ČITANJE (U)SEBI: Put povratka ne treba tražiti

”Paralelni gradovi”, Branko Čegec, MeandarMedia, 2024.

Pjesnička knjiga “Paralelni gradovi” autora Branka Čegeca svojom je unutrašnjom organizacijom i strukturom duboko melanholična poetska vizija svijeta koji živimo. Putem koje se, sa jedne strane, iskazuje cjelokupna haotičnost stvarnosnog, njegova uznemirenost i pokidanost, a sa druge strane čitaoca se uvodi u prividni mir i jednu vrstu distanciranosti pjesničkog subjekta, koji u svojim sagledavanjima onoga što se oko njega događa bilježi one sekvence i podražaje koji jesu istinska izglobljenja, tragika i komedija egzistencije u svoj svojoj punini.

Efekat oneobičavanja

U tom smislu, moglo bi se reći da “Paralelni gradovi” jesu koncepcijski vrlo precizno izvedeno ostvarenje, čija se atmosfera gradi iz pjesme u pjesmu, vodeći nas kroz različite poetičke registre, uvijek izbjegavajući bilo kakvu linearnu predodžbu ili anegdotalno hroničarsko bilježenje svima vidljivog. Iako je posrijedi poezija koja svoje suštinsko utemeljenje crpi iz stvarnosnog, pjesnik to što uzima kao građu vlastitih pjesama nikad ne unosi banalno i profano, već svakom stihu daje uglazbljenje i pomjerenost, putem čega se ostvaruje efekat oneobičavanja, koji pak izoštrava pogled i prikazuje nam potpunije, složenije doživljaje i emocije. U pjesmi “Freska na obali pročelja” to izgleda ovako: (...) Idi kući, popij tabletu protiv košmara, /orgulje su se razglasale,/slikovit pejzaž zaronio u zadimljeni horizont./; (…) Mladić u haljini od košulje pjeva blues,/jer dan je takav,/opori tenor u zaveslajima,/zatim pljesak, zvižduci: /gladni smo, žedni smo, /nemoj stati sad kad je najteže.;/Valovi udaraju u bijeli kamen novouređene obale,/djeca vrište okupana navalom pučine,/paučine koja se raspline u kriku majke,/jer nikad se ne zna, nepronična je morska ćud. (…) A u pjesmi “Tuzemlje” na sljedeći način: (...) Kažeš: grad oblikuje tijelo./Kažeš: tijelo oblikuje grad./Tajni su tjesnaci između/dizajna i marketinga.(...); Vjetar hladi obraze, /reciklira boju mladosti,/kaže da će se vratiti/makar na ispraćaj,/makar na posljednji./

Čegec ovu knjigu organizuje oko dva suštinska pojma, gradova i putovanja, krećući se upravo kroz te “tjesnace između”, nastojeći iz toga ni tamo ni ovamo, iz onoga pjesničkog nigdje, izvući što više životne vitalnosti, uzimajući iz međuprostora one ljude i predstave o njima koji stvaraju odraz u ogledalu svakidašnjice, ali odraz iza kojeg se vidi više, iza svake pojavnosti. Pjesničke slike ovog autora su jednostavne i precizne, drugim riječima čiste, bez bilo kakvih neravnina. U jednom blagom odmotavanju i kadriranju autor knjige “Paralelni gradovi” stvara dojam da je sve uredu, da ništa ne može narušiti melanholični procjep osvojenog mira, da bi u obratima svojih pjesama, onim iznenadnim fleševima koji do kosti prostruje i sve ogole, postigao efekat nelagode. No, ne radi se o nelagodi koja isijava neprijatnost, već onoj vrsti pomijeranja čitaoca koja nas primorava da zastanemo i zamislimo se nad onim što čini naše postojanje. U pjesmi “Osijek, melankolija” to se dojmljivo prikazuje: (...)Kako ćeš se vratiti ako si zalutao? /Kako ćeš znati da si zalutao?/Jedno od nas bit će Alisa, drugo bijeli zec/u vrtlogu Jefferson Airplane. /Put povratka, to sada znaš, ne treba tražiti. /Ispred nas je šuma, nepregledna šuma, /zvjerke na stablima i u nastambama; iza nas mrak paravana za koji se nadaš da ga/nikakva sila ne može pomaknuti./ Dok se u pjesmi “Bonaca, Split” ovo osjećanje uzdiže na još viši nivo introspektivnog sagledavanja onoga u nama i onoga oko nas, sažimanje koje suočava i potresa svojom neposrednošću.: (…) Sukob s vremenom, sukob s kontekstom, tlo klizi pod nogama /dok brod tone u izmaglicu na horizontu./Neki put dostatan je refleks u oku, blagost ruke na zatiljku. Neki/put divlji jecaj i okret koji seže u dubinu svemira. Neki put samo/nemir i banalnost matematike./Zatim kavu privedem kraju, privežem nemir za lučki kamen i /krenem u poraz kao najsigurnije utočište/

