Hana Tiro: Umjetnost ako nije angažirana, ne treba da postoji

Kažeš da si pisala ovu zbirku u periodu od sedam godina, ne planirajući svaku pjesmu da postane dio jedne cjeline, ali da se to desilo kada si uočila zajedničku nit svih pjesama – lajtmotiv. Koja je to nit i šta se sve desilo u tih sedam godina rada na knjizi?

- Zajednička nit je transgeneracijska trauma, a uopće mi nije bio cilj da pišem o njoj u tom teorijskom smislu. Pisala sam o onome što znam, živim, osjećam, nekad svoje priče, nekad tuđe koje bi mi pričali akteri tih priča. Tek kasnije kada sam čitala pjesme, povezala sam da sve one govore o istom sranju u koje je zapala moja generacija, pa onda i taj naziv “Sarajevo shit” koji je totalno naprasan, ali i dosta precizan.

Upoznati sebe

U sedam godina stvaranja prošla sam kroz svoje dvadesete, formirala se kao osoba, ili makar mislila da jesam, ostvarila neke uspjehe i čula neke nevjerovatne priče. O svim mračnim temama sam pisala u zbirci. Mislim da mrak prosvjetljuje više nego što imamo hrabrosti priznati. Što bolje znamo šta je u mraku, više se čini da je svjetlo. To je kao kada hodate po nepoznatom, čini se strašno. Kada hodate po svom stanu ili kući, a svuda je mrak, manje vas je strah jer je prostor poznat. Tako moramo da gledamo i na sebe i našu okolinu, ljude koji nas okružuju. Upoznati sebe, upoznati njih. Mislim da ova zbirka služi za upoznavanje.

Spomenula si i naslov zbirke koji je vrlo indikativan – “Sarajevo shit” i rekla bih da uspješno pogađa srž svih tema. Ipak, neke su pjesme dovoljno univerzalne i ispod te intimne i za jednu osobu važne priče o odrastanju i životu uopšte. Zašto, dakle, ta prostorna odrednica?

- Autori nekada i izmisle gradove, ali ovdje sam vidjela samo jasnoću onoga kroz šta je prošla moja generacija. Tu su i vremenske odrednice, ispod svake pjesme je upisan datum. Zbirka se može čitati na dva načina, po redu kako su pjesme uređene i na osnovu potpisanih datuma. Možda tako i treba da bude, dobro izdefinisano mjesto i datum, a univerzalnost poruke neka ima svoje vrijeme i prostor. Volim modernizam, omiljeni pisac mi je William Faulkner, a njegova knjiga “Buka i bijes” je udarila tačno u slijepu tačku moje stvarnosti. Tu sam otkrila jačinu umjetnosti. Faulkner me naučio šta je vrijeme i prostor, i gdje mi ustvari možemo da budemo i da ne budemo u isto vrijeme i na istom mjestu. Neke istine su tako zapisane. To je ta univerzalnost onda.

Upravo bijes osjećamo kao ton i raspoloženje cjelokupne zbirke. “Jecamo od straha /za sebe i za druge, za narode i /narodnosti, za britvice u /kupatilu, igle u /prolazima, slomljenu klackalicu u /parku, komadiće stakla od kojih /smo nekada gradili kule”. Uz bijes, tu je prateći pomirdbeni pesimizam ako ga mogu tako nazvati. Možemo li reći nešto više o tome?

- Voljela bih da govorim kako su to samo slike u pjesmama, da to nije toliko opasno, tek povremene scene postojanja, ali, nažalost, živjeli smo tako što smo gledali velike ispade bijesa svuda oko sebe pa se mnogo toga uvuklo i u nas. Kao i crnilo te postratne atmosfere gdje smo mi kao djeca bili izvor nade i ljubavi. Teško je odrasti u takvim okolnostima, to je grad duhova, i mi smo kao djeca cvijeća u nekom mračnom tunelu. Teško okruženje za cvjetanje. Jedino što može da nas spasi je ljubav, ona istinska. Iz tog mjesta svaki čin, svaki korak ima ispravan ishod. Samo ljubav liječi taj bijes.

Sarajevo se u zbirci pojavljuje i kao grad u kojem se broje žrtve, dugo otkrivaju ubice, europski Jerusalem dok mladi odrastaju po principu snalaženja, preživljavanja i opstanka. Je li vrijeme da se riješimo romantiziranja Sarajeva kako bismo bolje razumjeli i promijenili ovo Sarajevo u kojem sada živimo? Kakav je tvoj pogled na grad kao mjesto odrastanja i života? Je li prošlost i dalje jedina instanca prema kojoj smo određeni i prema kojoj se sa poštovanjem odnosimo?

- Teško je neromantizirati rodni grad, ali moramo biti svjesni sistema koji se svakodnevno usložnjava, a rijetko kada pomaže mladim ljudima u formiranju zdravih ličnosti ili ostvarivanju poslovnih prilika. Prošlost je izuzetno bitna i tu je za poštovanje kojem trebaju težiti i buduće generacije, a govorim i o Sarajevu u 16. stoljeću, kada je postojalo sa svojom kulturom i žiteljima. Događa nam se da razmišljamo o prošlosti, a govorimo o budućnosti. To je malo kontradiktorno. Imamo vrsne mlade obrazovane ljude i vrijeme je da nam se počne vjerovati.

