ČITANJE (U)SEBI: Potonimo zajedno do dna

”Auslenderska berlinologija”, Faruk Šehić, Kulturni centar Novog Sada, 2025.

Nova knjiga Faruka Šehića “Auslenderska berlinologija”, u podnaslovu reportažni spjev, višestruko je kodirano pjesničko ostvarenje koje čitaoca vodi u kretanje Berlinom kao lavirintom urbanih toposa, putem kojih nas se suočava sa svim izazovima ovog grada i savremenosti kakvu poznajemo iz našeg haotičnog bivstva. Jer u Berlinu, kao svojevrsnoj planetarnoj Meki alternativnog i umjetničkog svijeta, stapaju se, prepliću i sudaraju sve one kontradikcije putem čijih se reflektiranja može sagledati ono što stvarnost jeste, kakva ona može biti i kakva je bila.

Svemir za sebe

Ko je ikada hodao ulicama ovog grada nedvojbeno će mu biti jasno da Berlin jeste svemir za sebe, onaj izdvojeni prostor u kojem se istok i zapad melanžiraju u koloplet različitosti, te je kao takav kompleksna slika svijetlih i tamnih tonova povijesti i kulture. Sa jedne strane Šehić nas vodi kroz mapiranje one poznate prošlosti pop-kulturnih referenci grada, bivajući svojevrsni nomad, areholog, koji iz slojeva Berlina nastoji iščitati brojne tačke sukobljavanja civilizacijskih neuralgičnih potresa, da bi se, sa druge strane, u nužnom komparativnom podvajanju kroz priču o ovom gradu osvrtao na balkanski prostor, tražeći u tom izmještenom okviru načine kako razumjeti naše klanice i ludila kojima smo ophrvani. Ali i neposredno zračenje berlinskog reflektora na sve druge evropske centre.

Ovaj Berlin za strance u pjesničkoj vizuri Faruka Šehića postaje svojevrsna disharmonijska simfonija, gdje se jedni sa drugima nadmeću osjećaji ugode bivanja u jednom takvom megalopolisu, ali i osjećaji nelagode proizišli iz promjena koje ovaj grad doživljava. A koje postaju sve vidljivije kako se zahuktavaju ratovi, putem kojih se lica i naličja grada mijenjaju. Evo kako je to u prvom spjevu iz ove knjige: Dođi u Berlin/Možemo se zauvijek izgubiti u šoping-molovima/I ne ostavljati trag hljebnih mrvica za sobom/Otići bez pozdrava, ostaviti ovaj svijet onima/koji ga žele uništiti i koji će ga uništiti/Ali mi ćemo tad biti daleko/Izgubljeni u U-Bahnu, na onoj stanici koja je/popločana mramorom/iz Hitlerove Rajhskancelarije (tako kruže priče) (...) Ah, da, vidio sam Spree tamo kod Spittelmarkta,/Tamo gdje je Fischerinsel, stao sam na Alte Getraudten/Brücke/nalaktio se na kamenu ogradu mosta prema Berliner/Domu, gledao u vodu, u taj tamnosmeđi jecaj kojim se Spree/izlijevao iz nekog ispusta, kao iz dlana, vidio sam,/samo za tren, vatru koja mi namiguje i kaže:/”Nemoj nikom reći, ali ja sam tu,/samo čekam da me pozovu”/Onda sam prstima pipao rupe od gelera i metaka iz/Drugog svjetskog rata, taj rat koji se neće nikad završiti/Pokušavao sam odgonetnuti boju vode koju volim,/ali je ne znam objasniti Zašto je Spree tako taman,/da li su sve njemačke rijeke tako tamne...

Na samim počecima ovog reportažnog spjeva Berlin se, uprkos svemu, doima kao mjesto utočišta i ljubavi, dakako ne lišeno tamnih tonova, ali svakako jedna vrsta pribježišta, širine i nesputanosti. Iz tog početnog, nazovimo ga tako, poleta, Šehić nas sve dublje vodi u one nizine grada koje nisu vidljive na prvo oduševljenje, da bi, kako knjiga odmiče, oni iskakali poput zlih klovnova iz kutije u svakoj sljedećoj sekvenci, pokazujući nam da onaj grad kojeg smo doživljavali kao intimni zavičaj, mjesto širine i nesputanosti, odjednom počinje da se sužava, da sva njegova otvorenost i inkluzivnost gube svoje naličje čim ratne trube puste svoje prodorne tonove. (…) Dođi u Berlin, dođi u Berlin/Dok ga ne izgradimo u nama, on je ovdje,/baš onakav kakav bi i želio biti: vibrantan,/tamni džez lastavica koje svijaju gnijezda/u rupama iz Drugog svjetskog rata;/Bauhaus je to što mu onemogućava/da postane eteričan i odleti u nebo./Moram otkriti tu tajnu, zašto Berlin na mene djeluje/kao da sam se vratio u davno izgubljeni zavičaj,/zašto me potrese i probudi ljudskost/koja u meni često splasne, zašto me čini dvostruko/ljudskim bićem?/U njemu vidim sebe kakav bih mogao biti ali još/nisam postao (…)

