ČITANJE (U)SEBI: Mnogo balona kriknulo je uvis

”Rihtanje rebra”, Tatjana Bijelić, Imprimatur, 2025.

U posljednjih nekoliko godina temi rata se u recentnoj domaćoj literaturi vraćaju uglavnom autorice. To ne znači da je ova tema u ranijim godinama bila neprisutna iz rakursa književnica, ali nekako se slučilo da je srednja generacija književnica, pa i onih mlađe generacije, traumatična razdoblja naše prošlosti devedesetih odlučila baš sada tematizirati na drugačiji način, iskušavajući nove formalne oblike pričanja priče, kroz promjenu perspektive, te otkrivanje one strane rata i njegovih višedecenijskih posljedica na ovdašnji društveni život van maskulinog i herojskog.

Rat i tijelo žene

Imajući na umu činjenicu da živimo u razdoblju kada se svijet iznova urušava pred ratnim vihorima, koji bjesne i huče svuda oko nas, ta potreba da se ovdašnje iskustvo ponudi kao još uvijek relevantan oblik suočavanja sa ovim vječnim pitanjem čovjekovog poražavanja i stradanja pred mašinerijama zla i smrti nameće se kao sasvim logičan slijed. Koliko god nam se doimalo da je prošlo dovoljno vremena, da tema rata treba na neki način biti stavljena van domašaja i da bi trebale preovladavati neke druge preokupacije, rat nam se poput bumeranga iznova vraća u lice, izazivajući potrebu da se o njemu još jednom progovori, da mu se pokuša pristupiti sa stanovišta drugačijeg razumijevanja i suočavanja sa time kako on odjekuje u nama, kako nas razara i određuje mnoge suštinske tačke od kojih jesmo sačinjeni.

Sa druge strane, u svim decenijama koje su iza nas, mi smo uglavnom u književnom izrazu imali onu sliku rata kako je doživljavaju muškarci, iako ne vjerujem u bilo kakvu rodnu podjelu unutar literarnog polja, nedvojbeno je da su neki elementi priče o ratu kod nas izostali biti ispričani, odnosno da je trebalo da prođe dovoljno dugo kako bi se sa vremenske distance pristupilo otključavanju toga kako se ovaj fenomen reflektira na pitanja ženskog. Drugim riječima, jako malo književnih ostvarenja kod nas bavilo se tom stranom rata, jer rat gotovo po pravilu jeste ispričan u doživljaju muškaraca i dječaka, dok su priče žena i djevojčica ostale postranice i dovoljno neizražene.

A suštinska činjenica jeste da niko ni na koji način ne ostaje van domašaja posljedica sukoba, odnosno rat se jednako utiskuje u svako biće, bez obzira kakva njegova neposredna uloga bila. Čak šta više, to da se rat kao takav suštinski prelama najdoslovnije preko pitanja ženskog tijela nije ništa što ja prvi primjećujem i izražavam, napisane su o tome cijele biblioteke literature. Stoga, potreba da se u ovom vremenu konačno osvijetli i taj dio naših transgeneracijskih trauma dolazi kao nužnost, otkrivanje one marginalizirane, a jednako temeljne strana rata daje nam potpuniju sliku svega onoga što jedan takav lom sa sobom nosi.

Roman u stihovima, ili poema, “Rihtanje rebra” književnice Tatjane Bijelić, u kontekstu ranije rečenog, najprije jeste zanimljiv u formalnom smislu, da se putem stihova ispisuje priča o strahu, nasilju, izbjeglištvu, tijelu, sazrijevanju i bivanju ženom u pomjerenim okolnostima rata. To jeste njegov suštinski novum u našoj aktuelnoj književnoj produkciji. Bilo bi, međutim, pogrešno kazati da je ova knjiga fokusirana na rat sam po sebi, on je neprestano unutar ovog romana ono što huči postranice, stvarajući negativni napon koji se direktno odražava na žensko tijelo, na njegov osjećaj slobode i zaštićenosti.

Protagonistica romana Ela, sedamnaestogodišnja djevojka, nužnošću sukoba izbjeglištvom biva izmještena iz gradske sredine u seosko zaleđe, u kojem se u potpunosti sužava njen dotadašnji način života, a na površinu isplivavaju sve aveti rata koji stješnjava, ograničava i nasrće na tijelo žene. Ono što nam se ovdje jasno pokazuje ne odnosi se na to kako na ženu djeluje neka direktna neprijateljska strana, već na promjenu okolnosti, kad se jedna mlada žena nađe u okruženju u kojem sve upućuje na njenu determinisanu ulogu, određenu rodnim stereotipima i potpuno pomjerenom stvarnošću i svim njenim zlokobnim nijansama.

