ČITANJE (U)SEBI: Slovo koje podsjeća na slobodu

”Živa voda”, Rebeka Čilović, Raštan izdavaštvo, 2023.

Pjesničke minijature, koncepcijski zaokruženi rukopisi spadaju u red onih jezičkih ostvarenja koja su mi oduvijek bila najprivlačniji dio poezije. Drugim riječima, čitateljski najvažniji dojam u mom kritičarskom imaginariju polučuju ona ostvarenja koja svojom unutrašnjom strukturom nisu tek puko raznorodno pisanje koje se potom zaokružuje jednim naslovom, a sadrži sve što je autor napisao u dugom periodu, već one knjige koje su jasno planirane, promišljene, imaju svoj početak, vrhunac i kraj koji nudi neku vrstu razrješenja onoga što jeste bila primarna zamisao pjesnika.

U prostoru nerecivog

Ne tvrdim time da ne postoje dobre pjesničke knjige van tog registra, ali ono što me subjektivno najviše dotiče odnosi se prije svega na onu vrstu pjevanja koje se osmišljava kao jedinstvena cjelina, koja nam priča jednu priču, a unutar zadatog registra nastoji ostvariti onaj poredak stvari što čitatelja uvodi u lavirinte potrage za izrazom, putem kojeg se otvaraju mogućnosti da spoznamo ono što se nalazi iza rečenog, u prostoru nerecivosti. Jer upravo u tim sferama, po meni, nalazi se suštastvena nit pjesničkog izraza, u prazninama, na marginama, u nedohvatljivom i onome što nam u prvom planu izmiče. Važno je, dojma sam, da pjesma pronađe u nama svoju rezonanciju, da odjekuje, da putem eha koji nosi u svojoj artikulaciji dosegne treperenja unutrašnjih bila bića, zaumno se ostvari u ponorima čitateljskog nesvjesnog.

Otuda, često o tome razmišljam, nije važno da li smo pjesmu razumjeli i otključali njen sadržaj na prvu, već to da li je ona u stanju da nas pomjeri iz svake udobnosti, da nas protrese i izglobi, kako bi se u svom povratnom odjeku lirskog bumeranga razlila svuda po nama. Da, jasno je da ovakva metafizičnost u koju sam se upustio može djelovati u određenoj mjeri kao nategnuto govorenje o pjesništvu, ali odbijam prihvatiti da čitanje i susret sa jezikom bude prosta školska racionalizacija, jer poezija izlazi samom svojom prirodom u prostor onirizma, zavodi nas i dopire dalekosežnije od svakog drugog vida iskazivanja emotivnih naboja u riječima.

Pjesnička knjiga “Živa voda” Rebeke Čilović, u smislu gore navedenog, spada u red onih jezičkih igara koje operišu sa minimumom riječi, kako bi se redukcijom, prazninama i izostavljanjem u izraz sabio maksimum značenja. Ponekad može djelovati da je posrijedi pojednostavljivanje, odnosno svođenje jezika na ono najnužnije, ali upravo u tome i jeste najveći kvalitet ove knjige. Ono što se doima kao lakoća pjevanja ni u kom smislu nije simplifikacija izraza, već vješto doziranje onoga što se želi prikazati. Kada to kažem, mislim prije svega na svijest da poezija koja ima svoj prepoznatljivi ritam i ton, pa sadržala i svega nekoliko stihova, često u skrivanju, u svojevrsnom izbjegavanju da se pribjegava narativnom objašnjavanju onoga famoznog “šta je pjesnik htio da kaže”, iskazuje puni potencijal raznorodnih značenja.

Čilović upravo izbjegavajući svaku linearnost u svojim pjesmama, jednostavnim i preciznim jezičkim postavkama otvara neke od ključnih tema vezanih uz poziciju žene u patrijahatu, sve one lomove i jarmove sa kojima se ženski subjekt susreće na svom egzistencijalnom putu, bilo kao djevojčica, zrela žena ili napose majka. Već prvom pjesmom unutar ove knjige, koja dolazi kao svojevrsni manifestni okvir, pjesnikinja će nam posvjedočiti sve konvulzije osjećaja bivanja ženom u okovima falocentričnog svijeta kojim se unaprijed, i prije samog rođenja, determiniše uloga i pozicija “drugog spola”. Evo kako je to u pjesmi “rođenje pjesnikinje”: Moja majka je nevoljno/pristala da rodi pjesnikinju./;Noć prije/nego što su nastali bolovi/sanjala je/devet suša i jednu kišu./; Teško je podnosila strofe/koje sam joj šaputala./; Nakon trodnevnih muka/nešto nalik epifaniji/obuzelo je majčino meso i moju kost./; Poželjela je da skoči sa balkona./; Sasvim prirodno se sjetila/da je od sto kamila/jedna za trku spremna./;

