ČITANJE (U)SEBI: Podrugljivo proturječje povijesti

”Skrivena strana albanskog socijalističkog vrta”, Arian Leka, prevela: Željka Somun, Fraktura, 2025.

Bilo da piše poeziju, priče ili esejistiku, albanski pisac Arian Leka u svom stvaralačkom zamahu ima nekoliko opsesivnih tematskih linija kojima se vraća, koje nadograđuje i pretvara ih u neprestano prisutne motive svog literarnog rada. Kroz njih nam ovaj književnik nastoji dati jednu viziju svijeta proizišlu iz složenog istorijskog i kulturnog iskustva albanskog naroda, ali koja je u svojoj suštini mnogo šira i dalekosežnija priča o prošlosti i sadašnjosti, svih nas u ovom dijelu Evrope, te njihovim opetovanim preplitanjima.

Sanjani prostor slobode

Osnovno uporište Lekine književnosti je more. Ono kao sanjani prostor slobode i zid sputavanja, posmatrano kroz prizmu turbulentne povijesti višestoljetnog albanskog iseljeničkog i imigrantskog usuda, te osvajačkih pohoda koji su putem njega dolazili, kada je more predstavljalo izvor prijetnje; zatim more kao tamnica, ono zabranjeno, u vrijeme vladavine Envera Hoxe, da bi se do njega došlo i u savremenosti, kada se u morima utapaju i nestaju neki drugi narodi nastojeći doći do onog obećanog dostojnijeg života. Međutim, nije more isključivo izvor nesreće u pisanju ovog književnika, ono je i nada, mogućnost da se dosegne do drugačijih vizija postojanja, susretanja i prožimanja. Time želim reći, ma koliko se ljepota mora poružnjivala onim što ono u određenom ideološkom trenutku predstavlja, ne može mu se osporiti drugo poimanje koje u čovjeku budi maštu i oniričke podražaje. Ali, nije ni to kod ovog autora ispripovijedano u nekoj banalnoj pejzažnoj viziji, život uz more, zagledanost u njega donosi snažnu pokretačku silu, ta voda svojom snagom opčinjava, upućuje da postoje neki širi horizonti od suženih totalitarnih ili bilo kojih drugih zaključanih političkih obzora.

U knjizi eseja - iako kod Leke nikad ne možemo govoriti o čistim žanrovskim oblicima, jer se neprestano kreće po granicama stvaranja hibridnog diskursa između poezije, priče i eseja - “Skrivena strana albanskog socijalističkog vrta” pisac će još jednom pokazati svoju erudiciju i vještinu izgradnje alternativnih perspektiva. Oslikavajući nam tu transgeneracijsku traumu Albanaca onim što more predstavlja, autor će to ovako sažeti: “Naše elegije i balade čuvaju sjećanja na ljude koji su se u moru utopili, doživjeli poraz u bici, stradali u brodolomu, kojima su sve nade potonule. One govore o Albancima koji napuštaju svoju domovinu. U manjoj mjeri idiličan krajolik, more nas podsjeća na stradanja, na masovne odlaske u Italiju u šesnaestom stoljeću, nakon pada Skenderbega, kad je Osmansko carstvo osvojilo Albaniju. More nas podsjeća na invaziju Rimljana, Huna, Vizigota, Ostrogota, čak i talijanskih fašista, koji su nam isto pristigli s mora.” Ili, sa druge strane: “More kao pojava nije bilo analogija komunikacije i slobode u našem bivšem društvu. Nije bilo čak ni kozmologija. Bilo je mitologija izoliranosti.”

Knjiga "Skrivena strana albanskog socijalističkog vrta"/

Dar Ariana Leke da u mikrodetaljima, malim podražajima i pukotinama, pronađe velike priče, ono što odjekuje univerzalno, čime nas se dotiče i izglobljava iz udobnosti i uljuljkanog gledanja na naše vrijeme, pronosi se kao konstanta u svim njegovim djelima prevedenim na štokavski standardni jezik, pa i u ovoj knjizi. On će ovdje ponuditi kritički intoniranu i pronicljivu detekciju, govoreći o Albaniji, njenoj izolaciji i zatvorenosti u vrijeme tamošnjeg socijalizma, imigrantskim nedaćama i pražnjenju zemlje početkom i krajem XX vijeka, ali će tim slijedom izvesti mnogo širi tematski i značenjski krug, onaj koji korenspondira sa najvećim izazovima naše savremenosti. Vremena ratova, masovnih iseljavanja i stradanja još su tu, sve se ponavlja i trebamo se zamisliti šta je nama, sa jednako takvim iskustvom, činiti, kako bismo pokušali na onome što nas je zabolilo naučiti nešto. Kako greške ne bismo ponavljali.

