Književnica Martina Mlinarević: Pisanje mi je dalo jasnoću i smisao

Roman ima lirski, gotovo epistolarni ton, sa vrlo snažnim autobiografskim impulsom. Zašto i kako ste gradili ovakvu narativnu strukturu koja na neki način funkcioniše kao most između dokumentarnog i poetskog?

- Zapravo je sve došlo vrlo spontano, iz samog iskustva pisanja, rada na nečemu vrlo ličnom, pa mi je taj intimni glas bio logičan nositelj romana kroz kojeg je i čitatelj blisko involviran u priču. A moji čitatelji to uvijek jesu. Ta granica i često potpuno gubljenje iste između dokumentarnog i poetskog otvara prostor jeziku da preobrazi stvarnost. Da se u uskovitlanom kaosu globalnih dešavanja kojih smo dio opet nađe prijeko potrebna nada i spoznaja o dobru.

Priča o prijateljstvu

Zaglušujuće mnogo je lošeg oko nas danas, toliko lako je zabilježiti kretanja zla u vremenu u kojem živimo, naprosto ga je napretek. Željela sam ispričati jednu drugačiju priču koja možda ni u jednom svom segmentu nije sretna, ali je u svakom trenutku puna nade, koja je ponekad veća i od sreće kao takve.

Ko su Hronya i Andrjuša i kako su povezani Odesa i Ljubuški? Kako je Vaša biografija uticala na pisanje ove knjige?

- Andrjuša je danas moj pobratim koji je na samom početku rata u Ukrajini stigao na vrata našeg praškog stana sa svojom i još jednom porodicom. Zahvaljujući toj spomenutoj, posebnoj vezi sa mojim čitateljima, jedan od njih, Vedran Kosić iz Sarajeva, pozvao me je u svitanje rata u februaru 2022. i zamolio da pomognem da nađemo smještaj za njegovog prijatelja, jednog od najpoznatijih ukrajinskih chefova koji je krenuo put Praga s porodicom i bebom starom tek nekoliko dana. Tako je počela priča o prijateljstvu koje je postalo bratstvo, kroz njega u naš dom ušla je i priča o baki Hronyji, o besarabijskim stepama, Dunavu, Dnjestru i začinima kojima se porodično bave čitav život. Ušla je priča o Ukrajini, ratom pogođenim područjima, gubicima, grižnji savjesti i bolu, priča o prepoznavanju unatoč različitostima, o multilingvalnoj porodici srca koju smo zasnovali. Kuriozitet je da smo Andrjuša i ja rođeni na isti datum, iste godine, on u Ukrajini, ja u BiH, te se četrdeset godina kasnije upoznajemo na ovaj težak, a opet tako divan način koji nam je svima zauvijek izmijenio živote.

Kroz roman kontinuirano preplićete lijepe i bolne trenutke, gubitke i dobitke, naročito jer se dobar dio radnje romana dešava u vremenu pandemije Covida. Kako ste u jeziku pronašli ravnotežu između tih krajnosti?

- U Prag dolazim u januaru 2020. da preuzmem dužnost ambasadorice BiH, funkciju koja je kad se promatra izdaleka tako počesto viđena kao glamurozna. Međutim, samo nakon par sedmica mog boravka u ambasadi, događa se globalna pandemija koronavirusa koja na toliko dirljive načine isprepliće sudbine naših studenata, onkoloških pacijenata, radnika na crno, koja mi kazuje zapravo stvarnu istinu o mom radu i poslanju, ogoljava sve takozvane privilegije, distancu i hijerarhiju tog posla i traži od mene potpunu posvećenost u vremenima zatvorenih zemalja i gradova, vrata i prozora, kad bježimo jedni od drugih pod maskama, s dva metra razmaka, za zapešća veže obavezu da moram biti taj most i ruka podrške; prijatelj, a ne ambasador. Koliko god da je bilo surovo, bilo je istovremeno i prelijepo, upoznati ih sve, dijeliti čekanje poroda, vjenčanje ili liječenje s ljudima koje nikad ranije nisam srela, a postali su moji najbliskiji onda kad nam je upravo bilo kakav ljudski kontakt bio onemogućen.

