Knjiga "Demistifikacije" Mirjane Kiževski: Eros diskretnog proročanstva

"Demistifikacije", Mirjana Kiževski, Udruženja književnika i književnih prevodilaca Pančeva, 2024.

Tokom posljednjeg boravka u Novom Sadu, tjedan prije pada nadstrešnice, u ruke mi je dospjela netom objavljena pjesnička zbirka autorice s čijim sam radom ranije bio tek površno upoznat, a kojoj prethodnih mjeseci nisam pridavao zasluženu pozornost. Biva to tako, da parafraziram pjesnika i kulturnog radnika Vladimira Rema (1927 - 2011), pa zbirka štampana u 300 primjeraka ne dočeka recepcijsko praskozorje.

Šum gluhe tišine

Bilo bi to tako, u mom slučaju, i ovaj put – da u međuvremenu nije uslijedio zločin nepotizma, korupcije i nesposobnosti pretočen u bilancu od petnaestoro ubijenih, a zatim i protesti čije razmjere i trajanje nitko nije mogao predvidjeti, pa ni oni protiv kojih se protestira. I premda rezultat rečenih okolnosti nije otkriće književnog remek-djela, zato što zbirka ima svoje slabosti, odgonetavanja u njoj zapisanih značenja navode na dojmljive zaključke. Riječ je o knjizi čiji se narativ odvija na tromeđi rezignacije, apela i pobune, s tim da apelativni sloj teksta – kako proročanski! – počiva na povjerenju prema novom naraštaju. Prema onima, naime, u koje smo do jučer sumnjali više no u nas same, balkanske milenijalce – odlučne u svojoj neodlučnosti, individualnim i hrabrim glasovima usprkos.

Knjiga tako započinje ironičnim komentarom parolaštva (“Bez odgovora”), kao i kritikom ženske servilnosti (“Gazite nas!”), koja podsjeća kako granica između konformizma i mazohizma može biti (ili jest) propusnija no granica između konformizma i pobune (Mi smo tu za vas, stih je koji opisuje rodno uslovljeno, tradicijom potkrijepljeno stanje). To što je akcent na patrijarhatu kao pozadinskom šumu gluhe tišine poraženih ne znači, međutim, da je servilnost partikularna – južnoslavenski grijesi s okusom krvi, koji se ne daju skinuti, začeti su u glavama naših patrijarha – budući da su rat i poraće, usprkos iznimkama, muška stvar. Pa je i krvava reka opraštanja (“Uložak”) ono na što valja gledati kao na brižno njegovano bezumlje – zato što ovdašnje tradicije opako koketiraju s bezumnošću, i zato što je bezumnima, u ratu i u miru, opako jednostavno vladati. U svijetu naših patrijarha, a to znači u svijetu nas samih, prevladava parazitizam odvratnog nad lijepim (“Nakon kiše”): onaj, naime, odnos koji je prevladao nad cesarićevskom simbiozom i postao konsenzusom prihvaćen, mada ne i prethodno razmotren, modus vivendi.

Knjiga "Demistifikacije"/

I baš ništa u takvoj retrospektivi ne bi bilo neuobičajeno da na dvadesetoj stranici, promatrano s vremenskim odmakom, ne slijedi proročanstvo (“Prokletstvo”) – “lirsko ona”, a iz posvete doznajemo da ima veze s autoricinom kćeri (dakle, pripadnicom novog naraštaja), iskazuje snagu, suprotstavlja se sili, pa i spoznaje da se umire više no jedanput. Jedna potpuna iluzija (ili čak deluzija) prometnula se u zapanjujuće preciznu dijagnozu novog naraštaja koji, eto, nema problema s podnošenjem žrtve – kako za svoju, još nerođenu djecu, tako i za roditelje koji ni sami više nisu promatrači. Teret tradicije lični je teret (“Dogovor”), pa je i njegovo odbacivanje lična žrtva, koja podrazumijeva preispitivanje odnosa s drugom stranom, onom poltronskom i karijernom (“Negdašnja”); takvo je preispitivanje domišljato opisano kao sučeljenost sa suprotnih strana/državne statistike. Retrospektiva prijašnjih manifestacija otpora k tome je ilustrirana spominjanjem vidljivih i nevidljivih centara moći, čime su konspirativne teorije ilustrirane kao opravdanje za defetizam (“Horizonti”). U takvoj se konstelaciji stanja i odnosa umjetnost čini kao utočište od egzistencijalne nesigurnosti i beznađa (“A gde?!”), mada ono može biti tek privremeno – prazan želudac ne može biti namiren stilskim figurama, i zato selo iz rekonstruiranog sjećanja naposljetku ostaje prazno (“Nostalgija”), dok se reminiscencija promeće u katabazu bez anastaze, opisanu kao približavanje groblju kućnih ljubimaca (“U dnu bašte”); u svijet malo ljepši, imajući na umu animalnu nevinost naših najvećih prijatelja, nego što je onaj Rulfova Pedra Párama.

Literarni dokument

Ali da se ranije naznačeni otpor ne bi ispostavio kao incident, baš kao što ni otpor kojem posljednjih mjeseci svjedočimo to nije, tu su pjesme kao što su “Bajka o medvedici” (prevodiva i kao alegorijska bilješka o međugeneracijskoj solidarnosti), “Nekad i sad” (opomena postaktivističkom društvu), “Pisati” (u kojoj je pisanje poistovjećeno s fiziološkom potrebom), te “Bez ostatka” (upućena kćeri i obogaćena parafrazom, pa i mitološkim iskustvom). Ovi tekstovi, zanemarimo li slabije naslove, naposljetku dođu kao poklon naraštaju koji će odgovoriti pumpajući, a iz čega kao zaključak proizlazi da ova knjiga nije završena; nastavljena na ulici, u najfizičkijem od svih svjetova, podučava nas sprezi poezije i slobode kojom je uklonjena davna Miljkovićeva sumnja o tome hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj. Zbirka Mirjane Kiževski, štampana u 300 primjeraka i predviđena da završi pod nadstrešnicom zaborava, utoliko je literarni dokument kojim je između redaka rezignacije i odustajanja najavljen obrat. Njene pjesme, tarot minule jeseni, dođu kao eros diskretnog proročanstva pogonjen ženskom intuicijom. Utoliko, dopišemo li tome angažirani aspekt svojstven poetici jedne Radmile Petrović, rečeno čitalačko iskustvo obogaćuje.