ČITANJE (U)SEBI: Satkano od divljine i rušilačkih nagona

”Kaliban”, Anđela Bulajić, Raštan izdavaštvo, 2025.

Kratki roman “Kaliban” književnice Anđele Bulajić u nekoliko je aspekata zanimljivo i drugačije ostvarenje recentne postjugoslovenske prozne produkcije. Najprije, u odnosu na cijeli niz romanesknih tekstova autorica i autora mlađe generacije koji polaze od prvog pripovjedačkog lica - zaklonjeni iza postupka autobiografske fikcije, ispisujući anegdotalne ispovijesti o proživljenom bez ozbiljnijih strukturnih i kompozicionih pomijeranja, pa se stiče dojam da je pisanje samo sebi svrha, bez nastojanja da se nađe stilski autentičan ugao kroz koji će literarno samosvojno progovoriti o našoj stvarnosti - “Kaliban” je knjiga koja nastoji prevazići taj doživljajni momenat, unijeti u njega neke rezove koji roman iskalupljuju iz očekivanog i predvidivog.

Znoj i naporan rad

Istina, Bulajić svoju knjigu započinje u određenim aspektima slično kao i drugi njoj generacijski bliski autori/ce, baveći se onim temama koje su stvarnosne i očevidne, ali se unutar ovog romana ipak dešavaju one nužne promjene koje zaobilaze puki ispovijedni ton i insistiranje da se ispriča priča koja nam je svima, manje-više, poznata i jasna. Drugim riječima, na polju kretanja junaka od tačke A do tačke B u ovom slučaju se događa transformacija, što suštinski opravdava i motiviše sam prosede, uvodeći čitaoca u iskustvo koje hroničarsko bilježenje svakodnevice prenebjegava zalazeći u prostore mašte i onog nedokučivog što se skriva iza pojavnosti. A to je ono što od romana zapravo očekujemo, da nas na svojevrstan način zavede, izbaci iz svake udobnosti spoznajnog, kako bi nam dublje i direktnije posvjedočio o jednoj egzistencijalnoj drami koja se pak ne ukalupljuje u nizanje činjenica što su nam same po sebi jasne i vidljive.

Preciznije govoreći, nužno je, bar u mom poimanju, da roman nudi mogućnost pristupanja alternativnoj realnosti, koja u okviru književnog polja, dosljednim insistiranjem na umjetničkim dosezima jezika i narativa, proniče direktnije, predočavajući nam aktuelni momenat i sve njegove kontradikcije sa istinskom pripovjedačkom distancom. Književnost ne bi, dakle, trebalo da pristaje na doslovične datosti, ako hoćemo tu vrstu uvida dovoljno nam je čitati novine ili se osvrnuti oko sebe. Ona bi, ma koliko bila utemeljena u samom životu i iskustvenom, trebala pokušavati da nas izglobi kao konstrukcija za sebe, uđe u ono područje imaginacije kojeg možda nismo ni svjesni, a koje nas ipak dotiče i pokreće. Time postajući istinitije i dalekosežnije.

Dakako, tu ne mislim da je uloga književnosti da zanemaruje društveni i socijalni kontekst u kojem nastaje, to samo po sebi nije moguće, jer u svakoj se knjizi, htio to autor ili ne, zrcali odjek jednog povijesnog momentuma i svih pripadajućih mu značajki. Prevashodno se, kao mnogo puta do sada, referišem na potrebu da se pogledu kompozicione organizacije teksta, ali i stilskih postupaka nastoji izaći van linearnosti, kako bi se postigla veća književna uvjerljivost same priče, odnosno njena umjetnička relevantnost. Sve drugo kada je u pitanju književnost manje je važno, bitno je samo da li priča drži pažnju ili vas prosto uljuljkava i guši.