Prag u ovoj knjizi postaje prostor između, postaje berzah - duhovni pojam koji prenosite u svakodnevicu. Da li ste u njemu pronašli mir ili je on tek još jedan prostor na kojem vodite nove borbe?

- Točno tako, u Prag sam izmještena sa jednog za mene, u tom času, jako crnog mjesta, kako javno, tako i privatno, kako zdravstveno, tako i duhovno. Georgij Gospodinov je to precizno objasnio: “Mržnja će nas uvijek čekati na jednom bliskom, rodnom mjestu. Domovina je tamo gdje su naši neprijatelji.” Prag zaista tako postaje moj berzah, most između smrti pojedinca i njegova uskrsnuća, i premda sam nereligiozna osoba, rado čitam sve vjerske knjige. Borbe koje doživljavam “s onu stranu rijeke” ili u ovom slučaju Vltave, također su teške, ponekad neprepričljive, ali su drugačije. To je bol koja vas uči i opominje, ali donosi snagu i nadu, to nije ona vatra koja guta da iza sebe ništa ne ostavi, vatra koja spaljuje i krvotok.

Upravo u tim oprečnostima pokazujete da se preko praga ne prenosi samo tijelo – prenosi se i duša. Pored očigledne reference na glavni grad Češke u kojem ste već nekoliko godina, prag u naslovu jeste i pravi, fizički prag. Koga, zapravo, pripovjedačica nosi preko praga? Sebe, svoje dijete, čitatelja? Može li se prag u naslovu čitati i kao granica između književnosti i stvarnosti - trenutak kada se prelazi u svijet priče?

- Divno ste to rekli, i prag u knjizi, ali i Prag u knjizi zaista jesu sve to. Niz rijeku tog grada oteklo je toliko nevolja svih likova u romanu, i svi su oni sami sebe prenijeli u nekom krucijalnom momentu preko praga i Praga, a one koji to nisu bili u stanju u tom momentu, prenio je svojom ljubavlju netko drugi. Grad je to koji je stoljećima inspiracija književnicama i književnicima iz cijeloga svijeta. Nigdje ne nalazim više mistike i utjehe, začudnosti i ispunjenja, a putovala sam svuda. Nekoliko dana prije izlaska mog romana u jednom intervjuu sam rekla da je to i ljubavno pismo jednom gradu. Prošlu sedmicu u Pragu je svoju novu knjigu predstavio Dan Brown, čija se radnja također dešava u Pragu i rekao je okupljenima da je roman zapravo - ljubavno pismo Pragu. Smijala sam se, ali eto, to je Prag. Berzah. Prelazak s onu stranu rijeke, figurativno i stvarno. Prag su one kandže Kafkine.

Je li prvo došao naslov ili priča?

- Naslov mi je dolazio i vraćao se kroz cijeli proces pisanja, i na samom kraju shvatih da je jedino ispravno da roman ponese to ime. Ispostavilo se odličnim odabirom jer je mnoge zaintrigirao, a ilustratorica Ana Salopek je na moju ideju napravila i izvanrednu ilustraciju same naslovnice.

Važan lik ovog romana jeste G, o kojem pišete: “Jedno smo drugome ne samo ljubavnici i najbolji prijatelji, i lomača i rana, i roditelj, i sestra, i brat, i dijete”. Zašto on u romanu nikada nije imenovan punim imenom, čak i nakon što se desi njegova iznenadna bolest, ili bolje rečeno stanje - je li to način da se bolest univerzalizuje i uopšte, kako ste pristupili tom važnom muškom liku u ovoj knjizi?

