ČITANJE (U)SEBI: Sve te lijepe samoće

”Ljubavna pisma Silviji Plat”, Damir Damir, Enklava, 2025.

Pisati poeziju kratke, svedene forme i od toga izgraditi cijeli rukopis veoma je sklizak teren, koji zahtijeva poseban oprez. Jer ukoliko se dovoljno ne obraća pažnju na važnost svakog detalja, redukcija se može pretvoriti u banalnost, u prosto nizanje slika koje ne stvaraju dublju vezu unutar poetskog rukopisa. Autor stoga mora filigranski precizno birati svaku riječ, svakom slogu pronaći pravo uglazbljenje.

Molitveni i magijski naboji

U tom smislu poezija kratkog metra, da se izrazim filmskim jezikom, jeste umnogome na tragu muzičkih figura, gdje se predanije osluškuje, pronalazi onaj pravi ton i opsesivno vodi računa da se dva puta ne ponovi ista nota i izbjegnu sva moguća zaglušenja. Ostvariti na malom prostoru, u svega nekoliko stihova puno značenje koje uspijeva čitaoca pomjeriti i izglobiti iz vlastite ugodnosti, razoružati ga i primorati da se presabere pred sobom i ogledne u sferama više duhovnosti, za mene spada u red najvećih majstorija u književnoj umjetnosti.

Poezija koja operiše sa svega nekoliko riječi, iz kojih crpi neke od najsuštastvenijih mogućnosti izraza, može doseći zaista molitvene i magijske visine. Sažimanje kao odbacivanje svega deskriptivnog i svakidašnjeg tako postaje potraga za onim primordijalnim krikom, u kojem je sadržana sva bit ljudskog bića. Prosijavanjem i destilacijom jezika, dojma sam, mogu se postići mistični treptaji u kojima se sudaraju kosmički elementi i pomjeraju polovi.

Duže forme su same po sebi jedan tok u koji može stati mnogo toga, prelijevati se obilje registara i stilskih pravaca, one trpe i određene viškove, i naravno da su zahtjevne na svoj način, ali pjesnički izraz u potrganim fragmentima vremena, mišljenja sam, utiskuje se u naše podsvjesno, zaumno varniči i poziva da iskoračimo iz poznatog, oslobađajući one komore bitka za koje nismo ni slutili da ih u sebi nosimo. Čitalac bi mogao pomisliti da ovdje stvaram suvišnu mistifikaciju samog pjesništva. Međutim, kako god da bilo, sklon sam vjerovanju da poezija upravo zbog te svoje sposobnosti da u nekoliko redaka otvori cijele pećine ljudskog bivstva i pokaže sve slojeve civilizacijskih naslaga kojima smo premreženi, i jeste jedan od najuzvišenijih vidova ljudskog izražavanja i samopoimanja.

Veoma često se, pak, takva poezija potcjenjuje kao ona koja spada u “drugu pjesničku ligu”, jer se danas od poetskog izraza sve češće zahtijeva da se u narativnom smislu približava romanesknoj književnosti i proznom iskazu, otuda pjesništvo idući za tom vrstom “takmičenja” u mnogo slučajeva gubi onu svoju posebnost u jeziku, odnosno mogućnost da se propitivanjem jezika, njegovim istezanjem do krajnjih granica artikulacije, dođe do onog najsažetijeg, a opet najraskošnijeg govorenja o svim konvulzijama duha i emocija. Posebno se, čini se, potcjenjuje ljubavna poezija, ona kao da je u ovom vremenu proskribirana kao nedostatna, nedovoljno uvjerljiva i važna. Dakako, pisati ljubavnu poeziju znači moći se izdići iznad svake patetike i opštih mjesta, te tražiti poetičke oblike koji mogu ponuditi autentičan i uvjerljiv stil.

Knjiga "Ljubavna pisma Silviji Plat" u izdanju Enklave/

Pjesnička knjiga “Ljubavna pisma Silviji Plat” Damira Damira sadrži u sebi dva pojma o kojima sam iznad opširnije pisao: reduciranost i ljubav. I u tom smislu ona je dobar primjer kako pjesnik može ostati predan i utemeljen u nastojanju da se uprkos svemu bori za vlastiti glas u onim formama iz kojih prijeti toliko mogućnosti da se skrene u uopštavanja i promašivanja. Odnosno, da se uprkos trendovima odlučuje istraživati mogućnost pjesničkog jezika u fleševima, malim potezima, skicama, a da one ne gube na svojoj snazi i intenzitetu.

