ČITANJE (U)SEBI: Varvari pišu poeziju

”Zabava kod mojih ja”,Danica Pavlović, Kulturni centar Novog Sada, 2025.

Pjesnička knjiga “Zabava kod mojih ja” autorice Danice Pavlović predstavlja onu rijetku vrstu čitalačkog iskustva u ovdašnjoj recentnoj poeziji koje izglobljuje iz opštih mjesta jezika i stilskih okoštalosti, tako što nas vodi u propitivanje onih prostora izraza koji svojim neočekivanim obratima, redanjima koja prevazilaze uobičajena očekivanja stihovanog pisanja, raznose u nama svaku vrstu dosade i uljuljkanosti u zujanje riječi što detektuju stvarnosno i predočavaju nam ono što i sami vidimo.

Kroz šumu simbola

Iako je unutar ove knjige mnogo toga što nam je posve jasno, što živimo, u čemu neprestano egzistiramo, pjesnikinja Pavlović načinom sažimanja tog iskustva, ritmom koji je zaumno iskrzan i taksativno direktan, pokazuje kako se poezijom može proniknuti dublje u tkivo onoga što nas okružuje. Time se već na samom početku čitalac susreće sa transformativnim moćima poezije, njenom sposobnosti, kad je podešena na prave frekvencije, da zagrebe dublje od površinskog sloja, kako bi nas suočila sa onim što dolazi iz duboke podsvijesti, koja reaguje na postranične podražaje i iz svoje nutrine, iz onog sebstva što se pobunjuje protiv datosti takvih kakve one jesu, otvara vrata percepcije kroz koja se može ući oslobođen od svih slojeva i nanosa nepatvorenog.

Dakle, bez obzira šta je ono što nas guši i ograničava, ma kako se naši osobni identiteti odnosili prema tom svakidašnjem, pjesnički jezik bi trebao tražiti drugačiji put, onu stazu kroz šumu zamršenih simbola, ne da bi bio daleko od razumijevanja, već da bi se njime istinitije doseglo do spoznajnog i onoga što se krije van pojavnosti i iza prvotnog smisla. Otuda, Danica Pavlović ispisuje poeziju koja se u njenom recepijentu ostvaruje aktiviranjem slika i asocijativnih veza koje ga vode do zapitanosti i potrebe da se prepusti lavirintima pada kroz riječ i njenu melodiju. Ali to nije puko igranje izrazom, eksperiment radi eksperimenta, već jasno promišljen splet zvučanja i konkretnog ostvarenja značenja.

Evo kako je to u pjesmi “Povratak”: (...) Ne pušta me ponoć Ne puštam sebe/Izvan sebe/Unutra su/Katakombe Poljana Mlečni put Vreme/I ja/I opet ja/I pored mene ja/I pored nje ja/I pored njega ja/; Ne ispuštam ponoć iz ruku Beograd 2017/Poštena nalazačica sebe Vraća se kući/U svoje telo/Peške/; ili u pjesmi “Ključ”: (...) Ludi zajedno ludi/Igraju se bogovi/Slave kišu/Epigenetički inžinjering/Na raskršću vremena i prostora/; Suze su hladne majske noći/Noći borovnica prolaze/Devojčica sanja da spava/Jezik je realnost/Raste i rastače se/Kroz ključaonicu/Svemir/;

U tematskom smislu, “Zabava kod mojih ja” knjiga je višestrukog propitivanja identitetske zbunjenosti u vremenu sve ubrzanijeg i luđeg svijeta, nastojanje da se dođe do sebe, da se sačuva nešto od sebe kroz neprestanu promjenu, jer samo onaj koji se mijenja, ali zadržava supstituciju svog vlastitog ja može biti siguran da mu neće izmaći tle pod nogama, da će se znati snaći u kodiranim i robotiziranim algoritamskim šumovima. Poezija ove pjesnikinje jeste i potreba da se razbija svaka okoštalost i linearnost poznatih struktura, hvatanje u koštac sa nametnutim datosima i moranjima, dekonstrukcija svakog sistema kojim se ispostavlja kao jedini mogući, kako bi se došlo do onog jastva rasterećenog od kalupa i prototipnosti što se poput okova zbijaju oko tijela i uma.

Knjiga "Zabava kod mojih ja"/

Sa druge strane, posrijedi je jasno odbijanje da pristane na nametnute uloge, da se demistificra ono unaprijed učitano određenje gdje jeste ili nije naše mjesto, pjesnikinja Pavlović cijelim tokom svoje knjige istrajava na tom određenju, suprotstavljajući se matriksu odljuđenosti i dehumanizacije koji nas pretvaraju u puku statistiku proizvodnih traka.

