ČITANJE (U)SEBI: Uglađeni kanibali čekaju meso ljubavnika

”Sledećeg leta u Marijenbadu”, Bogdan Milanović, Enklava, 2025.

Nije česta stvar da se u nekom poetskom ostvarenju stvarnost pomjeri i izglobi do te mjere da se izgubi svaka predodžba o ranijem čitalačkom iskustvu. Odnosno, da u jednu knjigu uđete a da vam sve prethodno pročitano ne daje nikakav poznati okvir, već se morate prepustiti čistom tekstu, da vas nosi, da sa njime padate, tražite put kroz lavirint i pukotine dokučivog smisla i uopšte mogućnosti mišljenja.

Praznine i margine

U takvim slučajevima najviše nam govore praznine i margine, ono što je na prvu nevidljivo i skriveno, a što zahtijeva jedan složeniji senzibilitet za otključavanja poetskog prostora. Pjesnički prvijenac Bogdana Milanovića “Sledećeg leta u Marijenbadu” upravo jest jedno takvo putovanje. Iako se, dakle, radi o autoru čija je ovo prva objavljena knjiga, sve ono sa čime se susrećete unutar ove poezije poziva na potrebu da se odbace sve konvencije, sve navike i ustaljeni šabloni poniranja u poeziju. Otuda Milanović kao da ide za onim maljevićevskim naumom da nas suoči sa bjelinom, na taj način nas dovodeći u poziciju da sva prethodna znanja o umjetnosti moramo ostaviti po strani, te se sudariti sa čistim oblikom stvaralačkog imaginarija koji ne ostavlja mogućnost usporedbe, nego biva izvorište sebi samom, a kao takav izazovan u recepcijskom poimanju, jer je neporediv i originalan. Taj suprematistički karakter ove knjige pokazuje nam da još uvijek postoje pjesnici koji nisu pristali na diktat vremena i manira, pjesnici koji su spremni tražiti autentičan i neovisan put u svemu onome što opterećava stvarnosnom bolećivošću, tragajući za izrazom posredstvom kojeg se može doseći ono izvana, ono što nam bježi i migolji se među prstima.

Posrijedi je hibridna pjesnička knjiga, kolažirana kao svojevrstan poetski scenario, ali ne u pogledu same referentnosti na filmski doživljaj, već u doslovnom smislu autor režira i kadrira kroz svoju poeziju. Time se postiže efekat nečega posve lunatičnog i onirističkog što nas usisava u svoj unutrašnji mehanizam, razbijajući nas i sastavljajući iz krhotina, da bismo tako dezorijentisani, dekonstruisani, mogli pokušati rekreirati i preosmisliti svu našu egzistenciju i sve oko nas. Mateo i Matea, protagonisti knjige “Sledećeg leta u Marijenbadu”, vode nas kroz dijaloški procjep flešbekova jednog melanholičnog iskustva, putovanja kroz gradove, arhitekture i sobe, kroz praznine prostora i nastojanje da se dođe do neke uporišne tačke koja pak ostaje neuhvatljiva i izmičuća. U tom smislu Milanović ispisuje knjigu, rekao bih, distopijskih pejzaža savremenosti, gdje se ovo sada i ono onostrano u njegovim pjesmama neprestano prepliću, ali i međusobno poništavaju. Ili, riječima iz knjige: Bila je to priča onih koji ne znaju kako da puste nekoga da ode i onih koji ne znaju kako da odu. Pa opet o njihovom susretu: Oboje beže od brzih senki; on od bivše ljubavi, ona od porodičnih lanaca. Ujutro, njuše se oprezno, kao nepoverljive životinje, govore o svojoj prošlosti. Po ćoškovima bulevara, uglađeni kanibali čekaju meso ljubavnika. Njih dvoje ostaju unutra, na izgužvanim čaršafima.

