Tragedija porodice čije je jedno obično jutro postalo noćna mora

- Do you want to give
us a reason why?

- “Adolescence” (2025)

Za autoricu ovog teksta najteže je bilo procesuirati misli i emocije nakon odgledanih epizoda nove mini serije u okviru Netflixove produkcije “Adolescence” Jacka Thorna i Stephena Grahama, a u režiji Philipa Barantinija. Gotovo sve u čemu je Graham godinama unazad učestvovao je pokazalo kako je riječ o izuzetnom glumcu, a ova serija je dokazala da je i kao scenarista i autor “s druge strane” kamere zapravo izvrstan. Ideju za seriju Graham je dobio kada je na vijestima čuo za incident o dječacima koji su bili umiješani u zločine počinjene hladnim oružjem, konkretnije nožem.

Okidač za emociju

“Dogodio se incident u kojem je mladić ubo djevojku. To me je šokiralo. Razmišljao sam: Šta se dešava? Šta se dešava u društvu gdje dječak izbode djevojku na smrt? Koji je incident to prouzrokovao? I onda se to ponovo dogodilo, i opet iznova i iznova. Htio sam probati osvijetliti odgovor na pitanja: Zašto se ovo dešava danas? Šta dovodi do ovih incidenata?”

Thorne je istakao kako su Graham i Barantini počeli propitivati pojavu muškog bijesa i ideju o tome kakvi su i sami kao muškarci, očevi, partneri i prijatelji. “To je put na koji nikada ranije nisam išao kao pisac. Taj me je put uplašio, ali mi je i bilo drago da smo se našli na njemu jer sam imao osjećaj kao da imamo nešto važno da kažemo.” I bili su u pravu.

Sa idejom pristiglom iz stvarnosti “Adolescence” je serija koja se fokusira na tragediju porodice čije je jedno jutro od običnog postalo noćna mora. Priča započinje policijskim upadom u kuću Eddija Millera (Graham) kako bi uhapsila njegovog trinaestogodišnjeg sina Jamieja (Owen Cooper) zbog ubistva. Prostor dječije sobe ubrzo mijenja prostor policijske stanice, gdje će Jamie od inspektora Bascombea (Ashley Walters) dobiti upute za ponašanje. Od njega će se tražiti da dâ krv, skinuće ga nagog zbog pregleda, dovesti advokata i konačno mu saopštiti zašto su ga doveli. Mjesta za dilemu ustvari neće biti jer će Bascombe pred kraj prve epizode pokazati CCTV snimke koji nedvosmisleno pokazuju da je Jamie pratio, a potom i na parkingu izbo školsku kolegicu Katie. Trenutak ranog otkrivanja se pokazuje kao odlično rješenje jer ovo do kraja neće biti serija o potrazi za ubojicom nego o suočavanju - ubojice sa svojim djelom, sa sobom i nas samih sa konačnom spoznajom o atmosferi savremenog društva u kojem naša djeca odrastaju. Sve je u ovoj seriji okidač za emociju. Na kraju druge epizode čujemo dječji hor koji u offu pjeva Stingovu pjesmu “Fragile” (1987) - “On and on the rain will fall /Like tears from a star like tears from a star /On and on the rain will say /How fragile we are how fragile we are /How fragile we are/ how fragile we are.” Iako emocije prevladavaju serijom, njena nas priča zapravo tjera da racionalno razmotrimo razmjere problema u kojem se svi skupa nalazimo.

Sve su epizode snimljene u jednom kadru (što smo vidjeli u filmu “Boiling Point”. koji je režirao Barantini i opet sa izvrsnim Grahamom u glavnoj ulozi), a takav način umnogome doprinosi stvaranju neugodne napetosti i, još važnije, stavlja fokus na to kako ovakva situacija utiče na Jamiejevu porodicu. Eddie se očajnički bori da zadrži zdrav razum i da bude podrška supruzi Mandi (Christine Tremarco) i kćeri Lisi (Amelie Pease), dok gledateljima nad glavom kontinuirano i neonski titra: Ovo se danas dešava. Ovo se može sutra svima desiti. “Adolescence” je serija koja izvrće naopačke logiku za koju smo mislili da treba imati ovakva vrsta whodunnit priče. Ona je direktna, intenzivna i uznemirujuća - rukavica u lice za sve koji misle da je današnji pogled na odrastanje i formativne godine isti kao i prije, da će sve proći samo od sebe jer - pogledaj kako smo mi ispali dobri! Niste i neće proći samo od sebe.