“U retrovizoru prezirem svoj izrastak, /Sijedim kao moja mama /Koja rat je preživjela bez sijedih /Ali buknu siva griva kad je rodila nas dvije. /Zašto se onda ja brinem? /Kad djece nemam”, stihovi su pjesme “Sarajevske sijede”. Mnogo pjesama iz zbirke barataju temama o suprotstavljenom odnosu između mladih i starijih, one i ove generacije. Zašto je važno o tome pisati i kako ti vidiš svoje mjesto u takvom svijetu?

- “Sarajevo shit” starijoj generaciji govori o onome što možda ne razumije kod nas. A mlađoj generaciji od nas može da objasni ishod historije, negdje između analognog i digitalnog, a još i traumatično postratno. Negdje između smo, uvijek između. Odatle možemo crpiti inspiraciju, mi znamo ono što se događa i u jednom i u drugom svijetu. Saturn je učitelj po simbolici, onaj strogi i čest je prizor u slikarstvu i književnosti. A ja mislim da u nama, iz navedenih razloga, Saturn donosi potpuni materijal za mudrost. Trebamo onda to i živjeti. Dok konkretno stihovi o majčinstvu i sijedim govori o toj predrasudi kako žene mogu da osijede tek s dolaskom djeteta na svijet, kako ne smijemo ni pomisliti da imamo stres ako nemamo djecu, bez obzira na to da li su nam 22 ili 52 godine. Bez obzira na to da li smo prošle rat ili golgotu na koji god način.

Zbirka je obimom mala, ali sadržajnih stihova i vrlo komunikativna sa čitateljima. Kako si odlučila da je baš ovakav pristup idealan? Jesi li imala uzore pri pisanju i da li si ikada pomislila da pjesme koje pišeš nisu dovoljno dobre za objavljivanje?

- Nisam vjerovala umjetnicima kada bi govorili “Ovo se ovako spontano oformilo”. Ma kako, molim te! Svjesno sjedneš pa kompletiraš. Ali evo stvarno, ljudi su u pravu, negdje samo pogledaš i kažeš - gotovo. U ovom slučaju je bilo u 21 pjesmi, i to baš ovakve kakve su. Odlučila sam da ostavim utisak studentskog pisanja, budalastih godina, naivnosti, bijesa, gluposti i životne mudrosti koje samo student može da zapiše na zadnji list sveske dok pije espresso pola sata prije ispita.

“nije meni krivo što je on umir’o sporo, /nit’ što mi nikad nije rek’o da me voli, /nego što mi nije ostavio kuću na Jadranu”, stihovi su pjesme “Sarajevska kuća na Jadranu” koji takođe odražavaju jednu vrstu sveprisutne pojave u našem društvu. Šta te je sve motivisalo na ovakav pristup i vidiš li svoju zbirku kao primjer angažirane poezije u tom smislu?

- Umjetnost ako nije angažirana, ne treba da postoji. Da nisam napisala ove stihove, jedna bitna priča bi ostala neispričana. Priča djeteta koje nije imalo nikakvu podršku roditelja i pomirilo se sa tim i jedino za čim može da pati je nešto što je iz njegove stvarnosti potpuno daleko da je naprosto izmišljen problem, zašto nema kuću na Jadranu. Koncept l’art pour l’art je imao smisla u vremenu kada se izdefinisao, a sada je samo pokušaj neopurlartovaca da s manje odgovornosti stvaraju umjetnost.

Diskutabilna estetika

Estetika je uvijek diskutabilna u umjetnosti i to je još jedan od razloga zašto je umjetničko djelo provokacija, ali pretjeruje se koliko je fokus na estetici, ali otkinuto od bilo kakvih poruka realnog sektora. Ili je potpuno apstraktno, s minimalno objašnjenja, da bi se samo stavio štrih u kutijici pored angažiran umjetnik. Jasna mi je pažljivost u komunikaciji, publika shvata onako kako shvata. I ne želi svaki umjetnik da je potencijalno linčovan. Ali ne treba biti ni odstranjen od komunikacije realnosti.

Aktivna si na polju digitalnih komunikacija i društvenih mreža već duže vrijeme. Osnovala si i platformu koja prati balkansku kulturnu scenu – Balkan Art Scene. Omogućavaju li nove platforme interneta bolji pristup pjesničkoj proizvodnji, pomažu li da se čuju glasovi autora/ca koji možda nikada ne bi dobili priliku za to?

- Balkan Art Scene je u novembru 2024. proslavio svoj četvrti rođendan i oduševljava me što još funkcioniše volonterski. Nedavno smo objavili i publikaciju u kojoj su pomogli lektori i saradnici sa svjetskih univerziteta. Sami su se prijavili da pomognu. Apsolutno nevjerovatno. Nemojmo dopustiti da nas pojede iluzija kapitalizma, ljudi i dalje žele pomoći bez nagrade novčanog profita. Digitalne platforme daju danas svima priliku da kažu šta misle, što može biti mač s dvije oštrice. Ali je odlična stvar za umjetnike i umjetnice da pokažu svoj rad!

Kakav je tvoj sud o aktuelnim čitateljskim praksama? Jesu li filmovi i internet pregazili literaturu?

- Brzopletost u korištenju društvenih mreža nas samo može koštati kritičkog razmišljanja, pa bih preporučila čitanje zbirki eseja koje možete naći u biblioteci kao i svih radova i istraživačkih zbirki od kojih može na početku zaboljeti glava od zahtjevnije strukture rečenice. Ali i dalje mogu biti svrsishodniji od većine sadržaja na društvenim mrežama koji provociraju zvukovima i bojama, a daju malo stvarnog sadržaja.

Zbirku pjesama “Sarajevo shit” možete naći i besplatno preuzeti na https://www.balkanartscene.com/post/sarajevo-shit-hana-tiro