Pjesnička knjiga "Živa voda" Rebeke Čilović/

Dvostruka kodiranost kojom se izražava taj naslijeđeni teret bivanja ženom, tamo gdje je sve obilježeno olako shvaćenim muškim primatom, to učitavanje unaprijed zadatog obzora zbog činjenice rodnog određenja, ostvaruje se već u ovoj pjesmi kao ono protiv čega se nužno mora pobuniti, što treba po svaku cijenu odbaciti kako bi se ostvarila autonomnost vlastitog bivanja čovjekom, bez obzira na bilo kakva predubjeđenja onoga što jeste patrijahalnim kodovima zamišljena uloga žene. To majčinsko opiranje da rodi pjesnikinju, ali i konačna pobjeda rođenja ženskog kidanje su svih opni i koprena koje priječe dosezanje slobode.

Pitanje slobode, kao i pitanje sveprisutnog nasilja nad ženama ključni su elementi koji obilježavaju cjelokupan ton u knjizi “Živa voda”. U pjesmi “o ćutanju i zlatu” to se ovako izražava: Ćuti, zlatna mi te ukopala./Pucaju mi kapilari u oku/kada od pet žena nijedna ne zna/šta znači život bez nasilja./Ne pravi se važna,/to nije za žene,/o himenu govore samo oni koji su/bušili vodene balone./; Pisati/ili/poludjeti./Oprosti i ti koja si me rodila,/i ti kojeg sam rodila/zbog klimanja/zarad hljeba koji nas hrani./; Možda je sve pogrešno postavljeno/kao lako rušive konstrukcije,/kao vaši u kosi djevojčice čije lokne padaju na čaršaf/dok crni češalj zaranja do kože./; E, tako se ubija jednakost,/tako postajemo sve/besmisleno prisutne./ Dok u pjesmi “fraktura” autorica Čilović, minimalistički dojmljivo, daje potpuno sliku onoga što jeste njeno poetičko određenje: Civilizacija je počela onoga časa/kada su pronašli zaraslu butnu kost./Da li je pripadala ženi?

Razrješenje u jeziku

Majčinstvo kao princip ponovnog stvaranja života, u ovoj knjizi se osvaruje kao strepnja nad potomstvom koje je muškog pola. Iako nemamo onu direktnu mogućnost da se trpljenje žene nastavi koju slutimo u pjesmi “rođenje pjesnikinje”, autorica nas uvodi u drugu vrstu slutnje, kakav će kada odraste biti taj sin, da li će i on pristati na ponavljanje koncentričnih krugova nasilja, usvojiti ono što je društveni konstrukt o poziciji i ulozi žene u patrijahalnim poimanjima. To se u pjesmi “dječaštvo” ovako iskazuje: Polomio je šest flaša,/dvije čaše,/jedan bokal./Dok spava, ja se pitam/rastu li zubi ili osvetnici? Međutim, kao kontapunkt tome dolazi pjesma “o ljepoti”, koja daje i drugačiju mogućnost, odnosno kidanje lanaca transegeneracijskog nasilja, krhku nadu da je moguće drugačije, da je sin ona osoba koja će se dušom pjesnika usprotiviti svemu tome, ali opet zbog te tananosti biti na drugačiji način izložen i prokazan.

Evo kako je to u navedenoj pjesmi: Na jednom jeziku postoji riječ koja se ne da/prevesti na drugi – bestebnost./Možemo li takvi hrliti ka drugom?/Dok gledam staru fotografiju na kojoj sam,/primjećujem istost u svom djetetu./Na njegovom su licu drugačije crte,/ali nam je pogled isti./Strepim/hoće li i on tužno gledati sreću,/hoće li kao pjesnik -/sve što nema dati ljepoti. Čime se jasno zaokružuje nelagoda bivanja u okolnostima u kojima se sve drugačije, sve što nije grubo podijeljeno na muško i žensko, biva osuđeno na marginaliziranost i izopštenost.

Na koncu, sve ostaje u želji i nadi, da stvari mogu biti drugačije, da ljubav može biti taj element koji oslobađa i spašava. U pjesmi “žile” to se ovako želi: Moje ruke idu ka voljenom./Nekada mi se vrate prazne,/nekada pune rana na prevojima između prstiju./Mali žirovi pršte pod nogama,/Stopala mi krvare od uboda iglica./U hrastovima su godovi,/a u njima je trajanje./Moja ljubav ide u ruke onome/ko izvadi jednu žilu/na koži posadi drvored.

Knjiga “Živa voda” autorice Rebeke Čilović dojmljivo je putovanje kroz neka od ključnih mjesta našeg bivanja, ona je traženje izlaza da se paradigma nasilja prekine, kako bi se ostvarila beskompromisna sloboda koju ništa unaprijed ne priječi da bude ostvarena. Feministički stav koji pjesnikinja iskazuje je ujedno i direktan i suptilan, prije svega jer svoje razrješenje traži u jeziku, a ne u parolama.