Iz toga proizilazi i Lekino bavljenje Mediteranom, kao kulturološkim fenomenom, njegovim centrima i periferijama, čime se u pisanju ovog autora problematiziraju odnosi cjelokupnog evropskog identiteta, njegovih sukoba, mržnji, ponovnih bodljikavih žica, kolonijalnih i neokolonijalnih sudaranja, koji se pak najčešće prelamaju preko njegovih rubnih granica. Problem Drugog, i kad smo mi ta drugost, i kada postoji neka nova drugost, stoga jeste ono što Arian Leka iznova vraća u svoj književni rad, nastojeći otvoriti Pandorinu kutiju ratova među kulturama, čiji se sadržaj danas uglavnom ignoriše i udaljava od svakog racionalnog sagledavanja. Odnosno, iznevjerava se solidarnost, potreba za pomirenjem i međusobnim razumijevanjem.

Evo kako je to izraženo u ovoj knjizi: “Ima li Evropa neki novi prijedlog ili je došao kraj zlatne ere europejestva. Ili se to povijest neumitno ponavlja? Više od ikakve ideje mosta, Mediteran danas predstavlja ideju eksplodirajuće bačve. Od potomaka imigranata otprije jednog stoljeća, primjerice od Talijana, čujemo pozive protiv imigranata, upute da ih se jednostavno pusti da se utapaju.” Ili, još direktnije: “Strah od drugih proširio je svoje granice, stvorivši novo more između nas: nije to Crno more, nije to Crveno more, a nije ni Bijelo more. To je more nepovjerenja. Nećemo ga pronaći ni na jednoj karti, osim na onoj koja se tka u našoj psihi za sumornih dana, u vremenu u kojem ne vlada kultura, već površna automatizirana informacija, plitke vijesti i zbrzane poruke, kojima se služimo da si protumačimo život i kulturu ‘drugog’, gledajući uvijek na pogrešnu stranu dvogleda.”

Poniranje u jezik

Motivi književnosti Ariana Leke na čitaoca djeluju, ma koliko se ponavljali, kao mogućnost da se, iz jedne specifične perspektive kakva je albanska, sagledaju okolnosti naše stvarnosti (kako ove balkanske, tako i one šire evropske i globalne), a na osnovu Lekinih preciznih detekcija i maštovitih poniranja u jezik, te potrage za uglom gledanja koji će dati drugačije mogućnosti spoznaje, susrećemo se i sa emocijom i svjetonazorima što nas dovode pred mnoga aktuelna i važna pitanja. Na potrebu da se bar pokušaju domisliti neki dosljedni odgovori, iznaći mogućnost za razgovor, dijalog i sve te, već sada, potisnute kategorije ljudskog prožimanja i komunikacije, jednog interkulturalnog susreta bez skrivenih bodeža. Kojim će se unijeti nešto malo vedrine u sveopštu tamu oko nas.

Zaključiću, još jednom ilustrativno, Lekinim riječima iz knjige “Skrivena strana albanskog socijalističkog vrta” koje oslikavaju suštinu po-etike ovog književnika: “Ja sam dječak koji je izgubio more. Kad ga nađem, pripovijedat ću vam o njemu. Preostaje mi još samo jedno. Ja sam naime u samoći te ponajprije u tišini iznova stvarao more za sebe, za svoje pretke, za svoje potomstvo, i za one poput mene. More prepreka, ali i more mogućnosti. Počevši od samog sebe, da se poistovjetim sa sudbinom vlastite zemlje, morao sam iznova osmisliti svoje unutarnje more kao prostor slobode. S tom sviješću, mogu reći da je rijetko kad, ako uopće ikad, neka druga pomorska kultura u Europi, osim albanske, bila prikraćena za povezanost s morem općenito, pa i s onim intimnim morem u sebi, ili da je ta povezanost igdje bila dovedena u pitanje. Zato moje misli hrle k moru i to je razlog s kojeg sjećanja na to slano more, pogotovo sjećanja na ono more koje ne proizvodi nikakva zvuka, ubijaju poput pištolja s prigušivačem, istovremeno budeći osjećaj krivnje premda nikakve krivnje nema.”