O nezavršenom romanu Bekima Sejranovića "Chinook": Čemu živjeti? Brati šparoge?

Što biste vi učinili da se osjećate progonjenima?

- “Chinook”, Bekim Sejranović

Čemu živjeti? Zašto pisati? Može li čovjek pobjeći od svoje sudbine? Kako pripadati ili ne pripadati, sve su to pitanja koja obilježavaju spisateljsku poetiku Bekima Sejranovića, a čine i ono esencijalno u knjizi “Chinook”, dijelu romana objavljenom na petu godišnjicu njegove smrti. Dakle, ne radi se o cjelovitom romanu nego o njenim ucjelovljenim fragmentima u kojima se prepliću dvije narativne linije: jedna prati pisca na odvikavanju, dok drugu čine isječci ljubavne priče o djevojci Chinook i Žutokosom.

Neraskidiva veza

Tu priču Sejranović prepisuje iz bilježnice pisane arapskim pismom, koju mu je nakon jedne književne večeri poklonio starac kojem je nadjenuo ime Očalinko. Taj ga je starac, misteriozno i uporno, pratio širom Amerike, a iako je pisac u početku sumnjao da se iza tog poklona krije neka zavjera, u konačnici se posvetio njegovom tumačenju. Rezultat tog procesa je tekst koji danas držimo u rukama. “Chinook” je uredio Drago Glamuzina, a s norveškog preveo Mišo Grundler.

Nije lako reći koji je ispravan način za pristupiti nedovršenom književnom djelu - valjda kao i dovršenom - i sa koje strane prići temi koja počinje i ustvari nigdje ne završava. Sejranović se u ovim odlomcima pomalo udaljava od kontinuiranog razlaganja svoje životne priče, a više posvećuje onoj koju čita i prevodi u bilježnici. No to ne znači da u postojećoj ne pronalazi analogije sa svojim životom, ali čitatelja time ne opterećuje. Posvećeniji je prevođenju i prepisivanju priče koju je pronašao u bilježnici, a koja takođe nije cjelovita i u koju je upisao i ono što je bilo i ono što je spisateljski namaštao.

“Gdje je nedostajalo podataka, služio sam se dobrom, starom maštom. A zanimljivo je to s maštom. Neke sam stvari izmislio, ali naknadno sam iz knjiga i dokumentarnih filmova doznao da je riječ o opće poznatim činjenicama. Što sam više čitao, to se više mojih izmišljotina ‘potvrdilo’. Neke su stvari djelomice potvrđene, ali ostalo je mjesta varijantama i nagađanjima. Neke nikada nismo otkrili. Kao što je govorio moj otac: - Moraš se pomiriti s tim da neke stvari nikad nećeš shvatiti.”

Glavni junak te bilježnice Žutokosi je prije dolaska u Ameriku živio posvuda; prvo u jugoistočnoj Europi, gdje je uglavnom živio na brodu i plovio s ocem velikim balkanskim rijekama Savom i Dunavom. “Isto tako plovio sam i ja sa svojim ocem u našoj iščezloj domovini koja danas postoji samo na starim, pohabanim zemljopisnim kartama.” Nisu to bile jedine podudarnosti sa piščevim životom - niz drugih, bilo slučajnih, bilo sudbinski namještenih, stvorile su gotovo neraskidivu vezu između pisca i junaka priče iz poklonjene knjige. I sam će Sejranović u nekoliko navrata istaknuti da je u trenucima pisanja imao osjećaj da ne bilježi njegov, već vlastiti život. “A zapravo i jesam pisao o sebi. Štogod piše, pisac na neki način piše o sebi.” A pisanje o sebi, osim prednosti, ima i nekoliko zamki na koje vjerovatno svaki pisac naiđe, među njima je svakako suvišno ponavljanje onoga što je već negdje napisao. Sejranović u “Chinooku” dosta dobro uspijeva balansirati između zahtjeva priče o Žutokosom i Chinook - koja je važnija i sigurno zanimljivija - sa tek nekoliko ponavljajućih refleksija iz sopstvenog života, valjda poznatih svima onima koji su ga čitali, poznavali ili oboje.

Sejranović je od djetinjstva bio opsjednut stripovima. “Nisam imao druge uzore - stripovski junaci bili su mi sve”, napisaće na jednom mjestu. Ta ga je strast, posebno prema Kenu Parkeru, s kojim je dijelio fascinaciju traperskim životom, i dovela do teksta iz bilježnice: “I još kad sam se sjetio da je Kenova posljednja riječ na samrti bila upravo činuk, sve se poklopilo. To se u originalu pisalo Chinook, ali na tadašnjem srpskohrvatskom izdanju tog stripa to se fonetski pisalo ‘činuk’, jednako kao u tom arapskom tekstu u staroj knjizi.” Podudarnosti između priče iz bilježnice i njegovog života pisac naziva “đavoljim prstima”, citirajući Danila Kiša.

