Dnevnik "Ljudi" Senke Marić: Tijela u gardu i svijet u rasulu

”You crazy, Smiles, you’re killing me.”

-“Ljudi”, Senka Marić

Ako ne postoji i najmanja ideja vrijednosti — gdje smo tada? S tim pitanjem ulazim u pisanje o jednoj od knjiga iz bogate Buybookove edicije Dnevnik, a upravo to pitanje, suštinsko i neizbježno, postavlja Senka Marić u svom dnevniku “Ljudi”, pisanom u avgustu 2023, u Iowi. Marić se tamo nalazi na rezidenciji za pisce (Fall Residency, International Writing Program), zajedno sa trideset i četiri pisca iz najrazličitijih zemalja, od Egipta, do Finske, preko Holandije, Jemena, Poljske, Kine, Južne Afrike, Bugarske, Kine, Tajvana, Malavija, pa Pakistana, Meksika i Argentine, Ukrajine, Dubaija, Nigerije, Nikaragve, Hong Konga, Jamajke, Kameruna, Fidžija, Kazahstana, Indije, Singapura, Turske, Japana, Izraela i skoro Palestine, “ali Yusri nije dobio vizu”. Nabrajam sve zemlje, kako je to i spisateljica uradila jer je važno za kontekst njihovog tadašnjeg zajedničkog života upravo to što su svi predstavnici cijelog ovog svijeta.

Soba, granice, Gaza

U pitanju je dnevnik od dobrih dvjesto stranica i, naravno, taj broj ne garantuje ni dubinu misli ni književnu vrijednost - ali budimo iskreni, kada dnevnička forma od koje danas nerijetko očekujemo da je kraća i sažetija, ispuni tih dvjestotinjak stranica, očekujemo i da njen sadržaj može zadržati našu pažnju koja je danas sve podložnija pukotinama. Marić u “Ljudima” pokazuje da umije napisati duhovite i dinamične scene, da može zadržati čitatelje koji će iščekivati epiloge razmirica i prijateljstava svih uključenih.

“Ljudi” su pisani u Mostaru, Zagrebu, Beču, a prije svakog urona u američku prošlost, autorica ispiše nekoliko redova posvećenih tadašnjoj sadašnjici u kojoj se prisjeća boravka u Iowi. Vrijeme će se u dnevniku tako, iako kondenzovano, kretati uvijek ka naprijed, nekoj od te dvije linije. Ono što produbljuje intimnost svakako intimne dnevničke forme jeste to što Senka Marić knjigu posvećuje sinu i obraća mu se tokom pisanja. U tim trenucima je lako to obraćanje zamijeniti, ili mu dodati i ono usmjereno ka čitatelju.

“Oduvijek pišem sporo i teško. Počinje kao mučna, problematična trudnoća. Prve rečenice su lažni trudovi, rijetke i neočekivane, dok me ne uhvati porođajni ritam. Dišeš duboko i ne vrištiš, jer time gubiš snagu, a snaga ti treba. Prvi nacrt je tek rođeno dijete, krhko, slabašno. Tek tada se u potpunosti posvetim, slažem da znam šta radim. Je li ti neugodno ovo poređenje? Trebam li ukrasiti, olakšati?”

Zamagljena distanca između autorice i nas samih, njeno direktno obraćanje sinu koje sam osjetila kao obraćanje i sebi samoj dok se provlačim kroz rečenice, zapisujem ili pamtim, ističem kao vrlo lijep gest, ali i ono što nas u pogledu strukture drži zaokupiranima. Marić je u kontinuiranom dijalogu sa nama, pita se i traži odgovore. “Nisi pročitao niti jednu moju raniju knjigu, znam da ćeš poludjeti ako ikada pročitaš ovu. Pomisao na to me jako zabavlja. Kako god, odlučila sam predano i bukvalno ispuniti zahtjeve ispovjedne proze. Majka je žena. Žena je čovjek. Svi jedemo govna”.

Na početku boravka u Iowi, na ručkove odlazi sa Soonestom (Nigerija) i Wesleyem (Malavi) jer se prepoznaje u Africi, nesigurna što ih to povezuje – možda traumama obilježene prošlosti, nepovjerenje prema svemu, tijela u gardu, iščekivanje udarca. Soonest misli da je ona najduhovitija osoba na svijetu. Njen životni prostor je tipična američka hotelska soba, s dva dupla kreveta, širine metar i dvadeset. Prvih sedmica su svi uzbuđeni jer boravak doživljavaju poput srednjoškolske ekskurzije, a kasnije postaje sve mučnije i nepodnošljivije jer se krenu gomilati nezadovoljstva i pobune. Prije rezidencije, Iowa je za autoricu bila Iowa Bob, lik iz romana “Hotel New Hampshire” Johna Irvinga, savezna država na Midwestu, i ništa više od toga. Kurt Vonnegut je tu napisao “Klaonicu pet”, a Senka Marić ovaj dnevnik, o svom kratkom ali iskustvima zgusnutom periodu boravka sa grupom različitih ljudi, različitih spisateljskih senzibiliteta. I onih drugih, ljudskih, koji će se urušiti ako su kod nekih ikada i postojali.

