ČITANJE (U)SEBI: Ni ovdje, ni ondje - nigdje

”Divlji kvas”, Ivica Đikić, Fraktura, 2024.

Još od prvog romana “Circus Columbia” Ivica Đikić se nametnuo kao autor koji svojom prozom na iznimno precizan način pripovijeda stvarnost našeg sveopšteg raspadanja u vremenima tranzicijskog rastakanja postjugoslovenskih društava. Drugim riječima, svaka njegova knjiga duboko je uronjena u posljedice onoga što je nastupilo nakon ratova, te je fokus Đikićevih djela nepestano usmjeren na osvjetljavanje poraznog u ljudima, koje se lomi i sagiblje pred silama mraka i gole političke moći.

Pod pritiskom

Rat i njegovi sveprožimajući kraci, ukotvljeni i trideset godina poslije u iskustvo čovjeka ovih prostora, determinišu modus vivendi i određuju krajnje horizonte dosega, ali i sputavaju željeni osjećaj oslobođenja i konačnog prevladavanja traumatičnog sjećanja. Hvatajući one neuralgične tačke zastranjenja, izopštenosti, nelagode i svijesti da smo zarobljeni u svojevrsnom limbu iz kojeg ne možemo stupiti ni korak naprijed, ni korak nazad, vrteći se oko one osi što nas drži u trajnoj nemogućnosti dolaska do sebe. Iz takvog početnog okvira izvire, u Đikićevom slučaju, literarni iskaz čijim se magistralnim linijama propituje egzistiranje pod neprestanim pritiskom, kroz stalne lomove i neurastenije, gdje se pojedinac konvulzijski opire žrvnju povijesnih datosti, ali koliko god se upirao i batrgao biva iznova doveden do ništice i spriječen da se ostvari. Jer ga, neprestano, nešto lomi i sputava da udahne, iskorači i prevlada omeđene granice dosega. U stilskom smislu posrijedi su tekstovi koje odlikuje pripovjedačka jednostavnost, izbrušen i jasan postupak, motivisane tačke zapleta i svakako karakterizacija junaka koji jesu oživljeni autentično i uvjerljivo u svojoj hamartiji. Sa druge strane, Đikić u svom pismu ne pravi neku banalnu sliku svijeta, već se kroz junake koje gradi nastoji istinski suočiti sa datostima, ne pristajući na pojednostavljena angažerska rješenja, već strukturno snažno raskopava bolna i nelagodna sudaranja sa onim što jeste izvor problema.

Novi roman Ivice Đikića “Divlji kvas” knjiga je koja nas vraća u onu početnu tačku autorovog proznog rada - do “Cicrusa Columbia”. Kao i u tom romanu i ovdje imamo jedan povratak u zavičaj, nakon kojeg slijedi odmotavanje klupka sudbine i nužno tragičko rasplitanje naslaga minulih godina. Sve, dakle, počinje sa dva dolaska protagonista u Duvno, gradić zarobljen u vlastitoj letargiji, jedna ikonička slika i prilika poslijeratnog bosanskohercegovačkog društva, u kojem se gradovi po marginama, izbrazdani etnonacionalnim trvenjima, nalaze na rubu opstanka, uz lokalne prilike koje onespokojavaju i pokazuju do koje je mjere sve ispražnjeno od onog stvarnog sadržaja.

Naime, u grad koji je oronuo i potonuo u vlastitu nemoć iz Njemačke se, nakon trideset godina, vraća Josip Ljubas Džop, čovjek koji je devedesetih otišao s biljegom krivice, jer je u ratu neposredno skrivio smrt svoga brata, a potom iznevjerio svoju prvu ljubav Nadu, da bi nakon toga postao dio pljačkaške balkanske bande koja hara po inostranstvu. Džop, nakon odležanih godina zbog kriminalnog djelovanja, dolazi u rodni grad kako bi našao priliku za novi život. U zatvoru je izučio zanat pečenja hljeba od divljeg kvasa, u tome pronalazi jedini smisao, i sada želi u rodnom gradu započeti ispočetka, otvoriti pekaru.

