ČITANJE (U)SEBI: Poslijepodne jednog očaja

”Borilište”, Maja Ručević, Hena com, 2025.

Roman “Borilište” autorice Maje Ručević svojim je stilskim i kompozicionim utemeljenjem iznimno dragocjen tekst u recentnoj proznoj produkciji regiona, ova književnica nam pokazuje kako se zapravo roman može pisati, a da se ne zapadne u opšta mjesta autofikcijske linearnosti, gdje anegdotalnost, po pravilu, preuzima primat nad strukturom i pričom, a jedino što ostane nakon čitanja jeste gorak utisak da smo još jednom prošli kroz ono što su dobro poznati, izanđali, koordinati odrastanja i stvarnosti.

Nužnost događaja

Drugim riječima, da bi jedan tekst dosegao potencijal da bude ostvaren kao romaneskno štivo potrebno mu je nešto više, nužnost događaja, one kvake koje pokreću radnju, nakon čega dolazi proces suočavanja, raspetljavanja i konačno transformacije junakinje ili junaka. Jer na put se, ni u životu, a ni u literaturi ne kreće da bi sve ostalo isto, da bi se vratilo na početnu tačku bez bilo kakve promjene, već da bi se kroz lavirinte i izazove, kroz sva ona sudaranja sa sebstvom, došlo bar do naznaka nekog katarzičnog iskustva, ma kakvo ono u svom konačnom određenju bilo. “Borilište” je u tom smislu roman koji na dubinski način zalazi u neke od najbolnijih tkiva samospoznaje, otvarajući nam mogućnost da se putem jezika, njegovih senzibilnih procjepa i lavirinata, dođe do nekih odgovora, o tome ko jesmo, zašto jesmo to što vjerujemo da smo, šta je ono što nosimo kao naslijeđeno breme onih od kojih smo postali, te kako iz tog gliba pogrešnih koraka i spojnica isplivati na površinu i početi, oslobođeno od svih stega onoga što je u nama sadržano, disati punim plućima.

No, vratimo se sada na sami početak. Junakinja “Borilišta”, Nora, četrdesetogodišnja je urednica u izdavačkoj kući, čiji se život već u prvoj sceni ove priče stropoštava niz stepenište egzistencije, bivajući predmetom nasilja partnera. I moglo bi se na osnovu te početne sekvence zaključiti da ono što slijedi jeste još jedna priča prožeta najmračnijim tonovima patrijahalne stvarnosti u kojoj žena biva izložena predatorskom muškom, međutim to jeste samo prva tačka konačnog suočavanja sa sobom, sa svim onim naslagama nakupljenog traumatičnog iskustva življenja, koji su se sada, pokrenuti inicijalnom događajem povrijeđenosti, krenuli odmotavati u pravcu konačnog uspostavljanja integriteta nad vlastitim postojanjem.

Nakon što doživi to traumatično iskustvo Nora se sudara sa zidovima pitanja na koja ne uspijeva pronaći adekvatne odgovore, prije svega onaj kako je moguće da se našla u takvoj situaciji, te šta je njenu ličnost vodilo u takvo okrilje, otuda odlučuje da uoči novogodišnje noći iz Zagreba ode na put u Sarajevo. Tamo upoznaje novinara Igora, čovjeka jednako neurasteničnog i zarobljenog u defetizam i depresiju, sa kojim ostvari neposredan kontakt, kroz koji počinje odmotavati vlastitu poziciju i ono što je boli. Susret sa strancem otvara joj mogućnost da se ispovijedi, da pokuša pojmiti ono što joj se jeste dogodilo, kako bi sagledala širu sliku sebe. Ili, riječima iz romana: “Trebala mi je ta prokleta nježnost. Ljudska i neglumljena. Činjenica da sam takva kakva jesam, šifrirana i oštećena, a ipak nekome potrebna, nekome tko neće nužno rješavati moj problem, već me saslušati kao da sam autentična, važan i drag čovjek koji ima snage voljeti i druge, uzvratiti tu nježnost, možda i sam nekome pomoći.”