Knjiga "Sledećeg leta u Marijenbadu"/

Suština je susret dvoje ljudi, ali on nije ni u kom smislu konvencionalno prepoznavanje, iz njega se zrcali cijeli koloplet isijavanja: identitetskih previranja, ljubavi kao kategorije na granici smisla, seksualnosti koja se kruni a biva slast, izdaja, poraza i melanholije kao sveprožimajuće magline što guši, te pitanja sjećanja i zaborava koja ostaju u stalnim antonomijama i previranjima. U svemu tome, u toj izmještenosti dvoje koji su se prepoznali i srasli, ali se neprestano udaljavaju, događa se precvjetavanje onog spoljašnjeg, svuda okolo bjesni život u svojoj neumitnosti. Gradovi zasljepljuju neonima, ratovi raskrvavljuju lica u ogledalima, kapitalizam i informacije sluđuju mozak. U pjesmi “Petit petit mort” je to ovako: (...) Skidao sam ti zlato/sa kapaka i obraza/na susednoj zgradi/Isus od lilihipa/topio se na suncu/ (...). A u pjesmi “Protesti poljskih majki” stoji: ratovi koje smo vodili/nismo ni primetili/neprijatna tišina ranog jutra/bila je odličan aperitiv/za predstojeću zabavu (...). Da bi se u pjesmi “Iz nebodera na Tibetu, za tebe, lutko” poentiralo: (...) duh je nešto prozirno/govore direktori uglačanih lica/spuštaju prste na Dalaj Lamino rame/; kroz staklo vidiš hiljadu lotusa/nazireš grudi ispod iscrtane svile/kliziš ka stratosferi i gledaš im u potiljke/ (...)

Knjiga “Sledećeg leta u Marijenbadu” cijelim je svojim tokom u međuprostorima, u do kraja nedokučivim unutrašnjim egzilima, koji nisu imuni na spoljašnje, ali ga Mateo i Matea nastoje sažeti u ono podnošljivo, sakriti se i ostvariti minimum slobode i nedodirljivosti. Evo kako je to u pjesmi “Rano jutro u čistilištu”: Ljudi u pekari padaju od topline koju si mi dala/ispod mog sakoa ključaju jučerašnji svetovi/; Čopor crnih mačaka prelazi mi put do tebe/dok ti zvonim na vrata šapućem/; konačno znam gde ću/; Ili u pjesmi “Postaću nova žena”: (...) Čekali smo nekog da nas uputi dalje./Diktatora za volanom. Sinove velikih kuća./Stisnuti na dnu tanjira, čekali smo bilo koga./U praskozorje nam se približio crni bentli./Ruka iza spuštenog prozora pružila mi je ceduljicu./(...)

Zgusnutost strepnje

U pogledu pomenute filmske pozadine ove knjige - pored naslovnog referiranja, kako stoji u blurbu, Resneove hipnotičke enigmatičnosti filma “Prošle godine u Marijenbadu” - mnogo toga u poeziji Bogdana Milanovića neodoljivo asocira na bit filmova Andreja Tarkovskog, prije svega u smislu svojevrsne zgusnute strepnje “Stalkera” i njegove Zone, ali i na Antonionijevu “Noć” u pogledu jedne kafkijanske atmosfere, praznine prostora i ljubavnika koji se gube u često košmarnim vizijama sebe. Žele da dopru jedno do drugog, ali ih zasijeca sječivo nečega nepojamnog. Navodim dvije pjesme u tom kontekstu: “Leptir koji sleće na rame boksera”: Ruka skliznula iz njegove pokrenula je klizišta,/razmazala maskaru. Iza mojih kapaka, sve je/padalo u vodu. Odlomljene mogućnosti, gotova/rešenja. Rogati psi napuštali su sobe porodične mitologije./ (...) ”Vidimo se u Marijenbadu”: Jurimo kroz prazne stanove/treperavi neuhvatljivi jurimo/izmičemo siluetama otvorenih usta/jurimo za plavim lisicama/kroz puste salone posute peskom/; Kaži mi gde smo/neko pleše iza teških zavesa/u praznoj pekari spavaju mačke/do sledeće beline jurimo, mila/do dve senke koje sede za stolom/i neodoljivo liče na nas/;

Bogdan Milanović je u postjugoslovensku književnost ovom svojom knjigom dobrano pomjerio pjesničku ljestvicu, ona jeste u svakom smislu izazovno susretanje sa mogućnostima jezika, pokazujući nam da se poezija još uvijek može pisati iz zaumlja, van svih očekivanja i obzora. Sa druge strane, ona je prije svega hrabar iskorak u novo, te je sasvim sigurno da njeno vrijeme tek dolazi. Završiću Mateinim riječima iz pjesme “Trag posteljine na licu”: Bademantil sam odvezala, hladila se./Tako sam ti želela dobra jutra, sa prozora./; Smešila sam se neonskim reklamama. Mojim/drugarima. Otupeo na noćna kupanja, govorio si/kako je elan nestao. Kao trag posteljine na licu./; Ne mislim više na noćna kupanja. Plivam u čaši/ustajale vode, Mateo. Skoro pa srećna. /.