ČITANJE (U)SEBI: Riječ sam sačinila od sebe

”Neurotična iz revolucionarnih razloga”, Bjanka Alajbegović, Buybook, 2025.

Vratimo se ponovo ovdje poeziji, njenom temeljnom odnosu sa svijetom, ali i sa onim što diše unutar čovjeka. Sve to što se povodom nje govori može djelovati kao iluzorno zavaravanje onemoćalog bića koje, nakon što ga je sve izdalo, u riječi traži mogućnost da se ostvari. Da se u njoj prospe, da sve one rasute fragmente svoje nesklopivosti pokuša barem prebrojati, pojmiti ih kao krhotine jedne agonalne arhitekture postojanja.

Unaprijed mišljeni poraz

Iz te apstraktnosti, nesređenosti i zaumlja, poezija ipak nudi mogućnost cjelovitosti, istina nesigurne i jedva vidljive, zaronima koje može prizvati ona nam daje bar malo prostora za predah. Iz njenog unaprijed mišljenog poraza ostvaruje se krakotrajni uzlet, koji pad ne čini ugodnijim, ali ga bar djelimično ublažavaju. I šta, dakle, ostaje? Samo jezik, kao krajnje pribježište, u čijem je okrilju istkana posljednja preostala posteljica nade. Čitajući pjesničku knjigu “Neurotična iz revolucionarnih razloga” autorice Bjanke Alajbegović, stekao sam dojam da pjesnikinja na dubinskom planu doživljava pitanje jezika, ne njega kao pukog sredstva komunikacije ili izraza, već njega kao konvulzijskog procesa suočavanja sa svime što egzistencija nudi. Neko bi mogao reći, pa dobro šta drugo preostaje poeziji nego jezik. Međutim, koliko god to zvučalo kao paradoks, jezik je ono što danas u poeziji uglavnom izostaje. Zamijenilo ga je ono što on prenosi kao informaciju.

Ako poeziju svedemo na detekciju viđenog, na hroniku svakodnevne dosade, ona neće reći ništa ni o nama, ni o trenutku koji želi obuhvatiti. Biće prosta konstatacija. Da bi se poezija ostvarila u jeziku, a zatim pogodila u one receptore koji nas dovode pred zapitanost, sumnju, preispitivanje ili pomjeranje optike u koju smo okoštali, trebalo bi da se izdigne iz oponašanja pojavnosti. To neće značiti, kako se pogrešno tvrdi, da ona bježi u eskapističke daljine i udaljava se od aktuelnog, već da ono što nas boli sagledava u mnogo širem obzoru od egoističnog jastva, koje paniči pred svakodnevnim datostima.

Gdje je u tome pjesnički izraz Bjanke Alajbegović u njenoj knjizi “Neurotična iz revolucionarnih razloga”? Sva je ova poezija sazdana upravo na nastojanju da se pobijedi neizrecivost u sebi. Drugim riječima, da se ono što guši, što djeluje neizgovorljivo, uprkos svemu što priječi izraz, pokuša dohvatiti. Jezički intonirana kao permanentno sumnjanje u sve postojeće, ova knjiga jeste svojevrsno odbijanje da se bilo šta kaže. Ona je redukcija iz koje se krajnjim snagama od besmisla želi otgnuti bar nešto, sačuvati neki stabilan oblik usuprot opštoj zaglušenosti onoga u čemu postojimo. I tu se nameće ono što jeste temeljna preokupacija cijelog ovog rukopisa. Ma o čemu on govorio, evidentno je da Alajbegović nastoji izboriti sa sobom vlastito pravo da se pjeva, da se iz stanja šutnje, nemogućnosti da se emocija artikuliše, da se rane zacijele, dodirnu one prvotne slike u kojima ništa nije automatizirano, već sve treperi u neskladu, u pravu na snagu i svijest o slabosti.

