ČITANJE (U)SEBI: Sve stane u ovaj mrak

”Zadnji dan mira”, Ivana Sajko, Fraktura, 2025.

Roman “Zadnji dan mira” autorice Ivane Sajko složen je književni tekst u čijem se tkivu ostvaruje cijeli niz savremenih strahova, strepnji i nelagoda. Svojevrsna je to pomjerena optika, koja usljed zatamnjenja horizonta i izostanka svake sigurnosti unosi potpuni nered u egistenciju na kakvu smo do sada, bar kao obmanu, bili naviknuti. Sve ono poznato, svaki vid stabilnosti i ugode biva poremećen, a nad unutrašnji svijet junaka ovog romana nadvija se permanentni osjećaj ugroženosti i izloženosti pred kojom ne postoji nikakva čvrsta zavjetrina. Poznat je to osjećaj ovog našeg vremena, pucanje konaca koji su nas držali u nekoj ravnoteži izbacilo nas je na vjetrometinu povijesnih neurastenija, nova stvarnost poništila je svako utemeljenje, a opšta izgubljenost prevladala je svime.

Prokazanost i izolacija

Posrijedi je roman kroz koji se čitaoca suočava sa onim lomnim trenutkom u ljudskom sada, kada se jedna stvarnost potpuno urušava, da bi nastali brisani prostor i strepnja pred onim nepoznatim i još nepojamnim što dolazi. Istinska je to drama bića u konvulziji bivanja, prožeta stalnom napetošću, introspekcijama koje napadaju sa svih strana, pretendujući da progutaju svaku zeru svjetlosti. Zatamnjuje se horizont i aveti nasilja nadiru ništeći optimizam, a ono nutarnje u čovjeku raspada se na čisti nemir i zarobljenost u sebe.

Dakle, neimenovani žena, muškarac i pas se povlače iz grada u seosku izmještenost nakon što njihov, jedva punoljetni, sin bježi pred mobilizacijom. Da bi se sačuvali, da bi izmakli prokazanosti zbog sinovljeve “izdaje”, oni biraju prostor izolacije od svega kao nastojanje da se sakriju od urokljivih očiju, ali i da pokušaju sagledati sebe u datim okolnostima. Pronađu sigurnost i bilo kakvo utočište. Ali, i tamo gdje dolaze neprestano se osjeća njihova prokazanost. Ne zna se tačno zašto i zbog čega oni jesu izopšteni Drugi, a šta je njihova “krivica”. No, taj nam odgovor i nije potreban da bismo pojmili njihovo stanje i zarobljenost. Otrovne bodlje sredine ne miruju, otuda oni postaju višestruki izopštenici, suočeni sa suženim prostorom opstanka.

Sve jeste i nije, nema mogućnosti da se uhvati za bilo šta čvrsto, nepoznanice i stalna nelagoda determinišu svaki pokret. Ili, riječima iz romana: “Trebamo računati na opasnost, jer smo zbilja čuli da pucaju stakla i prije no što smo okrenuli ključ u bravi. Čulo se nadaleko. Čuli su i drugi. Govorili su počelo je… počelo je… počelo je… jedino što nisu mogli imenovati što, ali osjećali su da je počelo, osjećali su opasnost, jedino što, opet, nisu znali tko bi je se točno trebao bojati, vrijedi li za sve ili tek za neke, no bilo je sasvim jasno da je ono što je trebalo stići već tu, da se ono što se trebalo desiti već dešava te da nije počelo postupno, nego istovremeno.”

Apokalipsa rata je pred vratima, vazduh treperi naponom razornosti, a iščekivanje da se dogodi neumitna propast svega pretvara se u napetu strunu koja u svakom trenutku može biti pokidana. Pitanje tijela, njegovog integriteta pred onim prijetećim, uz neprestanu spoznaju odsutnog djeteta za koje se ništa ne zna, čiji se poziv da je spašen očekuje, od ovo dvoje ljudi stvara sjene koje se udaljavaju. Njih zajednički strah nije povezao, već ih sve više odstranjuje, svakoga u vlastitoj daljini. Ta intimna disolucija može se gotovo dodirnuti u svakom pasažu romana “Zadnji dan mira”. Brak, čija je spojnica nedostajuće dijete, pretvara se u stranstvovanje, zarobljenost i skrivanje. Gotovo neprobojna je opna koja se ispriječila ispred supružnika. Temelj toga nije neki stvarni sukob, već zatvaranje i unutrašnja emigracija, nemogućnost da se izgovori ono što jeste neumitna datost stvari. Pri tome pas na izvjestan način zamjenjuje nedostajuće dijete, a u trenutku kada se desi njegova smrt, kada oni koji su opasali i ovaj izolovani otok skrivanja pucaju na psa, on postaje simbol iščezavanja koji otvara provalije praznine u njima.

