ČITANJE (U)SEBI: Za ljubav svijeta

”Dnevnici lakih prostora”, Nedžad Ibrahimović, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Podgorica, 2024.

“Dnevnici lakih prostora” Nedžada Ibrahimovića knjiga je žanrovski hibridnog sklopa, koja se lepezasto ostvaruje pred čitaocem, zavodeći ga blagošću i emocijom da uđe u dubinska poniranja i porive izglobljene ljudskosti. Tamo gdje se može susresti sa svojim licem u ogledalu, koje se neprestano lomi u različitim refleksijama, na trenutak ostvarujući zanos, da bi se potom raspuklo u strahovima i nelagodi.

Višeslojno tekstualno tkanje

Kada to kažem, mislim prije svega na činjenicu da ova knjiga ni u kom smislu nije ono na što smo navikli u recentnoj književnoj produkciji kod nas, ona ne nudi nikakva unaprijed jasna očekivanja, svojim se jezikom ne zaklanja iza pukog anegdotalnog prepričavanja stvarnosti, već u pukotinama smisla traži one mikroprostore posredstvom kojih se može doći do nekih drugačijih, nepredvidivijih istina. Otuda, posrijedi je koncepcijski promišljen rukopis, u kojem se u svakom trenutku nudi cijelo obilje mogućih prvaca razumijevanja, ali ne tako da se nasilno provaljuje u čitaočevu percepciju, već se blagim sjenčenjima i pomjeranjima ostvaruje akustika u kojoj tijelo i glas koji priča postaju jedna rezonantna kutija.

Ono što mi je potpuno subjektivan dojam, koji sam imao prilikom čitanja ove knjige, odnosi se na svojevrsnu lakoću i nježnost kojom Ibrahimović pristupa svom tekstu. Iza toga se može razvidjeti jedna riješenost da se u prostoru riječi, u misaonom procesu koji ne ide prečicama i zaobilaznim putevima, nego se neprestano suočava sa konvulzijskim datostima egzistencije, iscrpi što je moguće više značenja, premreži sa nizom svjetova, koji se kreću od onoga najintimnije ličnog do širih prostora samih sistema književnosti i kulture kao takve. Drugim riječima, “Dnevnici lakih prostora” višeslojno su tekstualno tkanje, Nedžad Ibrahimović polazeći od onog štu su njegovi spisateljski afiniteti i ostvarenja, ispisuje fragmentiranu pripovijest o nemogućnosti smirenja, o grčevitoj potrazi za utemeljenjem, ali i o brojnim kontradikcijama koje se u susretanju među ljudima isprečuju kao komunikacijski šum.

Ipak, potreba da se dopre do drugog, da se zađe iza prepreka, kako bi se došlo do one supstitucijske mogućnosti prepoznavanja, nameće se kao magistralna nit unutar ovog rukopisa. Ili, riječima iz knjige: “Mreža je dio paukova tijela. Kao i kod čovjeka. Svi koji su prošli kroz naše živote, svi oni koji su u njih ulazili ili iz njih izlazili, naši poznanici i naši prijatelji, roditelji naši i naša djeca, sve naše ljubavi, duge kao život ili kratke kao ljetnja noć, oni pored kojih smo prošli ili oni koji su preko nas prešli – svi su oni dijelovi naše mreže. Dobro je to znati zbog tijela. Mreža bez pauka može, ali on bez nje ne.”

Meandrirajući između memoarskog, esejističkog, romanesknog i pjesničkog iskaza, autor nas vodi kroz uzbudljivo intelektualno putovanje, tragajući za odgovorima na smisao života i smisao literature u haotičnim okvirima postojanja. U tome što se stijesnilo između ta dva pojmovna graničnika događa se cijeli spektar različitih uzleta i padova, sa kojima se čovjek suočava, nastojeći pronaći onu spasonosnu nit svjetla koja mu može osvijetliti bar jedan kutak dovoljan da se u njega sakrije i tamo obitava daleko od izloženosti svakoj grubosti i buci svakodnevne neurastenije. U tome svakako najvažniji ulogu igraju oni koji su nam najbliži - roditelji. Svako razračunavanje i svođenje osobnosti, njeno samorazumijevanje, počiva na tom primordijalnom sudaru sa precima.

Knjiga Nedžad Ibrahimovića "Dnevnici lakih prostora"/

Prvi dio “Dnevnika lakih prostora” ukotvljen je tako u pitanja susreta sa vlastitom majkom i ocem, autor nam predočava iznimno složeno polje odnosa koji nastaju u tom nastojanju da se dopre do onih od kojih smo nastali, kako bi posredstvom toga mi pokušali ostvariti kontakt sa onima koji proizilaze iz nas samih. Međutim, ne radi se ovdje o bilo kakvoj pojednostavljenoj viziji porodičnosti, ona je u slučaju knjige Nedžada Ibrahimovića često vrlo mučan spoznajni proces, jedna vrsta neprestanog izmicanja, svojevrsne sablasti što straši i dovodi u stanja neprestane nelagode.