Svuda oko nas huče ratovi i nasilja, nesreće se događaju kao na pokretnoj traci, bez i jednog trenutka pauze, a poezija u tome i takvom okruženju i nema drugi način nego da traži pukotine smisla, da otima iz ruku okrvavljenih klovnova ovog karnevala zla one posljednje preostale tragove spoznaje da jesmo bića koja mogu poroditi još neko dobro. Poezija Branka Čegeca stoga neprestano meandrira između rezignacije i nade, one se prepliću u ovim pjesmama u nerazmrsivi koloplet, koji nas pogađa u ono bilo osjećanja gdje se stapaju ljepote i gađenja. Kada to kažem mislim prije svega da se u pogledu knjige “Paralelni gradovi” radi o iznimno izbalansiranom ostvarenju, pjesmama koje ni na trenutak ne ostavljaju prostora da se uljuljkamo, da zauzmemo onu poziciju da nas se ne tiče, ali nas ni ne zasipaju prejakim riječima, te profanim slikama proste reprodukcije jada i bijede onoga što poznajemo iz hronike zbilje.

Ma koliko poezija kao takva bila nemoćna pred avetima ljudskog zla ona se samim svojim postojanjem, pjesničkom potrebom da se kroz filtere duhovnog uzleta sagleda šira slika našeg poraza, nameće kao posljednje utočište smisla. Jer da nije još te mogućnosti, izmještanja iz buke i bijesa bar na trenutak, sve bi bilo pustinja besmisla, čistilište neprestane agonije. Navešću sada tri pjesme kraće forme, koje rečeno ilustriraju. Pjesma “Tangerine dream” to ovako sažima: TANGERine dream/u noćima bez sna/ bijeli zidovi/reflektori mjesečare/sarkazmom susjednih kontinenata/između pirueta i ponornica/prošloga i budućeg svijeta/. Dočim se u pjesmi “Bez otpora” to dohvaća na sljedeći način: zvao se bangladeš/bio je djevojčica/s tradicionalnim osmijehom/na zamrznutu obrazu/izađi/bori se/dok motivi ne ugasnu/u dimu praskozorja/oceanu koji hlapi/u tvojim noćima/. Da bi se u pjesmi “Svete knjige” snažno poentiralo: govoriš kao profet/razborit i promašen/u svijetu/koji ne gleda/koji ne sluša/zapleten u jezik znakova/koji ne znače/babilon/rafale u ponornice/ponore buke/straha/silicija; doline straha i otpora/svijetlu budućnost pustinje/

Ovaploćenje punine

Branko Čegec nam u “Parelelnim gradovima” pokazuje sve ono što poetski izraz čini tako specifičnom i nenadmašnom formom jezičkog iskazivanja smisla, ona se ovaploćuje u svojoj punini unutar ove knjige, ostavljajući na svojim marginama, u prazninama i tišini dovoljno prostora da se susretnemo sa sobom, da sagledamo ono što jeste bit našeg putovanja, ma koliko se ono činilo iluzornim i poraznim. Drugim riječima, ovaj autor pokazuje onu majestetičnu vitalnost pjesničkog pogleda na stvarnost, njenu sposobnost da preoblikuje, da ponudi, bar na trenutak, osjećaj mirne luke, prije nego stignu veliki talasi besmisla. U pjesmi “Odlazak u povratak” sažima se to na ovaj način: (...)Vrijeme galopira./Čekaš ga u zasjedi/zaustavljaš,/podižeš transparent/umjesto spomenika./Vrištiš dok vlak ne stane./Izlazi kondukter/pa na peronu zapjeva/rođendansku himnu/kao svoj obol vremenu./Snažno puhne/u zviždaljku radosti/bilježeći taj trenutak/bez privida,/bez pravila,/bez granica./Može li odavde/započeti jedan novi put?/Ukinuti razliku/odlaska i povratka?/Putovanje/kao projekt,/pogon,/biografija./

Da bi se u pjesmi “Beethoven, gluha sonata” došlo do slika koje daju onaj istinski dojam veličanstvene snage poezije i mogućnosti da iskoračimo iz svake okoštalosti, te sagledamo ovaj vrtlog povijesnog trenutka optikom neumrljanom bolećivim lamentacijama i detekcijama ispražnjenim od svakog sadržaja: Tablica množenja za siromaštvo/okupirala je cijeli ekran./; Zastao je pred ogledalom,/golo tijelo, fosil na staklu sarkofaga./; U pola dva poslije ponoći,/smočnica škripi suhim vratnicama/iz kojih se širi miris povijesti,/nekrofilije, gnjile voćke, sablasti:/;Labirint iz kojega ne vidi izlaz,/ne zna se osloboditi./; Baš kao Zagajewski/ne pripada nikako,/ne pripada nikome,/čak ni žudnji robovlasnika/čije se tijelo cijedilo/u blijedoj sluzi sladoleda/koji je nemoćno kusao/još krajem stoljeća/u Veneciji, Valenciji, Vladivostoku,/Vienni i Vučitrnu /za vječnost slave/i Trnoružicu./; Avioni su sijali smrt,/surogate nadmoći/i obojene plastike/koja se zarivala u usta,/pjenu dana koji nestaje/u očima, noćima bez sna,/na šesnaestom meridijanu,/lažnom svjedoku umora,/vremena,/premorenih nogu/na podrumskom stubištu/bez cipela,/bez putokaza,/bez zvukova,/bez simetrije./