Promocija "Knjige o Almiru" Adise Bašić: Sačuvana čovječnost i neizgovoreni sram

U okviru kulturnog programa Metropolis, u Bosanskom kulturnom centru je upriličen razgovor o posljednjoj knjizi Adise Bašić “Knjiga o Almiru”, posvećenoj bratu njenog supruga Adnana i potporučniku JNA koji je poginuo na vukovarskom ratištu 7. 11. 1991. Knjiga je prožeta sjećanjima onih koji autorici pomažu da sklopi priču o Almiru Smajiću, kojeg ona zna samo sa porodičnih fotografija, dokumenata i uredno ispisanih rokovnika. Riječ je o bolnoj, iskrenoj i nježnoj priči koja nam je dosta toga rekla o Almiru, ali i o Adisi Bašić i njenom književnom umijeću, sposobnosti sa kojom je uspjela jezgrovito, a opet sa mnogo detalja, ispripovijedati jednu intimnu priču.

Istrajnost u čekanju odgovora

“Almir me, iako ga nikad nisam upoznala, nagradio poznanstvom sa ovim nježnim, duhovitim ljudima kojima je pripadao”, stoji u knjizi u kojoj Bašić otvoreno i potresno piše o bližnjem kojeg nikada nije upoznala. Kroz vremensko-prostorni okvir - odlazak u Bijeljinu na godišnjicu smrti - sagledavamo i brojne priče i uspomene što ih je Almir za svog kratkog života stvorio. “Knjiga o Almiru” proizlazi iz jednog iskustva lične traume i tragedije kojom su pogođeni mnogi.

Sa promocije knjige u BKC-u/

- Imam tu crtu strpljenja koja se možda počela formirati u novinarstvu, a onda nastavila u akademskom životu, da kada se neka pitanja postave, moraš imati istrajnost da sačekaš odgovore. Ovi odgovori nisu stigli ni brzo, ni jednostavno, zato što su uključivali veliki broj ljudi i neke vrlo emotivne stvari - trebala je sazreti situacija da knjiga konačno bude napisana. Meni je istraživanje bilo zadovoljstvo iako je u psihičkom smislu bilo jako zahtjevno zato što je govorilo o gubitku i što mi je otkrivalo različite perspektive i istine o jednom istorijski zanimljivom trenutku, o porodici koja je meni draga i o nečemu što je važno i za rat i za Bosnu i Hercegovinu, najšire gledano, navela je Bašić.

“Knjiga o Almiru” ne prikazuje rat kao niz krvavih prizora, već ga prenosi kroz duboko lično iskustvo, ostavljajući trag u čitatelju bez potrebe za prikazima nasilja. Bašić se okreće živima - onima koji i dalje žive s boli Almirove smrti - i u toj ulozi nastoji biti čuvarica sjećanja na voljenu osobu.

“Detektivska nit koja se provlači kroz knjigu je zaista bila autentična jer mnogo toga nisam znala o Almiru, a činilo mi se da postavljanjem pravih pitanja o tome kakav je on bio i šta se zapravo te 1991. godine dešavalo, mogu doći do odgovora relevantnih ne samo za porodicu nego i za mnogo širi krug ljudi. Ono na što sam naišla je velikodušnost porodice i prijatelja koji su bili spremni da me proprate u tome, da vrlo otvoreno, iskreno, neinhibirano govore o nečemu što je za njih bilo bolno. To njihovo pristajanje na ranjivost pred mojim očima je za mene bio izuzetan ljudski dar, ohrabrilo me da i sama budem ranjiva. Razgovori i proučavanje dokumenta su me neprekidno nagrađivali različitim spoznajama, a ova knjiga nastavlja do danas da me nagrađuje inspirativnim susretima i razgovorima.”

Knjiga balansira između odanog svjedočenja Almirovom životu i intimnog prikaza svakodnevnice s Adisinim sinom Rejhanom, koji se u trenucima obilježavanja smrti javlja kao izvor radosti i nade. Dijelovi knjige posvećeni njemu su autoričino samoizlaganje u kojem jasno prepoznajemo veliku ljubav i majčinsku brigu.

