ČITANJE (U)SEBI: Srce je najbolesniji dio ptice

”Tesna zemlja”, Ognjen Aksentijević, Raštan izdavaštvo, 2025.

Odnos autorica i autora rođenih devedesetih godina prošlog vijeka prema naslijeđu Jugoslavije i stvarnosti ratova kojima je ona rasturena ono je što se u recentnoj literarnoj produkciji regiona pojavljuje kao suočavanje sa distance, način da se razumije roditeljsko breme naslijeđa, kako bi se pokušalo naći vlastito mjesto u okolnostima potpune nesigurnosti i dvojbi koje raspolućuju na dva suprotstavljena kraka egzistencije.

Procijep i duplo dno

Sa jedne strane postoji ova stvarnost sada, ovo što se živi, a sa druge strane usvojene priče, porodični narativi, ali i kolektivne slike traumatičnih iskustava, koje su se transgeneracijskim prenošenjem i utiskivanjem nametnule kao međaši dosega i mogućnosti. Drugim riječima, svi oni mladi ljudi koji su rođeni u trenutku kad su ratovi već trajali, ili nešto malo prije njih, imaju gotovo identičnu zbunjenost u odnosu na svijet svojih roditelja, to je nešto što im na izvjestan način pripada, što ih je u dobroj mjeri oblikovalo, ali izostanak stvarnih sjećanja i preživljenog stvara utisak procjepa i duplog dna, putem kojeg se neprestano osjeća jedna vrsta zarobljenosti i raskoraka. Otuda, pisati o tim stvarima jeste i pokušaj da se izbori vlastito mjesto, dođe do one vrste spoznaje koja nudi mogućnost prevazilaženja, kako bi se oslobodilo onoga što opterećava i stvara šum, izvršilo povezivanja vlastitog postojanja, te prihvatila stvarnost bez osjećaja bilo kakve uskraćenosti. Pored toga, sazrijevajući u pustošima naše tranzicije, koja se doima kao nezavršiv proces, sa opetovanim koracima unazad, generacija autora “djeca devedesetih” u svojim se iskustvima nastoji, bar u onim dobrim primjerima, razračunati sa prošlošću koju nisu producirali, ali sa kojom su njihovi životi spetljani i srasli. Ne kako bi ponudila razrješenje, već kako bi u samospoznajnom sagledavanju pokušala artikulisati i odrediti vlastito mjesto u svemu navedenom.

Postjugoslovenska književnost, dakle, u tom smislu nudi cijeli niz tekstova, koji se još uvijek hrvu sa ovim problemima, jer je očevidno je da ono naslijeđeno u velikoj mjeri determiniše prilike i okolnosti u kojima postojimo. Zapravo, kako vrijeme odmiče mi dobijamo onu vrstu literarnog iskustva iz druge ruke, čime se upotpunjuje mozaik onoga što rat kao tektonsko pomijeranje ostavlja u ljudima. Nakon što su ispričane sve priče onih koji su raspad Jugoslavije i ratova direktno preživjeli, došao je trenutak da o tome progovore oni na koje je sve to posredno uticalo, odeđujući horizont njihovih dosega. U tom pogledu cijeli je niz knjiga što progovaraju o rečenom, samo sada iz drugačijeg ugla, nastojeći, sa manje ili više uspjeha, prevazići učitane obzore, doći do vlastitog glasa koji, iako opterećen onim prije, traži autentičan ugao gledanja, sebi blizak i prijemčiv.

Roman "Tesna zemlja"/

Roman “Tesna zemlja” Ognjena Aksentijevića, otuda ovako širok uvod, počiva upravo na naznačenim koordinatima. Međutim, u odnosu na veliki broj drugih tekstova kojima se pristupa ovoj temi Aksentijević nas vodi u jedno distopijsko putovanje unaprijed poraženih. Ne ponavljajući ni u smislu naracije, ni u pogledu stila i prosedea opšta mjesta generacijskog pisma. Iako ovaj roman izvire iz pripovjedačkog ja, posrijedi je rukopis daleko od svakog ispovijednog, jednako tako daleko i od tako učestale autobiografske fikcije. Što nam govori da se temi naslijeđa devedesetih, ali i tranzicionim beznađima, pristupa sa nastojanjem da se izgradi autentičan svijet, te u njega smjesti junaka koji neće refrenično ponavljati one datosti koje svakako već više nego dobro znamo. Na samom početku romana portagonist Emil Hubač prikazan je kao junak koji odbija prihvatiti okolnosti onakvima kakve jesu, osamljen, zatvoren u svoja četiri zida, on rasprodaje putem interneta sve što posjeduje, i mi bivamo uvučeni u jedan solilokvijski, intospektivni i atmosferični tip pripovijedanja putem kojeg se reflektira cijeli niz poznatih kadrova i situacija.