“Kad djeca iz nekog razloga zaključe da ih roditelji ne vole” - napisaće autor - “tad prestaje da ih voli cio svijet. Tad kreću u rat. Za ljubav svijeta.” Autor nas već na samom početku knjige upućuje da želi iskoračiti iz “očevog jezika” koji percipira kao jezik simbola, metafora i drugih vještačkih nadomjestaka, kako bi stupio u prostor “majčinog jezika”, onaj koji smo potisnuli i zaboravili kao jezik jedinstva sa svijetom. Upravo iz te potrebe da se ostvari punina izraza, koja neće biti zaklonjena nikakvim pomoćnim skrivalicama, već se najdirektnije suočiti sa sobom i svijetom, razlučuje se cjelokupna priroda ovog teksta.

On je usmjeren na iskrenost suočavanja, na pokušaj da se razumije, da se dođe do odgovora, ali sa jasnim saznanjem da nešto neprestano izmiče i da se upravo u toj neuhvatljivosti nalazi sav smisao i besmisao našeg bivanja. “Sve nesretne porodice nesretne su na isti način način. Njihovi članovi pate od kaveznog sindroma, osjećaju da su osuđeni na kretanje u stalno istom zatvorenom krugu, pate od prenapregnutosti međusobnih veza, od istrošenih tema za razgovor, od osjećaja nedostatka zraka i osjećaja unutarnje izolovanosti i, zbog toga, i od osjećaja izglobljenosti svijeta. Članovi nesretnih porodica misle da se važne stvari dešavaju drugdje, da drugi ljudi žive bolji život i da je svijet šarena vrteška zabave i zadovoljstva, a da je samo njihova porodica zatvor. Oni misle da su sretni tamo gdje ih nema”, napisaće Ibrahimović.

Nesporazum je najvažniji

Sa druge strane imamo u “Dnevnicima lakih prostora” i onu drugu vrstu nemogućnosti da se dođe do sporazumijevanja, ona se odnosi na pitanje ljubavi između žene i muškarca. Ne u smislu bilo kakve polne diferencijacije, već propitujući koliko zaista možemo doprijeti do drugog i drugi do nas. Ta skliska linija spajanja pokazuje se kao krhko utemeljenje, ali kojem se neprestano teži, ka kojem se ide, ma koliko se činilo nemogućim doći do nekog razrješenja.

Nedžad Ibrahimović, pak, ne upada ni jednog trenutka u zamku patetike ili pojednostavljivanja, ova knjiga u znatnoj mjeri sa ironijskom distancom ulazi u sve te neuralgične tačke bivanja. Dekonstruiše ih, zatim iznova gradi, ponire i izvire, da bi na koncu bila prepuštena levitacijskoj plovidbi kroz tekst na splavu pod kojim plivaju krokodili. Evo kako je to u samoj knjizi: “Skrećem ti pažnju na onu prozirnu, ali važnu granicu između onoga o čemu ja govorim i onoga što ti želiš ili možeš prihvatiti odnosno razumjeti. Na toj se granici naše želje sukobljavaju, ili prepliću i nadopunjuju. I na njoj stalno nastaje jedan višak značenja. S moje je strane ono što govorim, ali ti ne shvataš, dok je s tvoje strane ono što ti razumijevaš a ja ne govorim. I obrnuto, naravno. Izvan naših želja za sporazumom, koje su napustili, ti viškovi značenja sada nikome ne pripadaju. Oni su čisti nesporazum. A nesporazum je najvažniji.”

Knjiga “Dnevnici lakih prostora” ostvarenje je koje traži čitaoca spremnog da se prepusti strujama teksta, kroz različite kulturne reference, kroz književnost i film, te kroz ono najemotivnije i najličnije, autor Nedžad Ibrahimović nas neprestano potiče da se zaustavimo, da se sagledamo, bar na trenutak razmislimo, da percipiramo svoje mjesto i razloge postojanja u sve nemirnijem i luđem svijetu. Dakle, radi se o netipičnoj knjizi, onoj vrsti teksta koja ne igra na kartu autofikcijskog egzibicionizma, već pledira na saosjećajnost i čitanje kao suštinski smisao, i najviše što možemo postići kako bismo sačuvali nešto od našeg razuma i ljudskosti.