Suncokret nije samo uljarica: Bogat je bjelančevinama, vlaknima, mineralima...
Dragi čitatelji, danas ćemo popričati o jako zanimljivoj biljci, koja je, vjerujem, mnogima od nas i omiljena grickalica, a svi se divimo jednom od najvećih cvjetova koji ju krasi: sigurno pogađate da nam je današnja tema gospodin Suncokret, koji je trenutno nakon palmi uljarica, soje i uljane repice četvrta najvažnija uljarica na svijetu.
Hrana i ulje
Suncokret je u Europu donesen iz Amerike, kao dio kolumbovske razmijene u 16. stoljeću, gdje su sjemenke i suncokretovo ulje postali raširen i učestao sastojak kuhanja. Ali pripitomljen je i uzgajan davno prije u Sjevernoj Americi, gdje su starosjedioci konzumirali svježe i prepržene sjemenke, koristili ih za proizvodnju brašna i krupice od kojih su radili kruh, kolače, ali su poznavali i tehnologiju cijeđenja ulja od suncokreta koje su koristili u kulinarstvu te ga zajedno sa sjemenkama miješali sa sjemenkama žitarica, orašastim plodovima, medom, suhim mesom u energetske pločice.
Ulja i pigmenti suncokreta korišteni su kao krema za sunčanje ili osnova za ljubičastu boju za kožu, kosu ili ukrašavanje tekstila, dok je čvrsta, vlaknasta stabljika biljke iskorištena u izgradnji. Uvriježeno je mišljenje da je do pripitomljavanja došlo na području današnjeg jugoistoka SAD-a, jer su u Tenesiju i Kentakiju pronađena skloništa hrane u kojima su se nalazile najstarije sjemenke stare oko 4.300 godina, ali nedavna arheološka otkrića u San Andreasu u oblasti Tabasco u Meksiku govore da se i tamo uzgajao prije 4.600 godina, pa se na kraju genetskim ispitivanjem te istraživanjem filogeografskih odnosa i populacijskih demografskih uzoraka suncokreta dokazalo da je divlja grmolika biljka, koja je imala 10-ak manjih cvjetova, pripitomljena u današnju koja se sastoji od jedne stabljike koja nosi jedan veliki cvijet na sjevernoameričkim Velikim ravnicama prije 5.000 godina i od tamo se širio na jug do Meksika i na Sjever do Kanade, dok nisu došli Evropljani.
Mnogi američki autohtoni narodi koristili su suncokret kao simbol svog solarnog božanstva, uključujući Asteke i Otomi u Meksiku te Inke u Južnoj Americi. Rani španjolski istraživači su 1510. naišli na suncokret u Americi i odnijeli njegovo sjeme natrag u Europu, gdje se udomaćio. Ali sljedećih 200 godina, Europljani su zanemarili potencijal suncokreta za hranu i ulje. Umjesto toga, cvijeće egzotičnog izgleda postalo je široko rasprostranjeno po zapadnoj Europi kao ukras ili, u manjoj mjeri, u medicini kao protuupalno sredstvo. Najbolje je prihvaćen na teritoriju današnje Rusije, gdje je stigao u doba Ruskog carstva u 18. stoljeću, gdje je preporučivano od Ruske pravoslavne crkve kao biljna masnoća preporučljiva za pripremu hrane tijekom Časnog posta.
U sjevernoj Europi suncokreti su se sadili u močvarnim područjima zbog vjerovanja da štite od malarije. Rusi su stvorili većinu od nekoliko stotina danas priznatih sorti suncokreta, odvojeno su ih zanimale sorte za konzumno sjeme i sorte za dobivanje ulja, do te mjere razvili uljanu preradu da su iste sorte i tehnologije sredinom 20. stoljeća opet preuzeli Amerikanci te započeli novu komercijalnu eru proizvodnje i prerade suncokreta. 2020. je proizvedeno oko 50 miliona tona suncokretovih sjemenki, a najveći proizvođači su Rusija i Ukrajina koje proizvedu 53% ukupne svjetske proizvodnje, a slijede ih Argentina, Kina, Rumunjska, Turska i SAD. Zbog geopolitičke situacije u zadnjih dvije godine proizvodnja je znatno opala, što je i uzrokovalo rast cijena ulja, jer potražnja je u neprestanom rastu.