Roman "Kaliban"/

Fokalizatorica romana “Kaliban” Anđele Bulajić, Asja, sezonska je sobarica u turističkom kompleksu Ada Bojana. Riječ je o mladoj osobi koja nastoji naći svoj vlastiti put, dok se ispred nje uzdižu i neprestano gomilaju zidovi nemogućnosti u tom ljetnjem obilju dionizijske razuzdanosti. Zarobljena u vlastitim osjećajima nemoći i nesigurnosti, prožeta strahom i čestim skliznućima u anksiozne napadaje, ona pripovijeda svoje iskustvo radničkog pregalaštva u ostrvskoj izolaciji Ade Bojane. Pored toga, posrijedi je i priča o odrastanju, potrazi za sobom i vlastitim utemljenjem koje neprestano izmiče. Rečenica iz romana to ovako ilustira: “Na ostrvu sam da osmotrim dijete u sebi, da saznam treba li ga prihvatiti ili zauvijek odbaciti.” Polazeći od te tačke autorica ispisuje, u prvom planu svog romana, priču o prekarnom radu unutar turističkog raja, sjenčeći svu banalnost i ispraznost histerije ljetovanja koja počiva na podcijenjenom radu niza ljudi koji se trude održati taj raj funkcionalnim. Dok se bogati stranci prepuštaju lagodnosti ferija, domicilni radnici grbe svoja pleća nastojeći da zarade novac nužan za vlastitu egzistenciju. Pri tome čeznući za onim trenucima u kojima bi sebi mogli priušiti da se nađu sa one druge strane. U toj klasnoj podjeli uloga monedeno ljetovalište za jedne je prostor svake vrste izobilja, a za druge znoj i naporan rad.

Cjelokupnim svojim tokom roman “Kaliban” je prožet kontrapunktiranjem tih dvaju stvarnosti. Dakle, imamo prvi plan u kojem se ispisuje Asjina svakodnevica sobarice, kojoj se, u drugom planu, suprotstavlja sva ugodnost mjesta gdje plavetnilo neba i mora dosežu čarobnu nestvarnost koja u njenoj poziciji izmiče i biva nedohvatljiva. Međutim, to tako izrečeno uklopilo bi se u tipičnu romanesknu, ispovijednu, sliku koju sam u pasusima iznad nastojao ocrtatati. Ono što roman “Kaliban” razlikuje od toga odnosi se prije svega na autoricinu spretnost da na relativno malom prostoru, preciznom sintaksom, koja često prelazi u onirični i košmarni predio, ispiše priču koja u svojoj potki donosi nešto više od prozaične detekcije nepatvorene zbilje.

Nelagodno i demonsko

Neprestano se u “Kalibanu”, o samog početka, nagovješava izvjesno prisustvo nečega nelagodnog, demonskog i nepoznatog. Iako mnogo toga izgleda kao na razglednici, između dva označena, polarizirana kosmosa, umeće se jedna sjena nestvarnog koje pažnju čitaoca uznemiruje, izvodi je van lagodnog meandiranja u ozračju mediteranskog ljetnjeg zenita. Tu dolazimo do onog šeksipirovskog okrilja iz samog naslova, koje nam sugeriše da će se desiti jedno pomjereno iskustvo, susret sa sjenima samog ostrva koje suštinski jeste sveglasje na kojem počiva cjelokupna priča ovog romana. I onog trenutka kada Kaliban zaista progovori, kada se oživotvori, jasno nam je da sve ono što uznemiruje proizilazi iz barbarske ljudske pohlepe koja se prema prirodi samoj ustremljuje razorno i potpuno destruirajuće. Ili, Kalibanovim riječima iz samog romana: “Nova mladost je beživotna. Izgledate kao zombiji koji su poslije hiljadu godina napustili mračne pećine i konačno ugledali svjetlost dana baš na ovom mjestu, navikli na mrak, ne umijete da se ponašate pred drugima. Duboko usađena taština počinje da izbija, a vi ne vidite dalje od ćoška svoje čaure, osuđeni na zarobljeništvo, prikovani za svoje hladne zidove sve ste više proždrljivi – izgubljene duše koje lutaju i poput gladne životinje traže plijen koji će bar nakratko zadovoljiti potrebe umorne psihe. U tom lutanju zaboravili ste šta tražite, pa otimate sve ni ne znajući šta biste s onim što uzmete.”

Moglo bi se naposlijetku kazati da je “Kaliban” Anđele Bulajić zapravo ekološki roman, onaj koji u svom središtu upućuje na razorno ljudsko djelovanje spram svog jedinog staništa. No, bez obzira na tu vrstu određenja, posrijedi je ostvarenje talentirane autorice koja ima svijest o onome što piše i zašto piše. Neki elementi ovog romana su možda trebali biti nešto šire razrađeni, tu prije svega mislim na sam njegov svršetak, ali i ovako je posrijedi autentičan, kompaktan tekst koji pokazuje da je još uvijek važno književni iskaz oplemenjivati nastojanjem da se izađe iz šablonskih rješenja i predvidivih memoarskih zapisivanja. Da zaključim, u “Kalibanu” se ipak nešto dogodi, doseže se potrebna transformacija junaka nužna da bismo se sa njim saživili.