Roman "Borilište"/

Ali, slučaj nas obično vodi tamo gdje naša podsvijest teži. Iako sa Igorom uspostavlja primarni kontakt bliskosti i razumijevanja, saznaće se u daljem toku romana “Borilište” da je i taj susret bio korak ka Norinom konačnom razočarenju, iz kojeg se otvara prostor da se dođe do svog glasa, do onog potpunog raskopavanja neugodnog naslijeđa iz kojeg je sve poteklo, a kako bi se dosegla ona sanjana pozicija da se vlastitim životom, kako tako, upravlja, mimo svih predodžbi i trauma. Tu nas Maja Ručević uvodi u drugi narativni tok svog romana, oslikavajući pozadinu onoga što Noru čini osobom kakva jeste. Iza svega stoji porodično naslijeđe koje protagonisticu romana “Borilište” određuje kao višestruko zarobljenu u dileme vlastite vrijednosti i mjesta koje joj pripada. Iz toga, kroz jednu bajkovitu priču o lutkama, o naslijeđenim disfunkcionalnim okvirima prodice, autorica nas suočava sa oniričnim pasažima odrastanja koje njenoj junakinji kreiraju dosege i mogućnosti.

Preciznije, sve ono što se događa determinisano je onim što nosimo duboko u sebi, jednom usvojeni obrasci ponašanja teško su narušiva struktura sa kojom se nije lako suočiti, niti ju je lako osvijestiti. Ipak, Nora u svojoj samospoznaji ide u bjesomučnu potragu za izvorima onoga što čini njenu ličnost takvom kakva jeste.”Um je bubanj u kojem inercijska sila uklanja višak vode iz mokrog tekstila. Popila sam već dvije tablete zbog te centrifuge. Kao u djetinjstvu kad sam čučala pokraj stroja koji je prao, strahujući da ćemo svi eksplodirati od buke i vrtnje, držeći se izbezumljena objema rukama za glavu. Čovjekova povijest je podmukla bolest duše. Usidri se u nju poput proždrljive alge, a potom proliferira i usitnjava cjelovita tkiva sjećanja u razgovorne fragmente, osjet, neizdrživu migrenu. Učini mi se da oni koji odavno više nisu u mom životu, nisu ni postojali, da sam ih izmislila, kao kad se stvarnosnoj dimenziji nekih znamenitih događaja u čovječanstvu s vremenom pridodaju varljivi podatkovni impulsi koji uvelike mijenjaju nekadašnje činjenično stanje. Ispuštam vodu i cijedim krvna zrnca dok se ne uguše”, stoji u romanu.

Prevazići traumatične lomove

“Borilište” Maje Ručević stoga jeste romaneskni tekst koji se prije svega bavi pitanjima kako biti ženom u okolnostima kada sve radi protivno tom osjećanju, odnosno kada je nužno pristajati na kompromise koje određuje gušeći društveni okvir. Njezina junakinja Nora pokazuje nam jednu temeljitu borbu da se, uprkos svemu, ostvari i suoči sa cijelim nizom identitarnih dilema, da se dođe do vlastite ličnosti neopterećene naslijeđem, konstruktima i traumama. Posrijedi je djelo u kojem se propituje cijeli niz uzročno-posljedičnih datosti, ali ne kao lamentirajući jauk nad njima, već tako da se aktivno ide u razračunavanje sa onim nametnutim okovima, kako bi ih se razrušilo i prevazišlo. Sa druge strane, ovaj je roman jezički iznimno vitalan tekst, prožet dojmljivim poetskim pasažima, te uvjerljivom gradnjom karaktera, kao i promjenom registara pripovijedanja koji nam svjedoče da je za spisateljski postupak potrebno nešto više od pukog iznošenja svima poznatih činjenica.

Na koncu, “Borilište” je roman aktivne zapitanosti junakinje, koja ne pristaje ni na sebe, ni na ono što transgeneracijski nosi u svom određenju, već traži načina kako prevazići usvojene obrasce traumatičnih lomova. Da bi se, u samom finišu, dovelo do promjene, do prihvatanja onoga što jeste, ali i izvršila metamorfoza putem čijeg se ostvarenja rađa osobnost koja prevazilazi nametnuta polja datosti i očekivanja. Maja Ručević je svojim romanom “Borilište” dosegla onaj momenat univerzalne melanholije čovjeka, pred kojim se otvaraju ponori mogućeg, pitanje je samo u kojoj mjeri želimo nadrasti vlastite poraze i potonuća.