Suncokret, lat. Helianthus annuus, najveći je i vjerojatno najprepoznatljiviji predstavnik botaničke porodice glavočika, lat. Asteraceae, unutar koje tvori poseban rod suncokreta, lat. Heliantus, jer ih postoji oko 70 vrsta. Prilikom nomenklature biljaka zbog svog karakterističnog dnevnog ritma, okretanja za suncem, dato mu je ime po grčkom bogu sunca Heliosu, što mnoge dovodi u zabludu da su ga stari Grci poznavali i da je to cvijet iz poznate Ovidjeve priče u kojoj Helios svoju umiruću suprugu, prokletu od nimfe Klitije, pretvori u cvijet, ali se, naravno, u mitu radi o drugom cvijetu jer, kako spomenuh, suncokret se u Evropi pojavio u 16. stoljeću, pa ga stari Grci nisu poznavali.
Domaći suncokret je jednogodišnja biljka, izuzetno medonosna, koju oprašuju pčele. Korijen mu je jako veliki i može prodrijeti do dubine od 3 m, a može doseći i tu visinu. Zbog dubokog korijenja i sposobnosti da upije vodu i štetne tvari, suncokret se često koristi za isušivanje močvarnog tla i čišćenje zagađenog tla i otpadnih voda. Stabljika izrasta iz korijena kao razgranata ili jednostavna, svijetlozelena, ispunjena prozirnom srčikom. Suncokret cvate od lipnja do rujna, a veliki glavičasti cvatovi razvijaju se pojedinačno na vrhovima stabljike i ogranaka. Središte glavice čine sitni žutosmeđi ili crvenosmeđi cjevasti cvjetovi, a okružuju ih žute jezičaste latice, duge i do 10 cm. Iz središnjih cvjetova suncokreta razvijaju se ovalni i plosnati, crni ili prošarani plodovi. Unutar svakog ploda nalazi se po jedna crna, svijetlosiva, zebrastošarena ili bijela sjemenka jako bogata različitim nutrijentima.
Sjemenke
Sjemenke suncokreta sastavljene su od 5% vode, 20% ugljikohidrata, 51% ukupne masti i 21% proteina, a od 100 g dobivamo 584 kcal, što je i logično jer se radi o uljarici. Sjemenke su odličan izvor biljnih bjelančevina, dijetalnih vlakana, većine vitamina B kompleksa te vitamina E, a bogate su i mineralima, najviše magnezijem, manganom, fosforom, željezom i cinkom. Ako pojedete porciju od 100 g, u organizam ste unijeli 51 g masti, uglavnom mononezasićene i polinezasićene masti, prvenstveno linolnu kiselinu pa vas to ne treba brinuti. Osim toga, sjemenke sadrže fitosterole koji mogu pridonijeti nižim razinama kolesterola u krvi.
Tijekom desetljeća suncokretovo ulje postalo je popularno u cijelom svijetu. Ulje se može koristiti kakvo jest ili se može preraditi u višestruko nezasićene margarine. Ulje se obično ekstrahira primjenom velikog pritiska na sjemenke suncokreta i skupljanjem ulja. Pogača bogata proteinima koja ostane nakon prerade sjemena za ulje koristi se kao hrana za svu stoku. Izvorno suncokretovo ulje, linolno suncokretovo ulje, ima visok udio višestruko nezasićenih masnih kiselina, oko 68% linolne kiseline, te nizak udio zasićenih masti, poput palmitinske i stearinske kiseline. Međutim, razvijeni su različiti hibridi za promjenu profila masnih kiselina usjeva za različite svrhe.