- Upravo ste sjajno to detektirali. G. je uz kćerku glavni lik i sav smisao mog života. Oduzimajući mu ime u romanu željela sam težinu dati onome što je prošao, jer ako se radi o stvarnom liku, čitatelji se fokusiraju na njega kao osobu i naš odnos o kojem već imaju neko formirano mišljenje, a izuzetno važno mi je bilo, zapravo, pisati o tome što mu se dogodilo i kako je to posljedično utjecalo na njega i na nas kao porodicu. A i to je, baš kao i karcinom, baš kao i kirurška, preuranjena menopauza (zapravo svaka menopaza) još uvijek takav tabu i tako strastveno volimo o tome šutjeti.

Knjiga "Prenijet ću te preko Praga"/

Trajna borba

Moždani udar svi i dalje svodimo samo na to da li je preživljen ili ne. U smislu ako je čovjek preživio, ma hajde, sve je super! Moždani udar mijenja osobu i osobnost - rekli su nam liječnici. S tim se moraju nositi i mijenjati i najbliži. To nije samo buđenje nakon dana ili mjeseci intenzivne njege. To je trajna borba. U razgovoru s mnogima koji dijele isto iskustvo, shvatila sam koliko to razara samog pacijenta, obitelj i partnerstvo na načine o kojima rijetko tko naglas priča. To su nevidljivi ožiljci, ono što se događa kad se vratite kući i shvatite da uz sebe imate istog, ali ipak drugačijeg čovjeka.

Pored njegove, spominjete i svoju preživljenu bolest na dosta mjesta u romanu – da li ste kroz nju zapravo pronašli novu snagu – i kao žena i kao spisateljica?

- Možda i najvažnije mi je bilo to da je moja priča osnažila i potakla druge žene na preglede i samopreglede, primiti na tisuće i tisuće takvih poruka, a među njima i desetine onih gdje su napisale da su potaknute mojom knjigom, pričom ili onom fotografijom s ožiljkom, otišle na pregled i gdje im je ustanovljen karcinom, čime su potencijalno sebi spasile život na vrijeme - to je ono što bih voljela da netko kaže o meni kad me više ne bude. Nikakve nagrade, ordeni, ambasadorovanje. Da moja kćerka zna da sam to radila za nju i druge djevojčice i žene koje dolaze, ne mareći o ničemu, osim o želji da one ne moraju prolaziti sve to, da zakažu pregled jednom godišnje.

Kako ste izbjegli to da ova priča ne postane patetična i površna, već baš jedna slika jednog autentičnog iskustva, Vašeg iskustva?

- Drago mi je ako mislite da sam uspjela u tome, a možda je baš taj dokumentaristički ton u potankom rasplitanju trauma i gubitaka njezinih likova bio ključan da priča ne sklizne u patetično.

Može li se književnost uopšte pisati bez tih graničnih iskustava izmještenosti, bola, bolesti, smrti?

- Vjerujem da može i voljela bih da i meni pokaže život drugačija iskustva i teme, a malo me razrahati s ovim koja ste pobrojali... Odnosno, da mi je da radim s fikcijom, a da mi autofiktivni elementi mog življenja postanu jedno vrijeme baš onako dosadni i bezidejni. Dosad to nije tako, mada su sve to i dalje univerzalne teme, koje i kad pišu fikciju, opet najviše zaokupljaju autore i autorice, ma odakle oni dolazili.

Kako se promijenio vaš odnos prema pisanju nakon što ste, u stvarnom životu, prešli mnoge pragove – bolesti, gubitka, ambasadorske uloge, majčinstva?