“Ljudi” su, ustvari, pokazatelj kako se ljudi u zajednicama – prisiljenim i dobrovoljnim – vrlo često ponašaju upravo kao spomenuti adolescenti na ekskurziji, gdje su spletke, ogovaranja i afere sastavni dio njihovih zajedničkih života i da u tome što su svi oni pisci ima nešto duboko poražavajuće – ustvari, ponajviše razočaravajuće. Možda danas – kada književnika imamo i previše – zaista nedostaju oni koji će figurirati ne samo kao književni uzori nego i kao moralni autoriteti.

Dnevnik "Ljudi" u izdanju Buybooka/

Tako, u razgovorima sa prijateljima, a prilikom rada na dnevniku, Marić piše kako “jedan dan bude zadovoljna, sutra već misli kako nema smisla”, i da se njen doživljaj pisanja dodatno orodio od smisla kada se desila Gaza, pred našim očima. Jedne noći dok nepozvana bude pušila pored prozora, slušajući banalnu polemiku, pred svima će reći: “Zanimljivo mi je da mi ovdje, kao neki intelektualci, nikada ne govorimo o dešavanjima u Palestini”, čime će, “smireno i zločesto”, isprovocirati kolege. U moru pojednostavljenih i pogrešnih reakcija, ističem rečenicu koju je izrekao njen kolega Wesley. “Sjećam se da je rekao da je reakcija Izraela kao da si nekome zapalio kuću zato što ti se popišao uz ogradu”.

Genocid u Gazi se u dnevniku pojavljuje kao važna instanca prema kojoj se spisateljica određuje prema saputnicima, piscima, ali i prema svijetu koji se i konačno ili po ko zna koji put krenuo raspadati. Marić opisuje kako su njene kolege bile podijeljene na one koji podržavaju Izrael i one koji smatraju da je to nesretni sukob u kojem su obje strane jednake. Nedugo nakon 7. oktobra jedna od spisateljica je preuzela ulogu žrtve jer je podržavanje Palestine doživljavala kao lični napad, potpuno ignorišući istorijske činjenice na palestinskom tlu od 1948. “Niko ne živi van vlastitog konteksta”, napisaće Senka Marić i time potcrtati možda i najvažniju implikaciju ovog dnevnika.

U tom rasulu, Yusri koji nije uspio doći u Iowu, u njihovu je grupu poslao poruku, ispunjenu očajanjem i strahom. “Pisao je: Mi nismo životinje, naša djeca ista su kao vaša, mi smo stvarni ljudi... Željela sam odgovoriti, nisam znala šta da kažem. Sve je nedovoljno. To sam i napisala. Kako drugi nisu odgovarali, dodam da vjerujem da i oni osjećaju isto. Teško je naći riječi. Yusri ne mora znati da među nama postoje oni koje njegovo stradanje ne dotiče. (...) Svakodnevno saznajemo da suštinski ne znamo ništa. Sve će se zaboraviti, pamćenje je formalno, leševi ne znače ništa. Gledamo genocid uživo i ne mičemo guzicama”. Kada je prijatelji pitaju kako ide pisanje, ona kaže da je ovo vrijeme jedino inspiriše da se “zalijeće i udara glavom u zid”.

Estetika surovosti

Dobra književnost, a to ovaj dnevnik nesumnjivo jeste, nadilazi floskule i mišljenja za koje znamo da će se najbolje svidjeti čitateljima – ispuniti police knjižara – i Marić to zna. Ona se ne pokušava dodvoriti čitatelju, već ga uhvatiti za ramena i razdrmati. Ako je neko nakon ove knjige shvatio da osuda genocida u Gazi nije stvar privatnog stava, nego moralna nužnost koju dijelimo kao društvo, onda je ovaj tekst ispunio jednu svoju svrhu: izmakao čitatelja iz ušuškanosti i natjerao ga da promisli izvan hladnih, dehumaniziranih okvira u koje se svijet uvijek lako smjesti.

Svijetu u rasulu Marić ostavlja opis: “Iz kojeg god ugla krenemo propitivanju sistema (duboko vjerujem svi smo potlačeni, čak i oni najprivilegovaniji, oni su pod opresijom vlastite privilegije), stignemo do jednakog, ne pretjerano kompleksnog odgovora, ali i dalje nismo ni korak bliže boljem svijetu”, pokazujući na primjeru svoje privremene disfunkcionalne porodice da smo svi duboko poremećeni i u temeljnoj nemogućnosti da se snađemo u našim različitostima. Ona je razumljivo ogorčena na elitiste i konzervativce i osjetljiva na potlačene. Uz sve to, kroz britki jezik i komične trenutke, pokazuje razumijevanje za haos u našim postojanjima i međusobnim odnosima. “Od svih teorija, od postanka svijeta, najsmislenija je teorija haosa.”

Krećući se Iowom, Marić u dnevniku zadire u prostore u kojima su ljudi na različite načine određeni nacionalnim, klasnim i drugim kontekstualnim razlikama. U “Ljudima” vlada ogorčenost, bijes i usamljenost; u ovom dnevniku nema mjesta optimizmu, ali on ipak hrabro nosi svoju estetiku surovosti.