"Knjiga o Almiru" u izdanju Buybooka/

- Rejhan je u knjizi postao simbol nade i zavještanje budućnosti, a u epizodama o njemu oslikao se sudar trivijalnosti svakodnevne brige za dijete i velikih metafizičkih pitanja. Dok kontemplirate o istini, pravdi i sjećanju, rješavate pitanja gdje ćete ga presvući, kako ćete ga oprati, je li gladan. Volim način na koji život takve stvari spaja i kombinuje. Figura Almirove majke je za mene bila presudna u pisanju ove knjige i ona mi je dala novo razumijevanje šta znači odgojiti dijete. Krupna, pa i filozofska pitanja, suprostavljenja su trivijalnosti i ljepoti svakodnevnice koja je nepredvidiva i promjenjiva, navodi autorica.

Bašić se osvrnula i na Bijeljinu koja je glavna prostorna odrednica ove knjige, a u koju se odlazi na godišnjicu. Tamo su uspomene Almirovih prijatelja, priča žene koja ih dočekuje u stanu i autorica nam tu daje uvid u društvenu klimu grada čiji stanovnici i dalje žive u tjeskobi ratnih strahota.

- Više puta sam odlazila u taj grad i često sam imala snažan osjećaj paradoksa i kontradiktornosti. Rekli biste da se svako od nas može kao likovi iz ove knjige vratiti u svoj kraj gdje je odrastao i biti nostalgičan u vezi sa prošlošću, ali ono što ovu situaciju čini specifičnom je to da su ti ljudi nasilno otjerani. Nije to bilo koji grad koji si pod bilo kojim okolnostima napustio, nego uz prijetnju i zastrašivanje. Danas je u njemu na svakom koraku vidljiva politička zloupotreba nacije i vjere u nasilnoj ikonografiji koja doslovno izlazi na ulice i zaskače vas sa spomenika, fasada, iz arhitekture. A s druge strane, ono što je mene kao književnicu interesovalo su ljudi koji i dan-danas tamo žive, ali imaju neku vrstu srama zbog toga što se desilo. Koji nisu bili saglasni s tim šta se dešava, nisu bili za to da neko protjeruje njihove prijatelje i komšije, ali nisu poduzeli ništa da se to ne desi ili nisu mogli poduzeti ništa, navodi Bašić i nastavlja o motivima pisanja “Knjige o Almiru”:

"Knjiga o Almiru" u izdanju Buybooka/

Oni koji ostaju u sredini

- Meni je tema tog bystandera, kako se ta uloga naziva u teoriji genocida, jako interesantna. Ona je za književnost vrlo plodotvorna jer svi mi za sebe vjerujemo da bismo bili građanski hrabri, išli bismo da poginemo, da kažemo ne može to tako, spasimo nekoga. A onda nam nekako istorija i statistike pokažu da većina ljudi ne bude na taj način hrabra. Mnogi ne počine zločin, ne budu žrtve, nego ostaju u sredini. Neki od njih poslije toga imaju osjećaj srama, dok drugi o tome vjerovatno ne razmišljaju, a neki opet na bizaran način likuju zbog svega što se desilo. Mene je, naravno, zanimala ova ljudska komponenta, sačuvana čovječnost, taj sram koji postoji, ali već decenijama tinja neizgovoren.

U knjizi se nalazi i album fotografija sa Almirovim stvarima i album fotografija iz Bijeljine, koje su snimili Imrana Kapetanović i Mitar Simikić, a koji su tu da bi se priča iz knjige suočila sa stvarnosnim činjenicama, potvrđujući po ko zna koji put da posrijedi nije fikcija nego živa posveta.

- Ova knjiga mi je, dok sam je pisala, pomagala da bolje razumijem i rat i ljude, bila mi je ljekovita - možda će nešto slično moći ponuditi i nekome ko je bude čitao. Magična sposobnost književnosti je da čitajući o osobi koju nismo znali, zapravo čitamo o ljudima uopšte, ali i o sebi samima. Koliko god ovo bila priča o jednom mladom čovjeku koja je specifična i nesvakidašnja, ona s druge strane ima i te univerzalne teme žalovanja i nastavka života nakon gubitka, koje se tiču ogromnog broja naših porodica, i to ne samo u BiH nego i globalno, zaključila je Adisa Bašić.