mozga, koje smo dugo smatrali “samo za refleks”, mogu biti srž našeg subjektivnog svijeta.
Kopola naglašava da je ovo tek početak istraživanja. Sljedeći korak je precizno utvrđivanje koje subkortikalne funkcije omogućavaju iskustvo i kako minimalna neuronska mreža može stvarati svijest. Ovi uvidi ne samo da nas približavaju razumijevanju ljudskog uma, već otvaraju i etička pitanja o tretmanu pacijenata sa oštećenjima korteksa i njihovim sposobnostima za doživljavanje svijeta.
Svijest, izgleda, možda nije tamo gdje smo mislili – i možda je upravo subkorteks tiho sjedište našeg unutrašnjeg života, dok neokorteks dodaje boje, slojeve i detalje našem iskustvu svijeta, prenosi Telegraf nauka.
