ČITANJE (U)SEBI: Privatni spomenik otporu
Pjesnikinja Petra Rosandić nas podsjeća da je poezija neukrotiva
”Hvala vatri”, Petra Rosandić, Durieux, 2025.
Pjesnička knjiga “Hvala vatri” autorice Petre Rosandić vraća nas na prvotnu potrebu za iskupljenjem svijeta, svojevrsno pročišćenje kroz plamene jezike, kako bi se iz onoga opepeljenog došlo do prilike da se još jednom rascvjetava život, obnavlja svemir i gradi prostor drugačijeg postojanja. Ali da bi se tome približilo, da bi bilo moguće stvoriti sve iznova nužno je razgraditi ono postojeće, dovesti ga do potpunog rasipanja, neimenljivosti i anonimnosti, tek kada se sva značenja i svi oblici ponište ukazuje se, istina neizvjesna, prilika da može postojati nešto što nije uprljano simbolima poznatog i do banalnosti dovedenog pojmovnog okvira zarobljenog u opštim mjestima spoznajnog.
Zaumlje jezičkih ponornica
Otuda, pjesnički jezik u svom otimanju od potrošenih frazeoloških konstrukcija nužno mora insistirati da razbija svaku vrstu okoštalosti, zasićenosti očekivanim i refleksijama koja su svedena na hroničarsko bilježenje preživljenog i mnogo puta prežvakanog. Poetski iskaz ovog vremena više od svega pati od viška stvarnosnog, u njemu se guši svaki žar oniričnih kretanja putem kojih se može prevazići puka datost vremena i prostora, a insistiranje na tome da pjesma može biti svaka ispovijedna jadikovka učinilo je poeziju nerazličitom od svakodnevne razgovorne komunikacije, osiromašilo je i zauzdalo. Da bi se došlo do sazvučja koja trepere na frekvencijama dubinskih unutrašnjih podražaja trebalo bi se beskompromisno sudarati sa svime što jezik kao takav nosi, poništiti predubjeđenja i imati hrabrosti da se oslušne ono što huči u nesvjesnom. Dosegnuti do jezika koji zaumljem svojih ponornica traži artikulaciju znači biti spreman suočiti se prije svega sa nemogućnošću izraza, njegovom neuhvatljivošću i neizvjesnošću svake mogućnosti da nešto danas zaista može biti oblikovano u riječi.
Otuda, pjesnikinja Rosandić u svojoj knjizi “Hvala vatri” odlučuje najprije proglasiti smrt čitatelja, kako bi ga tako izbrisanog potakla da se iznova sazda, podesi svoju optiku i promijeni koordinate razumijevanja. Njega, dakle, vatra prije svega treba dodirnuti i obnoviti. On je naviknut na uopštavanja i običnost, treba ga uznemiriti i potaći da traga. Preprisutnost nepatvorene egzistencije u pjesničkom jeziku možda jeste prijemčivije samom njenom recpijentu, otvara mu mogućnost onog direktnog, neposrednog saživljavanja, ali to je samo prvi i najplići plan susreta sa poezijom, u kojem se zanemaruje onaj njen odjek zakotvljen u lavirintima duše, ono što iznutra pokreće struje smisla i tokove svijesti izglobljava omogućavajući susret sa nepoznatim i magičnim prostranstvima stiha. A da bi se do toga došlo valja biti spreman na igru, na primordijalna kretanja, na sve one sfere mašte što nas dovode do novog i nepoznatog kao otkrovenja. Evo kako je to u prvoj pjesmi ove knjige: “Čitatelj je mrtav”: (...) ako nikad niste provjeravali/na svim radijima svijeta svakim danom svira/ista muzika/ako nas išta povezuje to su umor/higijena statistike i povijest pakla/ili sebi ili mrtvima se piše a o njima/o njima po zasluzi/; neki su krivo odabrali pismo ili glava neki/za zelenog prelazili na pješačkom prijelazu/s melasom umjesto mozga umotana na metal/tijela su skupe lutke trbuhozborca/;(...)
