Knjiga "Pjesme iz razbijenog ogledala": Egzistencijalna poetska groznica

”Pjesme iz razbijenog ogledala”, Bea Balta - Manjgo, Besani, Beograd, 2025.

Svijet u kojem živimo nesigurno je mjesto u kojem je svaki dan sve više ugrožen položaj čovjeka, njegova egzistencija visi o koncu, a sloboda je skoro pa ukinuta neprestanim internetskim kontrolama i pojavom AI. Umjetnost čak i kad to nije njena eksplicitna namjera neminovno svjedoči takvom vremenu: bilježi mentalitet epohe, registrira strahove, razotkriva pukotine u kolektivnoj i intimnoj stvarnosti.

Prostor otpora i introspekcije

Poezija tada postaje prostor otpora, ali i prostor introspekcije. Iz takvog iskustva rascijepljenosti i unutarnje napetosti počinje pisati Bea Balta - Manjgo u zbirci poezije “Pjesme iz razbijenog ogledala”. Ogledalo kao simbol, već naslovom istaknut, upućuje na proces samospoznaje, potvrđivanja, ali i destrukcije sebe i svijeta oko sebe. Jedino u ogledalu vidimo istinu i samo pred ogledalom smo sami sa sobom, suočeni sa svojim ja, tu smo oslobođeni laži i obmana - što se ciklusima ove knjige i potvrđuje.

S početka knjige, mimo ciklusa, kao svojevrsni pjesnički kredo nalazi se pjesma naslovljena “Neantologijeske pjesme”. Njome se nastoji objasniti svrha i smisao pisanja, ne da bi se, kako se vjeruje iluzorno, spasio svijet, ali sasvim sigurno pisanjem se spašava biće ograničeno normama društva i nastojanjem da se te granice pomjere. U završnim stihovima jasno je zašto poezija i zašto pjesme “postoje da te kad ti je gladno uhvate za ruku // i kiklopovskim stiskom ubiju samoću”. (Bea Balta Manjgo 2025: 7) Ova pjesma stoji kao ključ za razumijevanje knjige poezije podijeljene u pet ciklusa: Iz razbijenog ogledala, Staklo, Ogledalo, In vitro i Autorefleksija. Iz naslova ciklusa, kao i knjige, jasno je da je sve u biću lomljivo, da je svijet staklo i da gdje god se okrenemo, vidimo sebe i svoje mogućnosti, čak i onda kada se ogledamo u tuđem oku u kojem često (ne)prepoznajemo sebe kako stoji u pjesmi “Magnovenje”: “Kupi mi trenutak u kojem ću se, u očima ti, // samospoznati”. (Bea B. M, 2025: 40)

Na razini cijele knjige riječ je o pjesmama koje u svojoj suštini govore o razumijevanju života, poezije, usamljenosti, samoće, otvarajući pritom intertekstualni dijalog s drugima, primjerice s filozofom (Friedrich Nietzsche), utemeljiteljem psihoanalize (Sigmund Freud), književnikom (Ivo Andrić). Pjesnikinja ne traga za knjigama i njihovim autorima, nego oni pronalaze nju. U ovim pjesmama u knjizi pronalazimo autore, knjige i fragmente razgovora koji su je oblikovali i iz kojih ova knjiga poezije gotovo da izrasta. Otvaraju se teme ljubavi, smrti i gubitka, (ne)postojanja u braku, samodestrukcije, porodičnog nasilja i nasilja društva prema ženi. S tom razlikom da Bea B. M. progovara o onome o čemu se manje govori: na koji način žena doprinosi oblikovanju i osnaživanju patrijarhata? “Od postanka pravimo iste greške” stoji u pjesmi “Nije tražila” koja tematizira žene koje šute, trpe prevare i batine i smiju se vicevima na vlastiti račun. U svega nekoliko efektnih stihova sažet je život mnogih od njih: “Seksističi izljevi // U modre podljeve pod okom // Se prelivaju // I kao da ništa naučile nismo”. (24)

Knjiga "Pjesme iz razbijenog ogledala"/

Poezija je ovdje prostor prenošenja misli, osjećanja, namjere i želje žene čiji je život još određen patrijarhatom, ali i prostor propitivanja muške uloge unutar istog prostora. Implicitno se nameće pitanje: koliki je tragizam ljudskog bića koje priča viceve o ženama, dok se one smiju jer moraju. Jedna se, ipak, izdvaja i prekida taj niz uzvikom “Strašno!” Tim uzvikom lirska subjekta se oslobađa okova: riječima i pjesmama uspostavlja dijalog sa sobom i drugima, ispunjavajući na taj način praznu ljudsku dušu koja luta dvadeset prvim stoljećem.

