ČITANJE (U)SEBI: Ništavilo je soba puna igračaka

"Bogolov", Aleksandar Hemon, prevela: Irena Žlof, Buybook, 2025.

Prva pjesnička knjiga Aleksandra Hemona “Bogolov” vraća nas onoj izvornoj ljepoti pjesništva, koje u svojim magistralnim linijama tvori složenu mrežu između stvarnosti, metafizičkog porinuća u ponore bića, melanholije, strahova i suočenja sa sveprisutnom rukom smrti koja se nekako uvijek plete u naše korake i razjapljuje prostor praznine koja se ničim ne može ispuniti.

Zamotuljci smisla

Sve je do te mjere iluzorno i nemoćno pred ovozemaljskim pogubnostima, da ostaje jedino otimati od vremena zamotuljke smisla, iskrenja u tmini, putem kojih se može udahnuti, napraviti bar kratka pauza i iskoračiti iz bujice beznađa, koja sve pred sobom nosi i melje svojom neumitnošću. Nedvojbeno je da je svaki čovjek uvijek na gubitku, a upravo to jeste ona sržna nit unutar ove knjige, da se uprkos toj unaprijed zadatoj poraznosti pokuša naći bilo kakav zaklon, otrgnuti ono nešto preostalih plodova slasti, kako bi se ublažila sveopšta gorčina ljudskog pada u ambise nemogućnosti i nečinjenja.

Evo kako je to u pjesmi: “Muzika”: (...)Uskoro ću mrijeti, možda već one tamo nedjelje,/tu nema sumnje, ali kako zvuči/nebitak, praznina? Nije ni šištanje/probušenog balona, ni pljesak jednom rukom,/niti nekucaj kontrapunktnog sata./; Ko to čuje? Svi smo na samrti gluhi./Muzika je za budale, za one kojima treba/rastišina, za one koji umaču kruh/u masni toč nemarnog stvaranja./Slušaj: ovo je ništa. To ti je što ti je./Nema zvukova, samo devolucije,/nema odgovora, samo posustali glasovi./Nema pištanja nervnog sistema,/nema bubnjanja krvi dok nadire/kroz vene. Možda ćeš čuti pljesak/vlastitog srca, ali ne kada stane/.

Ili u pjesmi “Zavičaj”: (...)Tako kući živjesmo svoje duge živote,/sve dok nismo potonuli i izronili u ovoj praznini./Drugačije kože, iskolačenih očiju, nikuda poći./; Da bismo bili kakvi jesmo, morali smo razoriti/sve te pogrešne i daleke zemlje, a mnogo/ustrašeno inostranstvo lupalo nam je na vrata./

Hemonova poezija je obilježena jasnim slikama, zanosima i ritmičkim eskapadama, što na pravi način svjedoče čemu zapravo poezija kao misaona igra jezika i duha služi. Čemu je od svojih početaka i bila usmjerena. A to je da nam razvidi, da dopre do naše nutrine svojim zaumnim odjekom, protrese nas, izglobi iz svake udobnosti, rastavi na proste faktore, da bismo iznova se sastavljajući ustali, bar na kratko, prozračeni i oslobođeni svih mrakova i težina egzistencije.

U pjesmi “Jutro u Sarajevu” to izgleda ovako: (...) Svaki dan je počinjao, kao i svemir,/kad bi se sve počelo kretati prema/onome čega ovdje nema. Ustao bih/i odvukao se do kuhinje da napravim kafu/i nekog reda u svježoj noćnoj mori./Nikad nije uspjelo, jer bi snovi iščezli/čim bi radio javio da je jutro u toku/i da će brzo biti dan. Vrijeme se mjeri uglom/svjetlosti koja nestaje: gledao bih s prozora/kola na semaforu, kao rijeka na brani,/čopori djece natovarene knjigama žure u školu,/balavci vise zakačeni za leđa tramvaja,/ljudi idu tamo gdje im nije kuća./Ko zna gdje ću ja, gdje sam sada?/

Dok u pjesmi “Sjeti se budućnosti” navedeno dovodi do najviših uzleta: Kakva je velika čast uporno podbacivati,/govoriti kao da se ima nešto novo reći./Generacija zrikavaca opet je danas/izumrla. Koliko sporo trebam ići/;da stignem kući na večernje vijesti/iz zemlje nostalgije? Duga su stoljeća/prošla, ničim opravdala izgubljeno vrijeme./Hladni vjetrovi stižu sa sjevera, snaže krila,/;ali um kopni, a stabla jabuke rađaju/gorke plodove. Ovo želim reći: znamo/da je bilo jednom jedno vrijeme/kad je sve bilo dobro, glatko teklo,/; a ljubav nova, sveprisutna kao zrak./Ništa od toga nije istina, ali istinu ne pamtim./Ako živim u prošlosti, nadživjet ću sam/sebe. Budućnost sadrži svoj kraj./