Knjiga koju vrijedi pročitati
Obznanivši na samom početku kakvom se čitatelju obraća, Petra Rosandić započinje vrtoglavo putovanje kroz jezik svoje poezije. Krećući se između nadrealističke razgradnje, taksativnih nizanja slika i redukcije, pjesnikinja nas suočava sa pomjerenim stilskim uobličavanjem svog imaginarija koji nam ne ostavlja vremena da se ugodno i sa dosadom smjestimo u čitateljsku fotelju, već nas iz stiha u stih poziva da se lomimo, uviremo i izviremo za njenim stihovanim tokovima. U toj potrazi za smislom, za krajnjim mogućnostima do kojih se izrazom može doći stiče se dojam da nam nešto neprestano izmiče, upravo u toj neuhvatljivosti, tom lomljenju kojem smo izloženi dolaze do izražaja onaj oneobičeni puls pjesničkog jezika što se u nama ostvaruje cjelovito i kada nismo posve načisto sa time da li ga do kraja razumijemo. Ovako je to u pjesmi “To nisam ja, to je moja trauma”: (...) nema odmora za mene ja sam prijetnja/glavom u svijet zarinuta naopako/kao kondor u napeti trbuh trudnice/bit ću možda mirna tek kad izvedem/nešto neoprostivo/ukinem dopisništvo/budem dvostruki špijun svrgnem kralja/žrtvujem sina zapalim zastavu/prestanem izbjegavati rimu (...)/; bojište sam krvi skončat ću/ili u zatvoru ili u samostanu/na chokeru držim obje svoje duše i/ostajem trezvena/mogla bih pogledati boga u oči/jednako tako i vraga/;
Ili u pjesmi “Vani, vidi, viči”: ovih su dana vremenska prognoza i tarot/opet podjednako točni/sjećam se na red je došla moja kuća/više nije ostao nitko da snima/prišla sam vatri rascvjetanim dlanom/kao da ću nahraniti konja/u prstenu ostala sjediti šutke/sigurna da vrane čitaju misli/nemam više ni za zamoliti za kišu/; podneva sukljaju smokvinim mlijekom/šivaća mašina petlja konac/ljepljivim rukama maja velika majka/galaksije ziba/oprezni Kron guta djecu/podrumske se bube klupčaju/organiziranošću mafije mravi odnose/kokos/s Raffaella/; tko se snašao/oteo je/sretnim su se ljudima ispunile želje/ostalima kad su prestali željeti/glodavci ciče grizem zanoktice/faraon sam u maternici mrtvaca/
Neukrotiva igra
Pri tome, ništa u knjizi “Hvala vatri” ni u jednom trenutku nije statično i poznato, iza svake nove stranice zavodi nas vitalnost jezika, koji nakon što je vatrom odlučio sagoriti sve naslage prošlog, otvara prostranstvo novog i mogućeg razgorivši se iznova u slike koje bujaju snagom obnovljenog života. Apokalipsa se desila, razdoblje postapokalipse je na izmaku, preostaje nam pokušati doći do onih veza koje će možda postati niti moguće budućnosti. A ona se nalazi prije svega u pokušaju da se, nakon što smo raskovali sve što je bilo skovano, iznova sazdaje i oznaka i označeno, da kamen učinimo kamenom, a riječ vratimo njenom prvotnom zvuku. Navešću stoga još nekoliko primjera koji to dobro ilustriraju:
Imam i pudlicu, lovim patke: (...) spustim krov dignem/u odraz naočala vlastito oko/bedra sunčam na kravljoj koži svece držim/očekivalo bi se u pretincu za rukavice/držim ih u sefu/sveci su moji kamatari (...);
“Ali stigneš spomenuti stigme na primjer”: (...) i nakon što se odvojimo na one iza i one ispred/svi ćemo mi jedni druge pratiti kući/svaka obala vodi k istoj močvari/a moja je zemlja velika/a njena je tuga blagoslov/; nitko nam ništa neće što već/sami sebi nismo/ako je ovo to što smo uspjeli postati/onda je najpoštenije da se predamo/kao kitovi odemo u četama/u lijepom društvu sebi sličnih/; da je skorena krv oklop/i da sutra u naletu soka/nakon zagriza iz narančinog mesa/zapjeva mujezin/
“Topli obrok u prijevremenoj penziji”: (...) iz naslonjača tako jedino slavim/vrt u mojoj glavi moju glavu u vrtu/tko umre s čokoladom u ustima/umro je kao sretan čovjek/; i čovjek stvori smeće na sliku svoju rečem/pjesnikinja hrane i kukaca/sagnem se i čačkalicu zabodem u zemlju/sebi sam tako napokon srastao blizanac/vermutu sok od breskve/draža strana kreveta/logorska vatra mom jezeru
Ranije rečeno ne znači ni u kom smislu da autorica knjige “Hvala vatri” ide u pravcu bilo kakvog propovijednog determinisanja, naprotiv, pjesnikinja Rosandić nas svojim snažnim ironijskim obratima podsjeća da poezija prije svega jeste neukrotiva igra, pred kojom nema svetosti i nedodirljivog. Sve što joj je dato ona apsorbuje u sebe, probavlja ga i udahnjuje mu nove oblike, neprestano se krećući po granici smisla, rastežući je i propitujući do paroksizma.
