ČITANJE (U)SEBI: U dubokom samozaboravu

Kajzermilen glič, Ivan Antić, PPM Enklava, 2025.

Pjesnička knjiga “Kajzermilen glič” autora Ivana Antića svojim je opsegom iznimno slojevito poetsko ostvarenje, posrijedi je jedna od onih knjiga koja svoj suštinski put traži u mogućnostima jezika samog, ali i iza njegovih granica pojavnog. Prije svega u pogledu smjelosti pjesnika da ne ponavlja već viđene obrasce, već da se bez obzira na bilo kakvu mainstream komercijalnost odluči ući u eksperiment koji nadilazi očekivano i standard.

I to ne radi eksperimenta kao takvog, nego da bi se u vrtlozima jezika došlo do onih pročišćenih formi i oblika koje vraćaju poeziju na one koordinate izglobljavanja, neravnina i zakrivljenja što nam prilaze iz nesvjesnog, primoravajući nas da iskoračimo iz svake komotnosti i uljuljkanosti, prihvatajući kao izazov bolna suočenja i pomjeranja, sve one onirične podražaje preko kojih se prelama reciepijentsko iskustvo, zbog kojeg se, vjerujem, poezija i čita.

Hermetični hibrid intimnog

Van svih okvira stvarnosne poezije ovog trenutka ili bilo kakvih opštih mjesta poetičkog oblikovanja današnjice, autor Antić nam nudi jedan drugačiji izraz, svojevrsnu njegovu konvulziju, tragajući za rješenjima koja jesu u svojoj suštini hermetični hibrid intimnog i ekstrovertnog pogleda na svijet, ali ni najmanje time nerazumljiva i nedostupna emotivnom saživljavanju čitaoca sa onim što knjiga nudi. U podnaslovu stoji da je to “mikroputopis u tri glasa”, baš iz tog troglasja, ili trialoga, proizilazi ona magistralna koncepcijska nit kojom se premrežava unutrašnja logika ovog rukopisa, tvoreći jedinstven poetski kosmos koji nas vodi u prijateljsko-ljubavni trokut putem kojeg se u koncentričnim krugovima širi i skuplja horizont onoga što je vidljivo i nevidljivo, što možemo zamisliti ili sa čime se suočavamo duboko unutar vlastitog misaonog procesa.

Krećući se rubovima Beča, tačnije naseljem Kajzermilen, troje protagonista ovog svojevrsnog stihovanog romana podsjeća na junake neke distopijske, halucinantne priče, praznine svijeta dovedenog do same granice razumljivosti. Evo nekoliko primjera onoga o čemu govorim:

(...) utučeni kao negdašnji istočni blok/rekao sam/ni iskrice globalizma/a ta ostavljenost/nekako/uznemirujuća je i zabrinjavajuća/dodao si/kao da naše izdresirano oko/traži vizuelni auto-tjun/poznog kapitalizma/svuda/rekla si/odvratno, rekao sam, odvratno, rekao si/svi otkidamo deo sebe/i bacamo u srebrnkastu vodu/

(...) kad bismo se uselili ovde/na sve strane straćare, pitoresknost siromaštva/kuljanje grada iz gladi/poštari što raznose poštu ovde/s vremenom dobijaju tikove/iscrtaću na mapi svaku noćnu poluciju/naših misli/ovog dana/

Iz tih posturbanih pejzaža, turobnosti jednog megalopolisa, ali i ovog trenutka u kojem egzistiramo, razuđeni i rasuti u svojim nutrinama, čitalac se suočava sa entopijskim rezovima kao neprestanom borbom da se ono što se želi reći ili prikazati artikuliše, dođe do svog oblika, znaka ili jednostavno bjeline iz koje sve potiče, i ima svoj praizvor. Onaj “glič” iz naslova, koji znači neočekivanu tehničku grešku u programu, nameće se tako kao temeljna odrednica unutar ove knjige. Melanholija jedne izgubljene generacije, na razvalinama robotiziranog i odljuđenog okvira postojanja, reflektira se u poeziji Ivana Antića kroz pokušaj komunikacije koja biva ispresijecana pikselima, frejmovima, zamrljanim kadrovima, iznurenim snimcima i drhtajima kamere, zvukovima koji dovode do dezorijentisanosti i procjepa u koji se iznenada upada. Sve neprestano ostaje neuhvatljivo i nedovoljno jasno. A opet tako poznato i blisko. Ovako to izražava Ivan Antić:

Knjiga "Kajzermilen glič" u izdanju Enklave/

(...) a ja sam na putu do kuće/kupila goveđe srce/rekla si/jer je najviše nalik ljudskom/legla u kadu punu vode/i stavila ga između grudi/klizilo je/morala sam/da ga vraćam iznova i snimam se/izvijena u luk/u vodi do pupka/s rukama iza leđa/voda se hladila/dogrevala sam je/a srce je klizilo/

(...) opsesija telom nadomak/neposedovanja tela/staklo je odražavalo/otvrdle usamljenike/na fitnes spravama/ovde me malo stiska/pokazala si/na slepoočnice/to je kao kad pričaš sa mnom/iznutra/rekao je/znaš/znam

Upravo sa tim senzibilitetom pred nama se otvara izbrazdani identitetski nemir, koji pjesnik nastoji uhvatiti u svoje probušene mreže za sterilne leptirove betonskog terarija ljudskosti. Arhitektura grada, obilazak onih prostora koji ostaju na marginama, u provinciji košmarnih vizija i nesvarenih trauma ponijetih iz zemlje svog odrastanja, raslojava se poput lepeze jednog snoviđenja, neprestane čežnje da se ono što je izgubljeno nekako vrati ili nadoknadi. Dakako, to je uvijek iluzija, ali ona koja nudi spasonosnu misao da se putem poezije i jezika, njihovih ponora, može izgraditi ono što je iščezlo, što više ne vidimo i ne možemo dodirnuti rukama. Ili, stihovima iz knjige “Kajzermilen glič”:

Potraga za iščezlim

(...) dolazi kraj kruga/ali ne brini/bićeš na sigurnom/da li su znaci ono što potvrđuje/ili ono što upućuje/na primer:/uradiću to jer sam video znak/svako od nas je treći/za nekog/od nas dvoje/

(...) nigde se ne treba vraćati/dovoljno je ići ponovo/kao ovaj vodeni glič/kajzermilena/koji je ipak bluz/ali niko od nas neće ostati/sve je obmana/ovde/izuzev izmaglice/

Pitanja tijela, smrtnosti, nestajanja, nesigurnosti šta jeste zaista stvarno, a šta je predmet himere, nameću se unutar ove pjesničke vizije kao one suštinske preokupacije, van kojih ne postoji ništa važnije. Potraga za drugim, iščezlim, onim koji je blizak koliko i vlastito lice, a opet nesaglediv bez ogledala unutarnjeg spoznavanja, temeljna je težnja sa kojom se hrve lirski subjekt ove knjige. On je neprestano svjestan gubitka, toga da je jednom pređeni put zauvijek izgubljen u nepouzdanom grotlu sjećanja, ali ne odustaje od potrage, od iznalaženja načina kako ono što je otišlo u nepovrat iznova rekonstruisati, oživotvoriti sjene i suočiti se sa tim izazovom nedohvatnosti. Upravo sjene, njihova preklapanja, njihov znak i označeno, drže ga u onom neophodnom plamenu nade da sve nije još uvijek do kraja izgubljeno. Ili, ipak jeste, ali se želi vjerovati, bar pokušati vjerovati, da je moguće u sjećanju nešto spasiti, otgrnuti od neumirnog gliba propadanja. Ili, još jednom, stihovima iz poetskog ostvarenja Ivana Antića:

(...) već duži niz godina/kad primetim kako danima/nedeljama ne pomislim/na tebe – shvatam da je to/krajnji oblik odlaska/ali ako odeš sada/otići će i ona za koju/na momente/nisam siguran/da li je znam van ove priče/ili ne/

među nama su vrata otvorena/zbog razlike u pritiscima/iz mene nešto šiklja u tebe/iz tebe u nju/kruži/može li senci/nedostajati senka/

“Kajzermilen glič” nije knjiga kojom će se oduševljavati mnoštva čitalaca, ona spada u red onih pjesničkih iskustava kakva se rijetko javljaju u našem jeziku, preciznije incident su u mnoštvu istosti, bivaju možda i nedovoljno primijećena, ali sa protokom vremena njihova autentičnost i orginalnost raste, te postaje vjesnik promjene, drugačijih mogućnosti da se dopre do tajni ljudskog bivanja i izražajnih jezičkih prostranstava. Drugim riječima, Ivan Antić ponudio nam je susret druge vrste, vodeći nas tamo gdje nema unaprijed jasnih odgovora i očekivanih poetičkih postupaka, sve je prepušteno ponornicama duha i tijela, njihovim permanentnim nemirenjem i opiranjem da sve mora biti onako kako je usud propisao. Jer, veličina dolazi iz greške, iz neočekivanog i slučaja, sve sem toga umorna je šema repetitivnog ponavljanja i gušeće dosade.