- Pisanje mi je pomoglo da se suočim s vlastitom smrtnošću, da shvatim što mi se događa i da na neki način kanaliziram neizvjesnost. Ne volim reći da pisanje liječi niti vjerujem u to, ali mi je dalo jasnoću i smisao, držalo me za život. Posebno se to odnosi na čitanje. Pasionirana sam čitateljica svih mojih, ne volim reći kolega i kolegica, nego izvanrednih sestara i braće po peru, u čijim sam se knjigama tražila, koje su mi bile utjeha i putokaz. Smatram da je bh. književnost jedna od najsvjetlijih i najsvetijih točaka naše kulture, iznimna imena žena i muškaraca koji ispisuju po meni, najbolju i najautentičniju književnost na Balkanu, a i šire. Zbog toga mi je jako bilo stalo da u Pragu organiziram prve Dane bh.književnosti i da se kao ambasada s našim autorima po prvi put predstavimo na svjetskom Sajmu knjige u Pragu.

Je li ovo roman koji nastoji pobuditi simpatije i empatiju čitatelja, pobuditi emociju – prema porodici, poslu, domu, svejedno. Ili je roman sa porukom? Ili sve zajedno?

- Kada pišem, ne pišem iz tih pobuda, nego naprosto jer želim da ostane zapisano, kao što je rekao nezamjenjivi Petar Gudelj, a hoće li to netko čitati, to zaista nije u planu procesa pisanja. Možda sad kad je već objavljen, po prvim reakcijama mogu reći da je primljen upravo onako kako sam željela, da ga čitatelji na kraju priviju uz sebe, za sve što je u njemu bilo magično ili možda surovo boljelo, da u nekoliko praznih stranica namjerno ostavljenih na kraju ispišu zatim svoje pismo sebi, nekome ili nekom svom gradu, možda baš Pragu kad ga posjete, da zalijepe svoju fotografiju ili razglednicu Praga unutra, da time pređu svaki zamišljeni prag vlastitih borbi i da im donese misao o dobru koje mora pobijediti, tako što se uduplava našim ispravnim izborima u najtežim trenucima. Da u to ne vjerujemo, ništa nas ne bi dijelilo od zvijeri.

Ovo je vaša peta knjiga. Šta za vas znači prisutnost u književnom prostoru?

- Sretna sam toplim prijemom svega onoga što sam dosad napisala i već vidim da i ovaj roman ide istim stazama, što je za pisca uvijek velika čast i odgovornost.

Mlinarević: Pisanje mi je pomoglo da se suočim s vlastitom smrtnošću/Damir Deljo

Država ne postoji bez kulture

Ponizno sam zahvalna za sve što lijepo što se događa, jer sam u ne tako dalekoj prošlosti mislila da neću više imati niti jednu godinu života ispred sebe.

I za kraj jedna zgodna i simptomatična zanimljivost: u romanu na dosta mjesta spominjete fascinaciju kulturom koju Česi njeguju. Kako doživljavate odnos prema književnosti i kulturi u Češkoj, u odnosu na Bosnu i Hercegovinu?

- Nažalost, jedan neuporediv odnos. Živjeti i raditi u Pragu jedna je od najvećih ovozemaljskih privilegija upravo zato što je kultura u ovom gradu i zemlji na jednom pijadestalu koji je i mnogim drugim europskim metropolama nedostižan. Kultura ih je sačuvala. Česi čitaju knjige u metroima, u autobusima, u parkovima, na ulicama, Prag je grad s najvećim brojem pozorišta po glavi stanovnika. Kroz svoju kćerku i njezino školovanje ovdje svjedočim da utkaju u djecu od malih nogu tu ljubav za pozorište, operu, strast za čitanjem. Češki sam naučila ponajviše da mogu čitati sve te odlične autore koji pišu u današnjoj Češkoj, a koji se naslanjaju na tradiciju najvećih imena svjetske književnosti koja su ovdje poniknula. Iz ove perspektive boli vidjeti odnos prema književnosti u našoj domovini, i kulturi uopće, uz rijetke svijetle primjere individualaca koji pokušavaju izmijeniti nešto svojim odličnim festivalima, sajmovima i predstavama. No, ona kontinuirana podrška države izostaje tradicionalno. A država ne postoji bez svoje kulture, u našim okvirima nažalost, nikako da se to nauči.