ČITANJE (U)SEBI: Traganje za sjenama i sjećanjima

”Knjiga o Almiru”, Adisa Bašić, Buybook, 2024.

Nastojanje da se rekonstruišu životi izgubljeni u besmislu jugoslovenskih ratova devedesetih u književnosti je još uvijek itekako važna tema, tek sa ovom vremenskom distancom čini se mogućim o ratu i njegovim posljedicama progovarati kao o iskustvu koje nas je obilježilo u mnogim aspektima egzistencije, određujući ključne koordinate naših odnosa i poimanja stvarnosti. Jer rat je, htjeli mi to prihvatiti ili ne, ono što opstaje i prenosi se, odzvanja u nama kroz generacije, determinišući mnogo toga što nas čini ovakvima kakvi jesmo.

Sazrijevanje iskustva

Preciznije, tek je sada možda to iskustvo sazrelo u nama na onaj način koji autorima omogućava da se sa njime nose bez suvišnih opštih mjesta i puke rekonstrukcije događaja. Dakako, neposredna književna svjedočenja nastala tokom samog trajanja ratova i malo nakon njih imaju u svojoj sirovosti cijeli niz važnih aspekata iz kojih možemo sagledati taj prvotni utisak doživljenog haosa koji je rat ostavio u ljudima. Nepatvoreno suočavanje sa ratom donijelo je u postjugoslovenskim književnostima neka djela koja su i danas potpuno relevantna u književnom smislu, zahvaljujući prije svega svijesti onih koji su ih pisali da je za uspješno literarno uobličenje datosti povijesnih lomova bilo potrebno, ma kako se to doimalo teškim, podesiti književnu optiku van puke pojavnosti, uhvatiti nešto više od mučnih scena razaranja i stradanja.

Ono što uspješne knjige o ratovima čini takvima jeste prije svega spremnost autora da unutar samog svog postupka nađu dovoljno autentičan rakurs koji će stvari sagledati na univerzalnijem planu, a opet biti potpuno utemeljen u proživljenom i lokalnom. Svaki rat je strašan, i sam po sebi nosi određen spektar iskustava jednak u svim krajevima svijeta. Niti smo ga mi prvi doživjeli, niti je on ono što nas u nekom smislu izdvaja kao posebnu kategoriju. Književnost koja nastoji da vjerodostojno, umjetnički relevantno progovara o onim dubljim ponorima koje rat u čovjeku i jednom prostoru otvara uvijek će voditi računa kako je priča ispričana, iz formalnih uobličenja dolazi se do viših istina koje nadilaze banalnost samog događaja, ma koliko on brutalan bio u svojim krajnjim manifestacijama.

Gubitak koji rat sa sobom nosi unutar porodica, oličen u smrti nekog njenog člana, stvara izvjesnu prazninu i pokidanost na dva dijela, pitanje sjećanja koje iza osobe ostaje ono je što prelazi u porodičnu povijest koja se iz godine u godinu nastoji obnoviti, jer se tako, dok ima onih koji se sjećaju osobe koje više nema, produžava i njeno trajanje. Istina je, nema povratka sa one strane groba, ali smrt bi bila još mnogo veći besmisao bez mogućnosti tog utješnog prenošenja misli da neko zaista jednom jeste bio.

"Knjiga o Almiru" u izdanju Buybooka/

“Knjiga o Almiru” književnice Adise Bašić temu rata vraća na porodični plan, u ono najintimnije iskustvo gubitka. Posrijedi je, ako bismo željeli žanrovski odrediti ovo ostvarenje, dokumentarni roman čijim tragom autorica nastoji spoznati sudbinu i život Almira Smajića, brata njenog partnera Ade, koji je poginuo kao vojnik JNA u okolini Vukovara 1991. godine. Ovako postavljeno i na prvu moglo bi se doimati da je u pitanju neka porodična monografija, međutim, Bašić gradeći ovu priču donosi slojevit tekst koji nas suočava sa cijelim nizom važnih tema o tome kako se rat ostvaruje u ljudima, koje su njegove posljedice na one koji ostaju iza poginule osobe, šta biva sa sjećanjima, te progovara o šutnji i onom neizgovorenom što godinama unutar porodice ostaje kao otvorena rana. Pored toga, radi se o knjizi koja na jednostavan način, jasnim i preciznim jezikom, ali potpuno uvjerljivo i emotivno iskristalisano, pred čitaoca donosi priču koja nas suočava sa samim središtem naših društvenih posrnuća. Svim onim izgubljenim mladostima i životima, promijenjenim licima i naličjima gradova, ljudima koji su zajedno odrastali, a potom se rasuli širom planete sa dvostrukim dojmom izopštenosti. Onemogućeni da u sebi pomire rascjep nastao usljed tektonskih pomjeranja nastalih potresom rata.