Kroz porodičnu dramu i život trinaestogodišnjaka koji je optužen za ubistvo reflektuje se očajnička potreba za pripadanjem. - Je li ti popularnost važna, Ryane?, pitaće inspektor Jamiejevog prijatelja Ryana (Kaine Davis), a on će odgovoriti: Naravno, i u tome je sadržan dio golemog problema koji obremenjuje ovaj serijal. Jamie će se u pritvoru naći i naspram Briony (Erin Doherty), koja će pokušavati odgonetnuti motiv za zločin koji mu se stavlja na teret. Treća epizoda se bavi samo time i gotovo jedina scena kojoj prisustvujemo i koja traje bez prestanka jeste njihov razgovor o tome kako Jamie vidi sebe u društvu kolega iz škole, gdje ona pokušava ući u njegov um - shvatiti kako on shvata svijet - i tu pronaći odgovore. Njih dvoje razgovaraju o njegovom ocu i o Jamiejevim predodžbama muškosti. U tim rečenicama se odražavaju društvena očekivanjima o onome šta pravi muškarac jeste, šta smije, a šta ne smije, kako se treba ponašati - potiskivati emocije, u prvom redu - ono što bismo mogli nazvati toksičnom muškosti, jednom od velikih posljedica patrijarhata na život muškaraca. U tu ispovijest ulazi i incel propaganda koja je, a vidljivo je to u ponašanju svih učenika, duboko uticala na njihovu socijalizaciju. Katie je Jamieja optuživala da je incel, bila dio “grupe istine” u kojima žene govore da ne trebaju i ne žele muškarce, a on je vjerovao da bi ona svakome dopustila da bude s njom jer je već nekome slala svoje eksplicitne fotografije. U njegovom razmišljanju prepoznajemo pattern koji nas je doveo do raznih Telegram grupa gdje se dijele takvi sadržaji i polaže pravo na tuđu privatnost, jedino što nas ovdje mladi Jamie i direktno suočava sa posljedicama takvog načina ponašanja. “Mislite da je jesam ubio zbog snimke. Snimcima više ne možete vjerovati. To su sve lažne vijesti. Bila je gadura, to čak i vi vidite. Trebao sam je ubiti, ali nisam. Samo sam je pozvao van zbog fotografije. Mogao sam je dirati, ali nisam. Većina dečki bi je dirala”, kazaće Jamie i završiti svoj razgovor pitanjem upućenim Briony: - Sviđam li se vama? - i u tom za nju neočekivanom, a opet logičnom pitanju će biti sadržana suština najveće od svih Jamiejevih frustracija.

Zanimljivo je da će inspektor i njegova partnerica Misha (Faye Marsay) tek u komunikaciji sa učenicima škole u koju je išao Jamie uvidjeti da mladi ljudi danas imaju potpuno drugačiji način komunikacije - svaki emoji koji upute jedni drugima na društvenim mrežama ima drugačije značenje od onoga očitog - i da je ključ razumijevanja zločina u dešifrovanju njihovog jezika, sa kojim se brzo razotkriva mučna priča o vršnjačkom zlostavljanju i slici muško-ženskih odnosa koju je popularizovao influenser Andrew Tate, optužen za silovanja i trgovinu ljudima. Vrlo je pohvalno što se serijal bavi nikad aktuelnijim pitanjima društvenih pritisaka, to jeste načinima na koje se oni primjenjuju na nove generacije. Stavovi i ponašanja koji se očituju kod Jamieja i njegovih drugova su ništa drugo nego refleksija toksične muškosti - “muškarci ne plaču” i “man up” - naučenih obrazaca ponašanja koji su u modernom vremenu poprimili oblik incelstva i drugih (s)rodnih štetnih ideja. Mladi ljudi u internet-prostoru traže mjesto za sebe - u trenutku kada nam se taj prostor čini svemirski beskonačnim - i na tom putu često uspijevaju prigrliti različite upitne ideologije.

Propitivanje krivice

U posljednjoj epizodi serije pratimo Eddija, koji slavi pedeseti rođendan, trinaest mjeseci nakon sinovljevog hapšenja. Porodično slavlje se pretvara u emotivni rolerkoster jer ćemo svjedočiti razornom uticaju novonastale situacije, u kojoj će roditelji stalno propitivati svoju krivicu. “Sva su djeca danas takva. Ne znaš što gledaju u svojoj sobi. Mogu gledati porniće ili bilo što drugo. Gle što je meni iskočilo na mobitelu! Tip priča kako treba sa ženama, da muškarci trebaju biti muškarci. A ja sam samo tražio video za vježbanje. Ne možeš ih stalno držati na oku. To je nemoguće”, kazaće Eddie.

Owen Cooper je oduševio svojom glumačkom izvedbom, naročito zbog toga što nam je bilo izrazito teško povjerovati da tako krhko stvorenje - pa on je dijete, rekli bismo - može napraviti tako strašnu stvar. S njim u glavnoj ulozi, u nama se kao gledateljima javljaju i suosjećanje i prezir, na smjene, ali i pitanje - Zašto djeca ubijaju? “Adolescence” u takvoj situaciji mapira važne stvari koje se javljaju kao posljedica već gotovog čina. Alarmantno je da ništa u ovoj seriji zapravo nije fikcija i da su ovakvi usamljeni, neshvaćeni i potencijalno opasni mladi ljudi svuda oko nas. Uz Jamieja, ostatak ekipe je besprijekorno odigrao svoje uloge, u atmosferi sveprisutne napetosti koju pokreće misterija razriješena već u prvom činu.

Negativne stečevine našeg društva, pogrešne predodžbe i pristupi, strah i od prošlog i od nadolazećeg - sve su to velike teme kojima se epizode ove serije bave. Sa koje god strane da priđemo problemu činit će se kao da nijedna nije ispravna. “Adolescence” ne govori ni o čemu što već nismo znali, ali možda je u tome odgovor na pitanje o njenoj trenutnoj velikoj popularnosti. Ova je serija samo refleksija stvarnosti, poziv na djelovanje, ali i možda posljednji poziv u pomoć. Velika (filmska i televizijska) djela su uvijek uspijevala uzdrmati temelje naših stavova, a “Adolescence” to ovdje neupitno čini. Jesmo li s ovom serijom postali svjesni ozbiljnosti problema ili smo shvatili da na njega nemamo adekvatan odgovor ni rješenje i da se sada samo nadamo najboljem dok živimo najgore? Bojim se da je riječ o ovom drugom.