Posrijedi je, dakle, roman koji nas suočava sa onim dubinskim promjenama, izmještanjima koje rat sa sobom donosi. I to jeste upravo ona promjena o kojoj sam u uvodu govorio, pričanje priče o ratu koja nam otvara mogućnost da se sagledaju oni njegovi segmenti koji su nam sprva izmicali, bili ostavljeni postranice i gurani u nevidljivost. U kontekstu samog naslova romana to se izražava ovako:

Priču o rebrima čula je od mog oca/i otad je često pominje Miri/dok baba aminuje/od tate je čula preko mene posredno/da neki muškarci tuku žene u rebra/da ih poravnaju i dovedu u red/žene i rebra/zamislila je scenu svinjokolja i čengela/i ženu kojoj nad vrelom vodom/komšije šure dlake/malo je melju, malo prže na vatri/na kraju je vješaju i suše preostala rebarca/i piju li piju do prvih kukurikanja/doručkuju sočne krvavice/specijalitet žene koje nema/Ksenija kaže da sanja plikove/sanja ih na svojoj koži/i boji se pijanih stočara/

Poema mraka i svjetla

U pogledu određene grotesknosti samog ovog narativa, ali i njegove fabularne linije moglo bi se reći da “Rihtanje rebra” u velikoj mjeri jeste roman parnjak ostvarenjima “Duž oštrog noža leti ptica” Tanje Stupar Trifunović i romanu “Čovjek vuk” Mihaele Šumić. Bez želje da utvrđujem bilo kakvu programsku nakanu ovih triju autorica, zanimljivim jeste da su se navedeni romani u dobroj mjeri preklopili u svom nastojanju da se o pitanjima sazrijevanja, ženskog tijela, nasilja i mučnosti u pozadini rata progovori na način kakav do sada nije bio prisutan u našoj književnosti.

To u određenom smislu jeste, očevidno, i nužnost samog vremena u kojem živimo, jer nije uopšte neobična stvar da se kod različitih autora/ica u jednom razdoblju dogodi da je potreba da se u iskazu naprave iskoraci ka nečemu drugačijem, a što nas opet upućuje na isto. Sva tri djela u središtu imaju zlokobnost atmosfere koja nam dojmljivo oslikava kako se na unutrašnjem planu doživljavaju pitanje bivanja žene i njenog tijela u sudaru sa iščašenim okolnostima nenormalnosti kakve rat sa sobom nosi.

Posebno dojmljivo jeste to što se radi o tri stilski različita teksta, u kojima autorice pokazuju da tema može biti ista ili slična, ali da suštinsko određenje književnog teksta počiva na formalnim iskoracima i kreiranju narativa u čijim se jezičkim ponorima kriju oni najvažniji odgovori.

Evo kako je to u samom romanu “Rihtanje rebra”:

(...) vidim nas kao balone/puštene s glavne pijace/sa jedinog štanda koji poznajem/neko je uzeo oštre makaze/zasjekao uzice i ruke prodavačice/nisu mu se svidjele boje/mnogo balona kriknulo je uvis/nad sivilom našeg grada/crnog će probosti grom/žutog će zavezati za prazan krevet/bijeli će ispuhati bez najave/i sve ostale boje vesele i manje vesele/odletjeće u podzemlja i šipražja/neki će imati više sreće/uzlet na mekane galaksije/neke će usvojiti kanjoni i krševi/kroz nijanse neizvjesnih dana/a prodavačica/ona ostaje za štandom/nije stigla poletjeti/;

ili:

Budim se posljednja među ženama/tijelo mi je kamen prikovan uz strunjaču/jedino su oči pokretne/sa štednjaka dopire miris zaprške/omamljuje do grčenja vilice/pritišće mi grudi/presa ih do poda/sav vazduh u hali je prepržen/komad sam poluživog mesa/nakon buđenja san je zaborav/ostalo je samo da me nešto tišti/prisjetim se ljubavi/pružila bih ruke da me pridignu/ali kume pričaju o ženskoj djeci/kako ih izvesti na pravi put/kad je u ratu svaki pogrešan (...)

“Rihtanje rebra” Tatjane Bijelić svojim zamahom, jezičkim oneobičavanjem, ironizacijskim otklonima od date situacije u kojoj se našla njena junakinja, pokazuje nam svu moć uspjele književnosti. Ovo jeste dobrim dijelom poema mraka koji se u čovjeka uselio, ali i grčevita borba da se dođe do svjetla, da se sačuva ljudska sloboda i neprikosnovenost želje da se odupre svakom nastojanju da se tijelo sputa, opredmeti i zarobi.