Posrijedi je autor koji sa velikom preciznošću i senzibilitetom za mikropoetske fleševe izvodi svoju poetiku do kraja dosljedno. Iako je riječ o knjizi koja se pročita brzo, koja je jasna i protočna, ona ni u kom smislu nije lišena slojevitosti i izražavanja kompleksnih emotivnih naboja. Pitanje ljubavi temeljno je određenje koje se proteže cijelim tokom ove knjige, ono se reflektira kroz različite fragmente melanholije prostranstava. Kada to kažem, mislim prije svega da Damir Damir kroz jednu vrstu egzotike meridijana i paralela, okeana i kultura, stvara pjesnički melanž koji iz topografije i prirodnih kolorita kontinenata oko kojih njegov pjesnički subjekt brodi naplavljuje svoj izraz začudnostima koje mu daju prepoznatljivost i zamah.

Evo nekoliko primjera. “Ostrvo”: Uranjam u anonimnost talasa./Prestajem da imenujem ptice selice./; Brodovi dolaze i odlaze./; Treći je utorak kako čekam/da ponovo postanem ja. “Telefon nije zazvonio danima”: Crni molitvenik/ploča Četa Bejkera/i ogledalo u hodniku/još uvek veruju u ljubav. “Umesto saosećanja”: U krivinama leta/svemir je bio tek/nagoveštaj ljubavi/; ružnoće sveta/potopljene plimom/gole slobode./; Hrabro smo gazili/jesenjim blatom, list po list/do konačne zime./; Umesto saosećanja/ispod sedam rebara/doselio se muk./; Oporavak je spor./Rana nosi boju/Paradžanovog nara./

Izgubljeno i nađeno

Pjesnik često poseže za različitim umjetničkim referencama unutar ove knjige, uspostavljajući jednu široku skalu uticaja koji mu daju okvir u kojem pjeva. Produbljuju ga i usložnjavaju. Sa druge strane, Damir Damir svojom sažetošću često jeste na granici haiku poezije, i to onih njenih savršenih oblika. Gdje se ne može uočiti ni jedan glas viška. Melodija stihova ovog autora, neka mi bude dopušteno reći, aromatična je. Moglo bi se stoga zaključiti da se time postiže dojmljivo prisustvo mirisa i ukusa, ali i zvukovnosti kojom se čitaoca uvodi u puninu doživljaja.

U knjizi “Ljubavna pisma Silviji Plat” neprestano se smjenjuju koloriti i šumovi, tokovi i melodije, kao da je sve što pjesnik nastoji prenijeti u riječ posmatrano sa brodske palube, uz osjećaj da se uvijek nešto gubi, a nešto dobija. Odnekud se isplovljava i negdje drugo se sidri. Upravo na toj skali izgubljenog i nađenog, odlazaka i dolazaka, temelji se cjelokupni poetski svijet Damira Damira. Ono što je posebno zanimljivo jeste prije svega odsustvo svake gorčine, pjesnik uspijeva, ma koliko tamne bile snažne u svojim nasrtajima, uvijek naći neku nit svjetla kojom se kao štitom brani.

Navešću kao ilustraciju rečenog nekoliko pjesama. “Peron broj šest”: Čekam te/s hrabrošću jesenjeg cveta./; Obmanimo/melanholiju/i ovaj put. “Nagasaki + Hirošima”: U zadimljenom baru/skupljene zenice/odaju nesigurnost./; U grlu nosimo/atmosku bombu/i par cvetova trešnje./; Tokom hladnih ratova/najvažnije je/ne biti kukavica./; Požuda je/sama po sebi/dovoljno sebična stvar. “Na obzorju”: Trinaesti dan/otkako je pijani brod/napustio San Francisko./; Udarce/talasa o pramac/delim sa neznancima./; Krici albatrosa/paraju/oblake samoće./; Tek noću/dubina okeana postaje intimna/s dubinom kosmosa./; Tada jasno vidim/zatočenik sam/dva plava oka.

Vratiću se još jednom na pitanje ljubavi. Damir Damir se ne libi o njoj progovarati iskušavajući sve njene pojavnosti, i u tome u većini slučajeva uspijeva postići efekte koji bez imalo bolećivosti svjedoče svu raskošnost njenih oblika. I u sreći i u patnji, pjesnik nas uvjerava koliko je nužno istrajati u vjeri da je susret sa drugim, uprkos svemu, ipak moguć. Završiću sa stihovima koji to dosljedno izražavaju. “Kamen Sv. Sizifa”: Ne stidim se izgovoriti/da si moj vrh./; Jednostavno vrh/bez suvišnih atributa./; Ljubav je kamen/u rukama Sizifa/; tvrd i besmrtan. “Sve te lepe samoće”: Odaje ih ista slepa nada u oku:/samo da naiđe neko/makar i nesavršen/tek dostojan/da se za njega umre.