Hrabro i potresno

Podrivanje i dekonstrukcija patrijarhata, suočavanje s tradicijom i nametnutim normama, progovaranje o stvarima kojima se ne može govoriti nastavlja se i ciklusom In vitro što u prijevodu znači u staklu. Ovdje je riječ o još jednoj važnoj temi koja se dotiče svega onoga što se događa mimo našeg organizma, u laboratorijama. Bea B. M. snažno, hrabro i potresno progovara o onome što žena prolazi usljed nemogućnosti da postane majka, podvrgavajući se umjetnoj oplodnji. Tema majčinstva, ostvarenog i neostvarenog iznimno je važna i jeste prisutna u ženskim kružoocima, ali umnogome društveno marginalizirana i zatvorena stereotipima i mitovima. Ovu temu potrebno je postaviti kao društveno prioritetnu, a progovaranjem o njoj u poeziji Bea B. M. pravi veliki korak. Sandra Cisneros će kazati da je pisala poeziju jer je morala istinu izgurati iz maternice. Upravo to čini i Bea B. M. u najpotresnijem i najemotivnijem dijelu knjige u kojem je žena prikazana u svom rasponu emocija, ogoljena, u ogledalu, u istini, u tijelu. Upravo ono o čemu je najteže govoriti, što nismo u stanju da opišemo, opredmetimo, okarakterišemo, Bea B. M. progovara putem poezije i na taj način sve njene tišine postaju uspjele pjesme.

Odavno su otvorene mnoge tzv. tabu teme i sada smo željeli vjerovati da takvih tema više nema u savremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti, međutim, vidimo da ima. Žene su progovorile o stvarima o kojima se nije ni smjelo ni moglo govoriti, ali ovo je prvi put da čitam o umjetnoj oplodnji i nemogućnosti ostvarenja žene majkom na ovako direktan način. Postojimo u društvu u kojem se malo ili skoro nikako ne priča o tome, u društvu koje osuđuje, ogovara, ne i razumijeva žene. Govoriti o azoospermiji, policističnim jajnicima, gubitku trudnoće, menstruaciji u savremenom svijetu ne bi trebalo biti hrabro, nego bi trebalo biti neophodno za razumijevanje i podršku ženama. Pjesmama poput “Čedo od snova”, “Punkcija jajnika”, “Nemogućnosti”, Opet nisam rodila dijete”, “Nerođenom, opet i opet”, “U glavi” u kojima se otvara ova tema i autorica, i lirska subjekta, i svaka čitateljica na neki način suočavaju se s vlastitom traumom. Govoriti ne znači izliječiti traumu, govoriti o nemogućnosti trudnoće, sedmom odlasku na umjetnu oplodnju, menstrualnoj krvi koja simbolizira izgubljeni život znači osvijestiti traumu i suočiti se s njom, te pokušati nastaviti živjeti.

Gotovo je,

Opet neću roditi dijete

Sedmi put učim da ga

umjesto u imenu

sačuvam u pjesmama

Neke smo stvorene

da rađamo slova,

Iz nas da krvare

Porodima svih rodilja svijeta.

(Bea Balta - Manjgo 2025: 59)

Poezija pamti vrijeme, otvara neka od najznačajnijih pitanja čovjekove egzistencije, zadire u bolne teme, otvoreno govori o problemima žene, kroz poeziju se bilježi ono što je postojalo, sve individualne pobjede i poraze, ljudski život, a umjetnička djela postaju riječ, tekst, stih. Pisanje je nešto što se samo nametnulo, potreba da se govori o stanju ljudskog duha na makrorazini postavljajući u fokus sve probleme koje kao društvo imamo do mikrorazine i zadržavanje na vlastitim problemima žene, lirske subjekte koja otvara jednu jako važnu temu kakva je umjetna oplodnja i svi njeni rizici i neuspjesi. Jer da bismo bili slobodni, moramo živjeti u istini, i to je onaj model po kojem postoji i Bea B. M, govoreći o onome o čemu se najradije šuti.

Napraviti iskorak

Posljednji ciklus Autorefleksija govori upravo o mogućnosti nastavka života zadirući u sebe, u svojevrsno ispisivanje dnevnika u kojima se propituje ja spram svijeta i ja spram sebe, šta se uradilo, šta se propustilo uraditi. Sve je u ovom ciklusu sabrano od operacija, ljekara, bolničkih kreveta, bola, tuge, lomova, ljubavi, izlječenja, oproštaja s jednim dijelom sebe i drugima. Riječ je o ovdje o svojevrsnom oslobađanju straha koji ima dva lica: destruktivan i konstruktivan. U ovom slučaju, u ovoj poeziji preovladava konstruktivni strah koji lirsku subjektu priprema za novi, umnogome bolji odnos prema stvarnosti i prema sebi.

Knjigom “Pjesme iz razbijenog ogledala” detektiraju se problemi našeg društva i problemi žena. Govoriti o njima znači napraviti iskorak, suočiti se s istinom, razbiti ih poput stakla, ogledala, okova i tražiti rješenje koje vodi oslobođenju. Knjiga počinje krikom žene, što je posebno naglašeno u ciklusu Staklo, kasnije se bol manifestira šutnjom, da bi se na kraju desio obrat, knjiga završava u optimističnom tonu, slaveći ženu i njeno oslobađanje, jer ona “Sama // riba je // Beskraj // i sloboda.” (Bea B. M. 2025: 77) Umjetnost iskazuje stvarnost, ali u pripitomljenom vidu, tako da nas ne povrijedi, piše Oscar Wilde, jer posredstvom umjetnosti možemo da zaštitimo sebe od niskih pogibelji stvarne egzistencije. Bea B. M. uspjela je u tome, ona je progovorila o onom o čemu se ne govori, tako oslobodila, ali i zaštitila sebe i žene u svom okruženju.