Čitalac u “Bogolovu” neće naći ništa od onoga što je tipično za ovovremeni pjesnički izraz, koji simplifikacijama i suvišnim uplivom anegdotalnog nastoji prenebjeći kreaciju kao nesputanu želju da se u jeziku nađe ono što izmiče pojavnosti, što je tamo iza svake uhvatljivosti. Jer baš tu, u tom prostoru gdje se roje misli, gdje se introspektivno osluškuju nemiri duha i srca, postoji jedini istinski smisao našeg boravka tu gdje jesmo, ako uopšte jesmo, ako možemo biti. Iako je sve nestalno, u neprestanom padu i rušenju, pjesnik nam pokušava osvijetliti onu spasonosnu zeru naše svrhe i razloga. Pjesma “Dani” dojmljivo nam to prenosi: (...) Doživio sam hiljade burnih dana, više/od političara ili kardinala, toliki svijet/koji je htio živjeti onako kako su sebe smislili./A gle nas, umiremo, a ništa ne osjećamo./; Molim te, kad me ubije infarkt ili nostalgija,/pokopaj me u bačvi guste Nutelle, poprskaj/me suzama i sprejom za dezinfekciju,/donesi mi najnovije vijesti o ljubavi i plesu./; Volio sam životne nedjelje, ništa nisam zaključio,/nakupljao riječi u hrpice značenja i boli./Uskoro ćemo svi otići, bez ičega, bez traga,/sve privedeno kraju, no ništa nije završeno./

U pogledu spoznajnog, ali i onoga što pjesnički subjekt iskazuje, Hemonova poezija ima nešto od one starinske pozlate, patine nečega tako bliskog što nas nježnošću obgrli, da bi nas brutalnim seciranjem suočila sa svim nemoćima što nas ophrvavaju i poražavaju. Ona nije, jasno je, zarobljena u bilo kakvoj arhaičnosti, već se u oživljavanju onog magijskog, bajajućeg u smislu i riječi, u lamentacijskoj svjesnosti gubitka i prolaznosti, u bitku koji se migolji između dlanova, vraća pjesničkom poimanju snagu svevidjelosti. Onoj proročkoj viziji šamanskog uskrsnuća, sudara sa nebom, utapanja u suncu, zavijanja pod mjesečinom, protoka sa rijekama i cvjetanju sa biljem.

Onirične plovidbe

Svaka od pjesama unutar ove knjige jednako zavodi svojom melodioznošću, oniričnim plovidbama kroz šumu simbola, osjećajem blage nostalgije koja odzvanja iz svake riječi, ali i ironijskim i autoironijskim začikavanjima pjesničkog subjekta, kompleksnim, često filozofičnim obratima, dovodeći nas do zida smisla, nesigurnosti svake svrhe i razloga. Daleko od toga da je ton poezije u knjizi “Bogolov” Aleksandra Hemona beznadno pesimističan i obeznađen, ali on je dubinski istinit, odražavajući svu izgubljenost u ovom trenutku sada, ali u svakom drugom trenutku – uvijek i zauvijek.

Zaključna pjesma “Poezija” gotovo programski daje odgovore na pitanja zašto i čemu pisati poeziju, šta to ona može ponuditi u okolnostima kada sablasni kosač nemilosrdno divlja u svojim nemilosrdnim pohodima, svuda oko nas, gdje god se okrenemo: (...) Ubij me ako znam da li ni/se iko zabrinuo da se nijedan stih/više nikad ne prelomi./Zašto ne govoriti jednostavno,/ispričati jebenu priču o tome šta se/zapravo desilo? Na hiljade/ubijenih u jednom danu/dok smo mi smišljali šta/otpjevati ili reći. Nikakva im poezija/nije pomogla da prežive./Ove crne dirke služe/sebičnim prstima, onima/koji vole bivanje u svijetu više/nego druge, nego sebe same./; Pa ipak, nokti imaju polumjesece, prsti diraju jagodicama. Ja nemam/šta reći i mnogo načina da to kažem,/ali se riječ diže kao sunčeva prašina,/lebdi u zraku dok ne padne mrak,/a onda samo nestane, svjetlosna./

Dok postoji i jedna riječ koja se opire ukalupljivanju u ravnodušnost, dok se čuje i jedan glas koji može kriknuti pobunu, ma koliko sve to bilo izraz nemoći, do tada će biti sunca i nada će se obnavljati. Biće nas. To jeste jedina suštinska uloga poezije, da nam vrati, bar ponekad, osjećaj da jesmo, da postojimo i da nismo postali bezlična masa bezosjećajnog vaseljenskog materijala. Upravo u tome se, kako ja to shvatam, ogleda bit “Bogolova” Aleksandra Hemona. Ona je tanka nit uz koju se možemo popeti do vidikovca, da vidimo da na horizontu postoji nešto što je veće od nas samih.