Roman "Divlji kvas" u izdanju Frakture/

Međutim, njegov povratak budi podozrijenje mještana Duvna. Male sredine sve pamte i nije važno što su prošle tri decenije, svako u tom povratku vidi neke znake nesreće koja bi mogla uslijediti, jer se time “remeti letargija i ustaljeni poredak moći”. Drugim riječima, njegov dolazak izglobljuje ovaj gradić iz one uspavane kolotečine, sa jedne strane on budi duhove prošlosti, dok sa druge strane pokreće lavinu mjesnih ogovaranja i denuncijacija. Jer svako ko jeste na neki način mimosvijest lokalnog miljea predstavlja određnu vrstu prijetnje, prije svega zbog nužnosti sagledavanja vlastite uloge u događajima iz prošlosti. Niko nije u potpunosti čist, svačija je uloga u kreiranju mita ispravnosti sada izložena propitivanju.

Džop prvotno dolazi do svog nekadašnjeg najboljeg prijatelja Ilije, koji je u braku sa Nadom, a danas je vlasnik uspješnog restorana, te traži jednu vrstu pomoći da započne svoj biznis. To Nadu suočava sa bivšom ljubavi, a u bračni život nje i njenog muža, kao i u život ostatka prodice, ali i cijelog grada, unosi nelagodu koja će dovesti do nužnog suočavanja sa onim što jeste bilo prije, ali i dovesti do rasapa koji neće biti moguće iznova prevladati. Stvar se dodatno usložnjava kada se, neposredno nakon Džopovog dolaska, u gradu pojavljuje Jelena, Nadina rodica i kćerka političkog emigranta Šimuna, kojeg je osamdesetih u Njemačkoj likvidirala UDBA. Ona potaknuta nekim unutrašnjim nemirom jednog dana odlučuje da se vrati u Duvno, kako bi saznala stvarnu istinu o svom ocu. Ali i kako bi pronašla sebe, u beznađu identitetskih trvenja.

Sa te strane u roman “Divlji kvas” se unosi ona sporna prošlost nacionalnog osjećanja, problematizirajući ustaško naslijeđe ovog kraja, njegova zastranjenja, ali i odnos prema toj prošlosti koja je pred sami rat iznova uzbudila duhove “tisućljetnog sna”. Ivica Đikić, međutim, ne sudi svojim junacima, ne određuje se o njihovoj krivici, nego ih prepušta slučaju trenutne situacije, dopuštajući im da postanu samosvojni akteri vlastitih sudbina.

Vijesnik pobune

U romanu se kroz četiri narativne linije ispisuje složen koloplet odnosa prošlosti i sadašnjosti. A sadašnjost je određena malim, lokalnim moćnicima, kao što je lik gradonačelnika Jozana, koji u ko zna kojem svom mandatu, jer tu je od rata pa naovamo, pokreće u Duvnu, uz pomoć sumnjivih investitora, projekat vjetroelektrana. I taj se momenat doživljava kao trenutak koji će konačno, nakon svog vremena patnje, donijeti blagostanje ovom kraju. Ali tu na scenu stupa vjetar, kojeg nikako nema, sama priroda priječi početak rada vjetrenjača, a ekološka aktivistica Stana Mandić, koja se bori protiv ovog projekta, nameće se kao vijesnik pobune i promjene protiv ustaljenog poretka stvari. Koliko god njena uloga bila donkihotovska, doima se da je i svako zrno otpora važno i neophodno. Ivica Đikić nam predočava ono što jeste suštinska nesreća svih naših zastranjenja, ali i nemogućnosti da jednom konačno pomirimo sebe sa sobom, sagledamo gdje jesmo i da smo samo mi sebi neprijatelji, sve drugo je iluzija i obmana.

“Povratak je ovdje oduvijek zlokobniji od odlaska, bilo koje vrste odlaska”, stoji na jednom mjestu unutar romana “Divlji kvas”, a u tome jesu sadržane sve ključne kontradikcije i paradoksi onoga što ovaj tekst Ivice Đikića donosi. Ta nemogućnost suočavanja sa istorijskim nemirima i nemanima, koja se preljeva na sadašnost, ma koliko događaji iz prošlosti bili daleki, otključava nam ona najbolnija mjesta ovdašnjeg života. Jer sve što je bilo nije se udaljilo, ono i sada jeste, nadnosi se nad nama kao zlokobni oblak nesreće. Autor suvereno u ovom svom ostvarenju, na mikroprimjeru, pokazuje svu zajedljivost, nazadnost i narcizme malih razlika koji nas neprestano drže na dnu, osujećene, onesposobljene da sagledamo šta jesmo, kuda idemo i zašto.