Roman "Chinook" Bekima Sejranovića/

“Potpuno me očaravaju takva otkrića. (...) Autor te pripovijesti očito je bio donekle upoznat s ‘alhamijado književnošću’ jer spominje autore čije je knjige čitao, Ahmeda Čelebija, koji piše o Kandijskom ratu na području Bosne i Dalmacije i Huseina Bošnjaka, autora Povijesti Osmanskog carstva. Žutokosi je, kako saznajemo, najviše volio pisca imenom Aga-dede, koji je živio u selu na obali Save na sjeveroistoku Bosne. Ondje gdje sam i ja rođen. Opet ‘đavolji prsti’, kozmički sinkronicitet ili slučajnost? Nazovite to kako vam drago.”

I smijeh i suze naseljavaju obje priče, dok se pisac nalazi na svojevrsnom egzistencijalnom raskršću - odlučan nešto u svom životu promijeniti, ali opet u kontinuiranim preispitivanjima i posrnućima, kojih je u kratkom životu Bekima Sejranovića bilo mnogo. Dok razmišlja o Žutokosom i toj priči izvan ovog vremena, pisac je u potrebi da se rastereti od fizičke i mentalne traume koja ga sve vrijeme prati. Nisam sklona romantiziranju ovisnosti i autodestruktivnosti, naravno ni u književne svrhe jer kada ogolimo taj sloj, iza njega često ne ostane ništa osim ispraznog brbljanja, ali u ovom slučaju piščev boravak u klinici može funkcionisati kao polazna tačka za razrješavanje priče iz bilježnice i uopšte njegova paranoja i strah od progonjenosti čine da u sve što je u knjizi napisano možemo sumnjati i na kraju “Chinook” shvatiti kao spretno artikulirani delirij. Kojem, za moj čitateljski ukus, nedostaje više siline i zavodljivosti da bih bila potpuno uvučena i omamljena pričom. U redu, posrijedi jeste nedovršeno djelo, ali koje je moralo biti bolje artikulisano - neki dijelovi nam naprosto ništa novo ne unose u inače zanimljivu priču koju ispisuje pisac, uvjeren da je progonjen. Kako bilo, važna značajka romana - pored njegove nedovršenosti - svakako jeste piščevo umijeće da pripovijedanje o Chinook i ono iz svoje sadašnjosti, uz povremena napuknuća, u konačnici ispiše smisleno, što svakako potvrđuje Sejranovićevu discipliniranost u pisanju, uprkos svemu. Možda sve nije na svom mjestu, ali ono što iz te priče nedostaje dopunjeno je piščevim imaginarijem.

Sjever, Jug, Istok, Zapad, Bosna, Amerika, Jugoslavija, podjele, podjele, emigracije, emigracije i vječno pitanje kako nešto poput boje kože, kose, maternjeg jezika, pisma, gena, sredine, rođenje u datom prostoru i vremenu mogu odrediti čovjekov život - sve su to poveznice dvije linije ovog romana; dodajem i očekivane s obzirom na život i književnu poetiku Bekima Sejranovića.

Lutalica u potrazi za pravdom

Pored samog teksta, ističem zanimljivosti i svakako značaj uredničkih bilješki, te iscrpnog teksta Pabla Srdanovića o “Chinooku” na kraju knjige. Drago Glamuzina, pisac, urednik i Sejranovićev blizak prijatelj, piše o tome kako je nastajao ovaj roman i kako bi izgledao njegov završetak, navodeći da je pred nama, prije svega, posveta stripovima i Kenu Parkeru, “još jednom lutalici u potrazi za slobodom i pravdom”. Glamuzina još navodi da je Sejranović “Chinook” počeo pisati početkom 2017. i da je to bio prvi roman koji je pisao direktno na norveškom jeziku. Uz nekoliko probijenih rokova kroz nekoliko godina, “Chinook” je trebao izaći početkom 2020. godine, ali mu se autor nakon početka 2018. nikad više nije vratio.

Šta ovu knjigu čini relevantnom baš u ovom trenutku? Urednik izdvaja tri razloga koja to objašnjavaju: “1. to je jedini preostali tekst koji je Bekim napisao, a još nije objavljen; 2. sigurni smo da mnoge njegove čitatelje zanima što se Hucku dogodilo u Americi (Huck u Americi bio je prvi radni naslov romana, drugi je bio Supertramp, a treći Chinook); 3. prava se književnost ne čita da bi se doznalo što se dogodilo na kraju, nego se u dobroj knjizi uživa na svakoj stranici... - ali, zapravo, najvažnije je to što se “Chinook” savršeno uklapa u svijet Bekimovih romana, i na neki način, ovako nezavršen, predstavlja kraj koji možda najbolje odgovara cjelini njegova opusa, pravi kraj svijeta koji je stvorio u svojim knjigama”, a posljednji razlog možda i ponajbolje sumira sve ono što sam i sama željela reći ovim tekstom.

“Chinook” je tako ne samo nedovršeni roman nego i svojevrsni omaž piscu, posveta njegovom djelu i pokazatelj da se dobra književnost koja je pozicionirana u vlastitom iskustvu ne mora zaustaviti samo na tom mjestu nego može i treba nastojati prekoračiti te okvire.