Ipak, Aksentijević nije pribjegao doslovičnim rješenjima, on prostor zbivanja onoga kroz šta njegov junak prolazi ne smiješta u unaprijed poznati okivir, zemlja u kojoj Emil obitava nosi ime Tranzitanija, dakle jednim alegorijskim izglobljavanjem pomjereni smo iz svakidašnjeg. U tom pogledu njegovo ostvarenje podsjeća na roman “Čovjek vuk” autorice Mihaele Šumić, oboje autora nastoji progovoriti o onim neumitnim datostima našeg života ovdje, ali prije svega ostvarujući motivisani postupak, tražeći načina kako prenebjeći svaku doslovičnost iskaza. I tu dolazimo do onog suštinski važnog u književnosti, da se bez obzira na lično ili porodično iskustvo, konačno počinju pričati priče koje ne pristaju na banalizaciju narativa i refrenično ponavljanje hroničarskih ili istorijskih datosti. Šta zapravo želim reći? Bez obzira šta jeste tema jednog književnog djela, ono je uspješno samo ukoliko autor uspije doseći onu tačku koja prevazilazi prostu jadikovku nad povijesnim okolnostima. Da bi se otišlo u ono univerzalno, opštečovječansko, u književnosti je nužno naći onaj ugao gledanja koji će izgraditi strukturu i kompoziciju drugačiju od očekivanog. Sva su naša iskustva, manje ili više, slična, ono što jedno djelo čini prihvatljivim jeste način na koji se priča donosi, odnosno vještina da se prevaziđu jezička i stilska uopštavanja. Preciznije, da jedna knjiga ne liči na cijeli niz drugih knjiga o istoj temi. Ognjen Aksantijević na tome zasniva svoj literarni izraz, tražeći onu spasonosnu razliku, nastojeći da ostvari djelo van svih ograničenja, autonomno i neovisno o onome što je moda aktuelnog trenutka.

Iskorak iz začaranog kruga

Emilov svijet je premrežen apatijom, beznađem i opštom razočaranošću svega u Tranzitaniji, to je svojevrsna kritika i aktivno tekstualno opiranje onome što jeste na stvari. Pored toga, to je suprotstavljanje roditeljskom naslijeđu. Iako se povodom njega ništa ne može uraditi, neophodno je pokušati napraviti iskorak iz začaranog kruga. Takođe, “Tesna zemlja” je pokušaj da se razumije sebe, svojevrsno odustajanje od nametnutih modela i obrazaca, kako bi se dosegnulo do onog trenutka kada se može donijeti odluka i pobjeći. Kuda, kako, i zašto, ostaje uvijek neodgonetljivo, ali Emilovo odbijanje da pristaje na ucjenu, da bude dio kolektivnih narativa, predstavlja utopijsku želju da se izmjesti, po svaku cijenu. Otuda, Emil Hubač je, kada sjedne na ukradeni bicikli, i odluči krenuti, svojevrsni Forrest Gump našeg sada, osobnost koja budi nadu da je moguć drugačiji put, da se može iskoračiti iz opetovanih paradigmi. Da se može stvoriti jedna unutrašnja republika, ostati svoj i dosljedan. Ili, kao zaključak, riječima iz romana “Tesna zemlja”: “Ideja o slavnoj bivšoj državi u kojoj su roditelji živeli i kojom su nas zadojili, naša stvarnost koja je bila sve suprotno, mogli su u nama probuditi samo jednu unutrašnju republiku. A šta je republika? Izmišljena naseobina, stidljiva, oprezna utopija, grad zatvoren u neprimenjivost i nedelatnost. Paraliza sna. Smešna je privrženost nečemu tako neživom. Jednom će i tu unutrašnju republiku zahvatiti velika plima, sravniće zemlju koja, dokle god joj se granice prostirale večito ostaje tesna za ljude u njima. Voda će se povući i grada koji se u njoj podigao više neće biti. Unutrašnja republika je talog koji preživi oseku, muljevito gnezdo koje ostane pošto se voda povuče.”