Pjesma “Krv je moja kiša” to ovako sažima: (...) Ljudi su enigma/Volim kako mi razbukta krv/Da postane lava/Eruptira/U nervnim završecima/Skriveno mesto je/Lagano skliznuće/U nametnute uloge/Kao peta na lastišu/Češalj u kosi/; Gospodarim tišinom/Željena željena/Da li želim?/; Pusti sve i/Okupajmo se u Gangu noćas/Zajedno/; dok se u stihovima pjesme “Svako jutro oblačim identitete” to još preciznije izražava: Kao tesnu haljinu/Čizme koje žuljaju/Kamenčić u cipeli/Stegnuta vilica/Šal steže grkljan/U drhtaju pogleda je strast/Zaglavljena u/Prostranstvima androida/Komanda back/Vraća te na isto mesto/U univerzumu/Svemirsko odelo/Napravljeno za muškarce/Dok peta odvažno gazi/Barice sopstvene/Tabuizirane krvi/; dočim se u pjesmi “Moji žileti su stihovi na sofi” doseže punina izražajnog smisla: (...) Termostat reaguje na odsupanje od matrice/Čvor se zapetljava do nad ja/Diši i budi jednostavnost/Mešamo kiseonik i krv/Metaboliramo/Izbacujemo/; Zaboravljam da dišem/Preko projektora led se rastače/U kanale civilizaciju/Venecijanske ulice/Posle karnevala/;

Realnost je optička varka, ustvrdiće Danica Pavlović u jednoj svojoj pjesmi, dajući nam time sažetu definiciju vlastite poetike, vodeći nas u one prostore pjesničkog bića koje se nastoji otrgnuti od banalnosti i sterilnih vizija postojanja. Nastojeći raspršene identitetske neurastenije saobraziti u jednu smislenu cjelinu, osujetiti sve naglosti i lutanja, ne da bi se ograničilo, već da bi se sačuvalo na okupu i prihvatilo sebe u svim datostima i okolnostima kakve naše danas, usljed globalnog poremećaja svrha i razloga, jesu.

Pored toga, knjiga “Zabava kod mojih ja” jeste i potraga za vlastitim mjestom, onom nišom bivanja gdje se neće pristajati na kompromise, gdje će se moći ostati u kakvom takvom miru sa sobom. Evo primjera toga u pjesmi “Aplikacija za disanje”:Dijagnoza samoživost/Terapija solidarnost/Usamljenost nema empatiju/Za večnost posle/Nema radosti želje za životom/Orgoni pucketaju u fejdautu/; Vatra se gasi/U eri izumiranja/Da li veruješ ili ne u činjenice/Izbetoniranu šumu/I reku što postaje struja sa dva toka/; Svejedno je/Sutra stavićeš gas-masku/I udisati kriptovalute/Sa rezidentnog bankovnog računa/; te u pjesmi “Zahtevi institucija”: (...) Živeti na minimumu/Van polja neograničenih mogućnosti/U staklenoj bašti bez prozora/Srcem sunđerom upijajući frekvencije čestica/Transkribovanih grešaka/;

U duplom dnu mašte

Upravo u tim transkribovanim greškama, nalazi se ono izvorište traume, rekao bih traume digitalnog doba, koja se osjeti cijelim tokom knjige “Zabava kod mojih ja”, njegove podivljale artificijalnosti, sveopšte sterilizacije svega, cjelokupne prirode, biljaka, životinja, naših navika i naših temeljnih određenja. Ono korporacijsko, tržišno, neoliberalno grotlo pretvorilo nas je u papirnate kreature bez lica i naličja, bez svrhe i cilja, postali smo puka statistika kojom se hrani pervertirana mašinerija vještačkog besmisla.

Pjesma “Pruži ruku” to najdojmljivije iskazuje: SF duše zgrožene su prizorom kože/Koja otpada/Nije to epiderm/Dekadencija pospešuje varenje/U kašičici grada/Crvena svetlost ima oblik ostarelih lica/Hologrami turističke zone/Podzemlje otkucava/U ritmu oduvanog maslačka/Duh tranzicije spava ispod mosta/Protočnosti umiranja/Zatvori oči i sve to neće nestati/;

Na samom kraju, pak, preostaje jedino zagledati se u svoju nutrinu, tamo naći mjesto gdje se može pokušati postojati van svih tokova i matica, osluškivati posljednjim atomima snage ono što nam um i tijelo kažu, sakriti se u duplom dnu mašte. Ili, kao u pjesmi “Rascvetavanje”: U lancima sa etiketom “komfor”/Maskirani su u spasenje/Oživljava me veštačko pisanje/Na pogrešnim usnama/Auto-stopom do želja/Jednostavnih iz stomaka/; Dani su maskirani u obaveze/Voda je prerušena u telo/Puštam emocije da se kreću/Slobodnim padom/; Proglašavam kraj vanrednog stanja/Kraj sezone larvi/;

Danica Pavlović napisala je knjigu koja uznemirava, ali koja istinito posvjedočuje sudar čovjeka sa onim što je proizveo, a što više ne može ukrotiti. Posrijedi je poezija pred kojom se možemo oglednuti, okrenuti se oko svoje osi, te pokušati disati još malo slobodno, bar još nekoliko trenutaka.