Roman "Zadnji dan mira"/

Sa druge strane, u svemu tome događa se da najviši stepen komunikacije između ovog para postaje ono što je prešućeno. Autorica u bjelinama, u tišini, u odsustvu glasa, stvara autentičnu atmosferu izgubljenosti. Mikropokreti, pokušaj da se uspostavi kakva-takva rutina, bivaju pokidani neprestanim dojmom potištenosti. Jer ništa više nije isto, sve se u vrtoglavom urušavanju izmijenilo i izlomilo do neprepoznatljivosti. Sve što preostaje je čekanje, a krug se neprestano sužava. I postaje neizdrživo. To unosi dramatičnu napetost u roman “Zadnji dan mira”, kojim nam Ivana Sajko pokazuje svu krhkost svega postojećeg. Dovoljan je samo jedan klik da bi se oslobodila sila i zavladala rulja. Bez obzira na to što sve ono prijeteće često ostaje u nejasnim, zamagljenim oblicima, njegova demonska prisutnost razobličava mnoge suštinske elemente svijeta koji poznajemo.

Pustinja strahovanja

Drugim riječima, svi jesmo permanentno izloženi takvoj vrsti nesigurnosti. Ništa nam ne obećava da sutra naš život neće biti vrtoglavo izvrnut iz svog ležišta, pretvoren u pustinju strahovanja i neizvjesnosti, kao što je to slučaj sa junacima ovog romana. To jeste njegova temeljna opomena, suštinsko određenje. Pa ako pogledamo i ono što zaista obilježava ovo naše vrijeme sada, veoma lako ćemo uočiti koliko je ova književnica uspjela uhvatiti svojim romanom one ključne pukotine na santi kojom hodamo i na kojoj stojimo. Nema, jasno je, ničega što je više na bilo koji način sigurno, svaka sadašnjost istinski je uznemiravajuća, a pitanja budućnosti nude jedino apokaliptične prizore opšte propasti.

Ipak, ovo nije roman koji donosi bilo kakve izvještaje o svakodnevici, niti nam prepričava ono što nam je iz dnevnopolitičke realnosti poznato, Ivana Sajko traga za odgovorima koji su krajnost svakog čovjeka, njegova krhka priroda i narušenost mira u situacijama kada sve što nam je bilo poznato u jednom trenutku nestaje. Niko nije potpuno zaštićen od toga, pred svima se u svakom sekundu može otvoriti provalija i progutati sav život. Koliko smo, pak, spremni tome se oduprijeti kao civilizacija, pitanje je na koje nema jasnog odgovora i svako ga treba postaviti prije svega sebi.

Ivana Sajko svoj roman postavlja komorno, on je dramaturški sveden na minimalističko pripovijedanje u drugom licu jednine. Žena je ta koja je nositeljica ove priče. Njeno tijelo se prisjeća nasilja iz djetinjstva, a njegova prisutnost u trenutku sada djeluje razorno i pokazuje nam sve one mehanizme sile koji kreću od naizgled bezazlenih nasrtaja patrijahata da bi se završili, kada dođe trenutak, u bespizornom lovu na sve one koji istupaju kao drugačiji. Muškarac je, pak, ovdje sjena, čas prisutna, a već u narednoj sceni potpuno odsutna i nedostajuća. Kroz fokalizatoricine refleksije pred čitaocem se otvara široki prostor zapitanosti, osjećaja krivnje i nemoći, ali i proplamsaja nade, kada se sin konačno javi, da je moguće ipak spasiti se. “Zadnji dan mira” svojom je strukturom i stilskim oblikovanjem potpuno pogodio neuralgične tačke našeg vremena, pokazujući kako se književnost može nositi sa datostima, a ostati autentičan izraz i umjetnički nepokolebljiv glas protiv svake sile i razaranja.