ČITANJE (U)SEBI: Predah od prekarnog trajanja

"Varljiva istorija doma", Srđan Gagić, Raštan izdavaštvo, 2025.

Pjesnička knjiga “Varljiva istorija doma” Srđana Gagića u svom središtu ima pitanje pripadanja i mogućnosti da se negdje bude samodoživljen kao onaj koji pripada, potrage za domom ili kućom, putovanja kao neprekinutog ciklusa odlazaka i dolazaka - gdje je svaki odlazak pomalo i dolazak i svaki dolazak na izvjestan način već sam po sebi odlazak - te odnosa spram onog roditeljskog koje transgeneracijski i metageneološki nosimo u svojim pokretima i bivanju kao produžetke vlastitih majki i očeva.

Neprestana borba

Otuda cijelim svojim tokom Gagićeva poezija u ovoj knjizi jeste jezičko traganje za zavičajem u koji se bar prividno može sakriti i na trenutak pokušati sagledati vlastitu poziciju unutar egzistencijskog meteža svakodnevice. Pri tome ovdje ne mislim na neku banalno shvaćenu zavičajnost, kao retradicijski segment rodne grude ili ognjišta, već na pjesnički pokušaj da se pronađe ukorijenjenje vlastitog bivanja čovjekom sa svim teretima koje jedna takva spoznaja sobom nosi. Naravno, to je neprestana borba sa cijelim nizom naslaga unutrašnjih demona i strahova, a svaka stabilnost i unaprijed određene koordinate neprestano izmiču, trgaju nam se iz ruku i postoje kao nasušna potreba da ih se iznova, poput migoljivih riba sna, pokuša zadržati, oslušnuti i razumijeti.

U tom međuprostoru, između krajnosti, sabija se intenzivna emocija poetskog iskustva, koje se putem složene stihovane forme, koncepcijski jasno zaokružene, izražava sa osjećajem neprestane nelagode, svijesti o neuhvatljivosti vremena i nemogućnosti da se ono propušteno na bilo koji način vrati i iznova sagradi. Međutim, ova knjiga jeste jedna vrsta nastojanja da se rekonstrukcijom ili hodočašćem u prošlost vlastitog doma, koji i jeste i nije, pokuša razumjeti ono od čega smo sazdani, što nas je oblikovalo i čime jesmo trajno obilježeni. Jezik, riječ i stih u tom smislu jesu zapravo jedini stvarni dom, kuća koja se permanentno gradi i razgrađuje, oni su ta nesalomljiva konstrukcija kojom se dolazi do pomirenja sa sobom i onim predačkim što u sebi nosimo.

Evo kako je to u pjesmi “Tik iznad tla”: (...) odavde se mora dalje, bez otvorenih mogućnosti,/bez čežnje za sobama u koje prodire varljiva uteha kuhinje./bez otvorenih vrata za povratak, pod kapak majke,/pod pazuh oca što se u sumrak raduju ribizli,/do kraja ljeta ratuju s kosovima/oko vlasti nad okruglim plodom./; pod rukom se usitnjava istorija kuće/i plamena od kojeg je potekla neizdrživa bol/nalik hroničnoj upali uha./sa dvorišnih štrikova vijore glave: ispraćaju./lepi kao u albumima, rukama podupiru krovove,/hvataju vetar, u odsjajima, na debelom limu garaže,/prepoznaješ svoje crte u njihovima./; nešto se novo rađa u krvotoku: kretanje/ili sličan mehanizam napuštanja;/oblo čudovište oblikuje se hitro, kotrlja naniže./pod sobom ruši ograde, vratnice, neselektivno i bez mržnje,/pa dalje kroz polje, duž žita, u pravcu poznatih/i manje poznatih stabala, gde se tek otvara prolaz/ka usnulim radničkim stanovima bezimenih predgrađa/ (...) Ili u pjesmi “Povratak kući”: (...) s godinama raste strah od kuće koja će se raskriliti/kao cvet, pustiti ruke drugih da nas uberu,/obuhvate, urone u geometriju života; rukama baštovanski spretnim prepustiće se pokućanstvo,/predmeti od sentimentalne i drugih vrednosti,/naše umiljate životinje, naša podla deca, podaće se lako/da ih prihranjuju, pleve i grle dugo u noć./; putujući sa što manje stvari i bez žaljenja,/kako uostalom nalaže svaki povratak kući,/napipavaćemo duge debele prste koji su osvojili i naše/najbolje kapute, osetiti nešto lepo i toplo, ganuti/redom vožnje koji nas nije izneverio,/u danima kada sasvim jasno vidimo/da nikad ništa nismo zaista posedovali.

