ČITANJE (U)SEBI: Sto hiljada riječi u jednoj olovci

”Lavanda, petrolej”, Almir Imširević, Buybook, 2025.

Više puta sam ovdje, povodom različitih autora, pisao o opetovanom prisustvu rata u našoj književnosti. Pitanje zašto se i tri decenije od njegovog kraja još uvijek intenzivno obrađuje ova tema nema jednoznačan odgovor. Prije svega, isksustvo rata jedna je od suštinskih tema literature od najstarijih vremena, pa je pitanje zašto rat u suštini bespredmetno. On je prosto jedina civilizacijska konstanta, u njemu je sadržana sva agonija ljudskosti, kroz njega se prelama i naše čudesno i naše zvjersko. Što je za književnost neiscrpan materijal. Pa sam stoga sklon zaključiti da je rat najvažniji predmet književnog bavljenja, iz njega se raspršuje i gradi sve drugo.

Sudaranje sa silom i razaranjem

Ne kažem da je to jedino moguće i da se ne može pisati mimo svijesti o ratu, ali njegovo prisustvo se nekako nameće samo po sebi. Sjetimo li se, kao paradigme, Marquezovog romana “Ljubav u doba kolere”, sve će nam biti jasno. Rat huči oko nas i onda kad nam je naizgled jako dalek. Sa druge strane, u našim okvirima, činjenica da još uvijek intenzivno živimo u stvarnosti nikad do kraja završenog rata nam pokazuje da suštinski i nemamo mnogo izbora. Saživljeni smo sa tom traumom, a jedini način da je se pokuša razumjeti, sagledati sa distance, jeste putem književnosti. Posredstvom traženja onog autentičnog ugla gledanja koji će nam moći bar malo rasvijetliti ono što je bilo i što sada jeste, odnosno zašto jeste. I tu dolazim do zaključka da o ratu kod nas jeste mnogo pisano, ali rijetko sa specifičnim osjećajem za individualnu priču, van svake kolektivne matrice, usmjereno prije svega na univerzalni momenat ljudskosti sudarene sa silom i razaranjem.

Nakon nedavnog romana “Rat i kiša” Velibora Čolića i nešto prije toga “Knjige o Almiru” Adise Bašić ili “Duž oštrog noža leti ptica” Tanje Stupar Trifunović, vidjeli smo mogućnost da se tematiziranju rata u recentnoj produkciji kod nas pojavljuje potreba da se iskorači u neke drugačije rakurse, da se rat sada pokuša ispričati iznutra, kroz dubinsko suočavanje sa njegovim uzrocima i posljedicama. Na tom tonu istrajava i novi roman Almira Imširevića “Lavanda, petrolej”. Zajedničko svim ovim knjigama jeste da na potki stvarnosnog iskustva nastoje izgraditi prosedee koji će pokušati da nas suoče sa sudarima pojedinca i svijeta koji se oko njega ruši. Podjela na prije i poslije u svima njima igra važnu ulogu, imamo trenutak kad je svijet bio “mlad i bezbrižan”, imamo rat i imamo ovo sadašnje stanje raspolućenja na prelazu sa kojeg ne možemo odabrati ni jednu stranu.

Imširevićev roman “Lavanda, petrolej” ispripovijedan je iz prvog lica, fragmentiranim narativom, kojim se kao kroz iskrzani porodični album pronađen u ruševnoj kući donosi priča o prvotnoj bezbrižnosti postojanja i potom slutnji koja postaje sve glasniji šum donoseći razorne posljedice. Pogledamo li već sam naslov romana, na prvim stranicama čitanja ove knjige biće nam jasno da primat u kompozicionoj organizaciji teksta ima upravo fotografija, ona kao mala krhotina prošlog vremena. Leksikon onoga što boli, mapa poraza, dokument o nepostojanosti i krhkosti svega ljudskog.