Knjiga "Neurotična iz revolucionarnih razloga"/

U početnoj pjesmi “o koncu” sažima se već cjelokupna poetika ove knjige: (…) Dogodilo se jednom, nešto sam zapisala, ne nešto sam poželjela/objasniti, sebe svijetu ili svijet sebi, ko bi se sjećao, i onda sam/pala u grijeh, kako se kaže, nedozvoljeno sam uzela riječ, ali ne,/nisam je uzela, ja sam je sačinila, od sebe./; nesmotreno, kao i sva bića poput mene,/; (…) Tako mi se jednom dogodila geomagnetna smjena, jednostavnije/rečeno, polovi su mi zamijenili mjesta, noge su me vukle gore, a/glava je teglila dolje, i onda sam, u tom lupingu, gledala svijet neuko,/razroko i naopako, ništa nije bilo kako sam stoljećima učila,/pa o čemu zapravo ja govorim, pitali biste se,/; (…) Ja sam, dakle, najednom, slučaj, i to granični, stoga, znači, osoba/koja je uvijek na rubu, ergo, ni s ovu ni s onu stranu, ko bi to/shvatio, pa ipak, da./

Iz tog rubnog osjećaja polomljenosti, nesigurne strukture koja teži autonomiji, pitanju žene koja u patrijarhatu zahtijeva pravo na ranjivost, koja pak neće biti osuđena kao slabost pola, Bjanka Alajbegović čitaoca vodi kroz vrtložno, grozničavo putovanje gdje strah, ljubav, smrt, krhkost tijela, ali i njegova objektivizacija, traže svoju revoluciju u jeziku. Ali, ne njemu kao pukom sredstvu izražavanja, već jeziku kao glasnoći koja će potvrditi slobodu. Ona možda jeste iluzija za svako biće, ali težnja ka njoj nas u ovoj knjizi upućuje na potrebu da se pobuna dogodi i kad sve upućuje na odustajanje. Evo kako je to u pjesmi: “iz Kirkine retorte”: izašle su sve ove nespojivosti, promjene/raspoloženja, krajnosti, iz krajnosti u krajnost,/beznadežno, potpuno uvijek ni tamo ni/ovamo, ni smrtnica ni boginja do kraja, s tek/pregršt vradžbina da uznemire svijet, ali/samo, nadomak uvijek, zamalo, još samo/još malo (jurodivosti ili odvažnosti?) za/naučiti procijeniti šta je ispravnije –/; kad me kirkost zaposjedne –/pritajiti se ili opet pokušati/.

Prisustvo u odsustvu

Sve navedeno svoje puno ostvarenje doživljava u naslovnoj pjesmi “neurotična iz revolucionarnih razloga”: danima već brinem jesam li živa šta se dešava/kao da se voda u meni razbježala/nisu mi nervozna ni crijeva ni glava ni/vagus/ne trnu mi ni ruke/je li to sve gospode (pitam se kao Ilija Ladin)/ne tugujem više što ne pišem ni/što se ne družim ni za/manjkom ljubavi ni za/manjkom cinizma ne čeznem/čak nisam ni zabrinuta radi/sve te neimaštine/osim trunčice stida što mi je san važniji od/poezije (…) Gdje se iznova vraćamo poeziji kao onome što jedino osmišljava svaki oblik trajanja.

Bjanka Alajbegović suvereno vlada unutar ove knjige pitanjima pomirenosti, ona nisu odustajanja, ona nisu odsustvo borbe, ali jesu jedna generacijska zbilja, ton koji se utišava, fejdaut zrelosti pred kojom nema himera. Ono što smo željeli otišlo je, ono što je sada, iako nas guši, izabrana je kategorija samovanja. Ljubavi je bilo, ne znači da je i dalje neće biti, ali ona neprestano zadržava pravo da iznevjeri. Što će reći da je svaki čovjek uvijek, neutješno, sam, zarobljen na ostrvu sebstva. Da li će se do nas usmjeriti neki splav spasonosnog Drugog, lutrija je na koju mi nemamo nikakvu moć uticaja. Stihovi pjesme “neutješnosti” suočavaju nas sa tim stanjem direktno, ali i pomireno bez gorčine: nas dvoje više i ne moramo nikada razgovarati/mi smo jedno drugo poprimili i kakvi/smo to više niko neće moći vidjeti:/bestrasni i sagoreni zbog/nevoljenosti na vrijeme/; grljenje te djece unutra bilo je ipak/najuzaludnije/više im neće niko reći ja te razumijem i zaista/razumjeti/niti će im srca udarati prestravljena od/prepuštanja/ostat će sigurna u svojoj nesigurnosti/.

Pjesnička knjiga “Neurotična iz revolucionarnih razloga” Bjanke Alajbegović pokazuje da poezija još nije izgubila svoje pravo da odsustvom bude prisutna, da je ništa ne sputava, te da struktura ne preuzima primat nad nemoći pjesničkog subjekta da se izrazi. Nije suština koliko se knjiga moglo napisati, već koliko je riječi zaista moguće izgovoriti.