Šehić u hibridnoj pjesničkoj formi, koja je na granici putopisnog i poetskog izričaja, gradi iznimno neobično ostvarenje suočavajući nas sa porazima i posrnućima koji pritiskaju svuda okolo. U tom pogledu autor se neprestano vraća onim svojim opsesivnim temama, kao što su rat, rijeke i satovi, tražeći u tom poetičkom okviru načine kako izraziti osjećaj poraznosti zbog permanentnih ponavljanja tragedija. Dakle, iako se radi o gradu koji nastoji sažeti u svoju nutrinu sve različitosti, iako je on mišljen kao ideal poimanja drugog kao dobrodošlog, dovoljno je samo jedno izglobljenje da bi se otišlo u onu stranu koja vodi u potonuće isključivosti. Ili riječima iz jednog od pjevanja unutar knjige “Auslenderska berlinologija”: (…) Mit o propasti zlatnog doba uvijek je povezan/s dolaskom stranaca/propast treba prigrliti/Dočekati iskrenim zagrljajem/Nikad se nije i neće voditi bitka za Amsterdam/Neki gradovi su nevažni/Berlin je važan/On je pokazatelj kakav bi cijeli svijet mogao biti/kada bi ljudi bili dobre i plemenite životinje./(…)

Sve se zatamnjuje

Da bi se, dalje, stvari zaoštravale i iznevjeravale, preoblikuju se lica onih početnih utočišta, gubi se osjećaj širine i mira. Sve se zatamnjuje. Onaj Berlin gdje se susretala ljubav pretvara se u mjesto bešćutnosti, grad zarobljen u mitologeme isključivosti. Navešću stoga joj jedno pjevanje koje to potvrđuje: (…) Kao da naglo zaustavljen rat može vratiti mrtve/i obnoviti srušene gradove/Kao da će demon krvi biti smiren diplomatskim/završetkom rata/Kao da rat nikad neće doći do Charlottenburga/Za šta ne bih stavio desnu ruku u vatru/Tad će biti kasno za parole kojima se rat zaustavlja/Neće biti ni gasa ni tople vode, ni karata/od devet eura za mjesečni gradski prevoz/Spreeom će ploviti naduti leševi koji su,/koliko juče, mislili kako je mir dobar baš kao/dobar espresso u italijanskom restoranu/i što su na tuđe ratove gledali sa nezanimanjem/Svašta su leševi juče mislili što je danas već apsurdno,/jer šta ima leš da misli dok apokalipsa traje,/njegovo je da igra svoju ulogu raspadanja/(…) Ne mogu te više zvati u Berlin, jer nigdje sad nije/sigurno./Sigurno je samo ono što se sakrilo u prošlost,/sitne memorije su neuništive/Kafa na suncu – pogled na neuzburkano jezero,/na Lietzensee/bezbjedno je samo u mislima za onog ko zna biti sam/sa sobom/Apokalipsu će preživjeti štakori i usamljenici./

U samoj završnici “Auslenderske berlinologije” Faruk Šehić dolazi do one ključne tačke svoje knjige, do onog ljudskog poraza i iznevjeravanja svih postulata humanosti, suočavajući nas sa onim Berlinom, sa onom Evropom, koja uživo prati prenos genocida u Gazi, gotovo nijema, tražeći lažna opravdanja za nestanak jednog naroda. (…) Gdje su vaše uši i oči pitaće vas na Strašnom sudu?/Gdje ste bili kada su ubijali djecu na spavanju,/sahranjivali mrtve u masovne grobnice, u plavim/najlonskim vrećama? Gdje je bila vaša savjest?/Vi ćete reći: Naša savjest je hranila ubilačku svijest/izraelskih vlasti, slali smo im rakete, bombe i metke/I reći ćete: Mi smo čuvati sjećanja na Holokaust/i zbog toga dozvoljavamo masovno ubijanje i zatiranje/cijelih porodica u Pojasu Gaze/Opet, ne mogu kriviti Berlon, moju vrstu Berlina,/iako je njegova krivica mravlja, ali postoji/Sumnjam da će se Isus ikada vratiti na zemlju/kada vidi kako ste zloupotrijebili njegove riječi/Vi ste lažne vijesti ugurali u okvir puške ubilačkog drona/Da bi jedan narod imao mir, potrebno je da drugi/nestane (…)

Knjiga “Auslenderska berlinologija” Faruka Šehića pokazuje nam da poezija još uvijek ima smisla, da ono što ona posvjedoči jeste možda minorno u odnosu na stradanje, ali i to da bi bez glasa pjesnika, koji vidi, koji suosjeća, koji se solidariše sa onim koji pati, sve bilo još besmislenije i strašnije.