Knjiga je višestruko kodirana, naratorica zajedno sa porodicom kojoj pripada odlazi u Bijeljinu na godišnjicu obilježavanja Almirove smrti, budući da je to grad njihovog predratnog života. Sa jedne strane imamo priču o gradu koji je ratom u potpunosti promijenio svoj karakter, u kojem su ljudi ubijani i iz kojeg su progonjeni, a sa druge strane pratimo nastojanje da se osvijetli Almirova prošlost, kakav je bio, kako su ga drugi doživljavali, šta ga je pokretalo i šta je volio. Budući da autorica nikada nije upoznala Almira, a prepoznajući unutar porodice, čiji je dio postala, tu nelagodnost na pomen njegovog imena, odlučuje se razbiti zid šutnje, povezati različita sjećanja, dokumente i razgovore, kako bi došla do odgovora ko je zapravo bio Almir, kako bi ga bolje upoznala i pokrenula suočavanja sa suštinskim osjećajem bola.

Univerzalna metafora gubitka

Time se lik umrlog čovjeka oživotvoruje kroz književnu strukturu, on prestaje biti samo sjećanje, a postaje univerzalna metafora gubitka i strahote rata kao takvog. Već na samom početku nam je jasno sve ono što se događa unutar ovog narativa, ali vještim manevrisanjima, kompozicionim i sižejnim oblikovanjem knjige, umetanjem faktografije i ispovijesti, dajući preciznim doziranjima kontekst aktuelne stvarnosti, Bašić ispisuje slojevit iskaz koji snažno progovara o brojnim neuralgičnim tačkama naših nesvarenih trauma. Otuda, ovo jeste prije svega knjiga suočavanja, ali i roman oprosta, nelagode, želje da se razumiju razmjere svega onoga što nam se devedesetih desilo, a sa čime se i danas još uvijek nosimo kroz različite refleksije i odjeke.

Ono što je posebno dojmljivo jeste način na koji ova književnica kontrapunktira priču o Almirovoj smrti, uvodeći u tekst svog jednogodišnjeg sina Rejhana sa kojim takođe putuje u Bijeljinu. Kroz iskustvo majčinstva Adisa Bašić u “Knjizi o Almiru” produbljuje poimanje gubitka, otuda imamo nerazmrsivu prepletenost cijelog porodičnog lanca jednim događajem kojim se promijenila cijela njegova suština. I oni tek rođeni na sebi nose sjenu prošlosti, ali ne u smislu da autorica time nastoji prenijeti transgeneracijsku tamu na potomstvo, već upravo radi njega osvjetljava ovu smrt, kako se nešto takvo više nikad nikome ne bi dogodilo.

Evo kako se to, dirljivo i snažno, pokazuje u samom romanu u trenutku kada se naratorica obraća svom sinu: “Kažem mu – Ti nećeš nikad nigdje ići ni u kakvu vojsku, je li ti jasno? Ni na paintball, a kamoli na pucanje, zapamti! Ko god te pozove reci: ‘Ne da mi stara.’ Koliko god da ti bude godina. Ne da ti stara. Jesi li čuo? Ni kad ja umrem. Nikad. Tamo nemaš šta da radiš... on već jurca po podu s plastičnim vagonom nekog vozića i smije se jer čuje da govorim povišenim glasom i pravim čudne izraze lica pa misli da izvodim nešto da ga zabavim. Onda se i ja počnem smijati.”

“Knjiga o Almiru” rijetko je katarzično djelo naše književnosti, iako sretnog kraja u ovim okolnostima ne može biti, ova priča nudi mogućnost pomirenja jedne porodice sa sobom i smiraja sjeni onih koji su izgubili živote. Na određen način ovo je i knjiga nade, vjere da je ljudskost nakon svega moguća i da se od nje ni u kom smislu nikad ne smije odustati. Adisa Bašić pokazala je ovim svojim djelom zavidan nivo izvedbenih literarnih vještina, otvarajući prostor da se o prošlosti govori inventivno, pomjerajući granice prosedea i oblikovnih mogućnosti književnog iskaza.