Knjiga "Varljiva istorija doma"/

Sa druge strane, posrijedi je knjiga koja na dubinskim nivoima nastoji propitati kako se djetinjstvo, one prve naslage naših udaha reflektiraju na odraslost, ali i knjiga koja kroz to htijenje i njegovu naizglednu meditativnost istražuje melanholiju našeg življenja sada. Gagić kompleksnim pjesničkim slikama, slojevitim prelazima usporenog kadriranja i spajanja stihova u nizove oniričnih fleševa, nastoji odgovoriti na izazovan proces odrođivanja od onoga što nas poput sidra drži zarobljene u mutnim vodama sebstva i porodice. Svojevrsna nelagoda pripadanja, ma sa koliko nježnosti se stihovi iz knjige referisali na one čijim stopama gazimo, najbolje se ogleda u fantomskoj boli generacije rođene potkraj osamdesetih godina prošlog vijeka, na prostoru Jugoslavije, a koja je do srži utkana u doživljaj i izraz pjesničkog subjekta knjige Srđana Gagića.

Dojma sam da u toj izgubljenosti, pokidanosti i nemogućnosti da se poveže sa bilo čim trajno, a koja izvire iz tog osjećaja generacije kojoj je uskraćeno mnogo toga, koja je između, uvijek na vjetrometini, leži suštinski dojam bezavičajnosti, jedne raskorijenjenosti koja na trenutak jeste osjećaj slobode, ali i konstantna spoznaja o pokidanosti na dva nesastavljiva kraka, bez mogućnosti njihovog približavanja. Navešću stihove iz pjesme “Starica i zemlja koje nema” koji, čini mi se, na dobar način ilustruju rečeno: (...) nailazimo najzad i na staricu sa kućom/ili kuću sa staricom – ovde je to isto:/ovo je čudesan put gde se svetlost krivi/oko neprozirnih tela zveri što zalaze/u svoje brloge, oko ljudi što ispune svoje udžerice,/oko ploda što prigrli rastinje./; starica nam iznosi pogaču okruglu kao svet,/uronjenu u mleko, na usne nam ga istače/kao majka. neko kaže: starice nikako ne bi trebalo/da stare same. ostali ćute kao krivci./; setim se: bila je tad i bosna i bile su pred svakom/kućom drvene vratnice, raširene ruke čekale su/da se u njih uliju gosti. za svakog parče masne pite,/za sve hitro preklana ptica./onda zgarišta i porušeni stubovi bratsva,/iskrzane kosti bez uzglavlja, perje bez jastuka. (...)

Posveta nadi

Međutim, bilo bi pogrešno razumjeti da je knjiga “Varljiva istorija doma” neka lamentacija nad apatičnom stvarnošću ili puka generacijska jadikovka. Naprotiv, kroz Gagićeve pjesme često provijava direktna pobuna protiv postojećeg stanja stvari. Niz pjesama jeste u doslovnom smislu angažovan, ipak sa zrelim pjesničkim shvatanjem da društveno-socijalna utemeljenost poezije ne podrazumijeva parolaštvo kao svoju generalnu odliku, već sa sviješću da samo iz jezika, iz njegovih urvina i ponora, može doći i do kvalitativno uspješnog iskazivanja stava prema onome što nas unižava i u prekarnom kapitalizmu, preciznije tehnofeudalizmu, postsocijalizma drži obezljuđenima.      

Stihovi pjesme “Postelja” to ovako sažimaju: odjednom – vidim stvari s druge strane – nikad se ne/može pouzdano i s mirom reći: mrak! ili sasvim prigušiti/svetlo. iako kažemo: već dugo živimo u strahu od života,/kraj tvoje postelje grabimo svaku naznaku svetlosti kao/poklon. dok ti ližemo ožiljke, mislimo na more, utešnu/usoljenost kože, predah od prekarnog trajanja; na suncu/prozirni kao uspomena, umesto pekmezom za sunce/sekretom tvojih rana premazujemo nadu.

Srđan Gagić napisao je knjigu koja poeziju vraća tamo gdje joj je suštinski mjesto u našem i u svakom drugom svijetu, ona je posveta nadi, ali i želji da se riječju dođe do onih odgovora koji stoje onkraj svim bedemima i zidovima brutalne stiješnjenosti ubitačne nepatvorene zbilje.