Uvodeći nas kadar po kadar u ovu priču iz perspektive svog junaka Ibrahima, Imširević stvara začudan efekat blagih prelaza, senzibiliteta za detalj, za mogućnost da se malim i preciznim rezovima dosegne najveća punina emocija i događajnosti. Smješten svojim početkom u sredinu pedesetih godina prošlog vijeka, sa Ibrahimovim rođenjem, ovaj roman se otvara ka procesu propitivanja dubinskih emocija, svega onoga što predstoji budućoj katastrofi. Šta zapravo želim reći, čitalac prati Ibrahimov život, oca i majku, kroz period socijalističkog odrastanja pa sve do krvavog raspada jedne zemlje. Ono što se ovdje nameće kao najdojmljivije postignut efekat jeste to što Imširević iznimno precizno gradira unutrašnju tenziju svog romana.

Rat se priča iznutra

Na početku imate dojam da je posrijedi knjiga koja će biti ugodno nostalgično putovanje, ali već brzo postajete svjesni nekog hučanja koje uznemiruje, kojim se taj prividni okvir sigurnosti narušava i postaje sveprisutna slutnja. Početne pukotine se pojavljuju jako rano, prva svijest o instituciji porodice, o njenoj unutrašnjoj dinamici, prelamanjima i sporenjima, postaje tačka inicijalnog rasapa. Poslije toga nema nazad. Ipak, kao čitalac želite uporno vjerovati da će se ovaj roman prekinuti prije nego se zaista desi kataklizma, da će sve ostati tako blago i prozračno kako je to u sceni romana gdje već odrasli Ibrahim sa svojom suprugom Zekirom ljetuje na Pagu. Ali, Imširević je tako strukturirao “Lavandu, petrolej” da nam ni u tim idiličnim epizodama mediteranskog mira ne daje priliku da se riješimo one nelagodne slutnje da će se ipak nešto desiti. Jedna sasvim obična smrt ostarjelog barbe u čijoj su kući odsjeli provlači se kao nit koja nam poručuje da neminovno znamo kuda ovaj roman ide.

Krhkost i raspadljivost

Dakako, tu se ne bježi od stvarnosti, ovaj roman je cijeli u nju uronjen, ali joj pristupa onako kako je za književnost jedino moguće. Slijedeći individualnu sudbinu, kroz njene lomove zahvatati u mnogo širu perspektivu. Pa i ona najvažnija odrednica, da je ovdje posrijedi roman koji govori o zločinu, te da je zločin kakav je genocid njegovo uporište, donesena je sa iznimno dojmljivom snagom, na dubinski način prodirući u naše iskustvo. Dakle, Almir Imširević nam tek na kraju romana otkriva da Ibrahim govori sa one strane groba. Čitalac to, rekoh, sve vrijeme naslućuje, ali bez obzira na to želi da se desi neko čudo, i da Ibrahima kao ostarjelog vidimo u onom mladalačkom jadranskom okrilju, umjesto u masovnoj grobnici. Upravo na toj razini, prepuštanja nježnosti i ljepoti ovog romana uz slutnju koja nadire, postiže se ona istinski književna tenzija koja “Lavandu, petrolej” čini uspjelim romanom.

Književnost ne može da donosi presude, ona nije sudski spis, nema nikakvu moć da promijeni stvarnost, ali ima snagu da nas suoči, da nas dovede do katarzičnog iskustva i suza koje oslobađaju. A to je ono što nam jeste neophodno, vapimo za takvim trenutkom. Stoga, “Lavanda, petrolej” nudi baš takvo putovanje. Knjiga je to koja prije svega svjedoči o ljubavi, ali nas dojmljivo upozoravajući koliko je sve oko nas krhko i raspadljivo, te koliko snage treba da bi se ponovo nastavilo živjeti nakon svega. Poslije ove knjige ostaje prostor istinske tišine, te potreba da se temeljno unutar sebe preispitamo gdje smo pogriješili i u čemu sada griješimo.