ČITANJE (U)SEBI: Među ruševinama rastu najljepše metafore

”Cimetna pisma, dijamantna stvorenja”, Faruk Šehić, Buybook/Fraktura, 2024.

Gotovo deset godina nakon “Knjige o Uni”, po mnogima jednog od najvažnijih romanesknih ostvarenja savremene bosanskohercegovačke književnosti, roman “Cimetna pisma, dijamantna stvorenja” Faruka Šehića vraća nas iznova na onu suštinsku temu sa kojom je ovaj književnik postao prepoznatljiv u okvirima postjugoslovenske literature, a to je pitanje rata u nama, rata oko nas, rata kao “najvažnijeg kulturnog događaja” koji je ove prostore obilježio i premrežio, te njima i tri decenije kasnije, svojim odjecima, upravlja poput neprikosnovenog despota. Njemu se neprestano okrećemo, njemu se klanjamo, on u nama biva permanentno trajanje.

Jedan korak bliže dnu

Drugim riječima, koliko god da se odmicali od stvarnosti devedesetih one se opetovano poput bumeranga vraćaju, protežu se kao konstanta u kojoj jesmo zarobljeni kao društva rata, ili društva nikad ostavljenog rata iza sebe. Ako bismo pak to pogledali iz perspektive književnosti same, onda bi bilo moguće zaključiti da je rat pored ljubavi jedina suštinska literarna tema od “Epa o Gilgamešu” do danas. Možda i jedina tema, jer u ratu je sadržan sav agon ljudskog, preko njega se prelama sva nemoć i poraznost bivanja čovjekom. Sve to nas upućuje na zaključak da naš rat nije sam po sebi neko izmješteno iskustvo, on je opštečovječanski doživljaj što se proteže kroz sva vremena, samo se mijenjaju njegove kartografske koordinate, sve ostalo se opsesivno i refrenično ponavlja u svojoj ubitačnosti i razornosti. Jer rat nas, i kad nas direktno ne pogađa, uvijek izmješta i pomijera još jedan korak bliže dnu, ostavljajući sumporne tragove propadanja i oslobođenog demonskog da nas obavija. Evo jednog ilustrativnog odjeljka iz romana “Cimetna pisma, dijamantna stvorenja” koji sažima navedeno:

Roman "Cimetna pisma, dijamantna stvorenja" u izdanju Frakture/

“Oh, ne, nije umro, jer ratovi nikad ne umiru. Oni žive u svemu što je živo i neživo. Najviše žive u živim ljudima, a u mrtve ugrađuju svoju suštinu. Mrtvi su kao zlatne poluge koje rat investira u svoju budućnost, jer rat zna da će neki od živih (njegovi korisni idioti) koristiti mrtve za nastavak rata ili proizvodnju ganc novih ratova. Svaki leš produžava život svakom ratu, to je začaran krug. Zlatna kost je zlatna kost.”

Dakle, za razliku od ranijih knjiga Faruka Šehića, ovaj roman pitanje rata ne tematizira u uskim okvirima raspada Jugoslavije i njenih klanica. Iako su elementi tog rata nedvojbeno prisutni u ovom narativu, označeni kao naš Prvi rat, Šehić u “Cimetnim pismima, dijamantnim stvorenjima” prelazi granicu tačno određenog rata, te svoj fragmentirani pripovijedni postupak usmjerava u pravcu traganja za odgovorima o ratu kao sveprisutnom sumraku naše civilizacije. Otuda njegov iskaz jeste u žanrovskom smislu dobrim dijelim prožet elementima naučne fantastike, kojom se rat izdiže iz okvira ovozemaljskog i postavlja u horizontima kosmičkog sukoba, te se tako postiže efekat vječnog rata kao onog koji se nadvija nad čovjekom i svim bićima u svoj svojoj razornosti.

Polazeći od borhesovski shvaćenog Alefa - u ovom slučaju holoakvarel kuglica koja priča priče i transvremenski čitaoca vodi kroz različite perspektive doživljaja rata - propitujući različite registre pripovijedanja, Šehić piše roman koji po svojoj maštovitosti, ali i snažnim poetskim jezičkim zamasima, predstavlja složenu kompozicionu igru, putem koje se jasno uočava tendencija da se stvori tekst koji će zahvatiti mnogo šire od bilo koje vrste lokalizma. Preciznije, udaljavajući se od onog nepatvorenog doživljaja direktnog suočavanja sa našim opredmećenim ratom, premještajući pripovijest u sveobuhvatniji kontekst, autor nas kroz splet metaforičkog, alegorijskog i često grotesknog narativa suštinski vraća u samo srce tame, propitujući krajnje konsekvence odjekivanja svakog sukoba u bilu svijeta. Njegovim neurotičnim mrežama koje preplavljuju, guše i dovode do raspadanja svega poznatog. Evo kako je to u romanu:

“Ovdje se ratovi slažu jedan na drugi kao arheološki slojevi nekog grada koji je izgradila nestala prastara civilizacija, naprednija od nas. Među slojevima tog tipičnog drevnog grada ponekad naiđe i neki crni. To je onaj period u kojem je grad gorio. Crnilo odaje garež i pepeo zamrznute u vremenu. Arheološki slojevi naših prostora uglavnom su crni. Vrlo je malo perioda koji odaju mirne periode života. Uvijek se razvija ista priča, nitko ne vjeruje da će rat početi, svi govore: ‘Ma neće biti rata, jer tek je onaj prošli završio.’ Ali, dešava se suprotno, ljudi tvrde jedno, dok skrivene mašine rade svoj posao.”

Kategorije vremena i prostora u ovoj knjizi stoga jesu nešto što zaobilazi svaku linearnu protočnost, krećući se u vremenu prošlom, sadašnjem i budućem autor stvara utisak cikličnog kruženja rata, čime rat postaje suštinski glavni junak ove priče. Svevremena datost rata koja determiniše događaje u ovom romanu, otvara autoru mogućnost da svoju imaginaciju razgrana u dojmljivim pripovjedačkim pasažima. Atmosfera ovog romana je postapokaliptična i distopijska, svijet preživitelja (tako Šehić označava one koji su uprkos svemu opstali) Cinema Girls i Corteza Corteza, prožet je sa nizom mikropriča koje polifonijski izviru iz ruina poznatog svijeta, pa se time kao pripovjedač pojavljuje i grad, i rijeka, i cijeli niz netipičnih folakizatora.

Dekonstrukcija rata

Ono što pak suštinski možda i jeste centralna linija ovog romana jeste priča o ljubavi, koja se kroz preživitelje nameće kao ona snaga koja poput ruinolista (cvijeta ruina, kako ga imenuje Šehić) razlistava ispod svih naslaga destrukcije. Ljubav jeste jedna vrsta kontrapunkta putem kojeg se pokušava naći bilo kakav smisao u rasulu i besmislu svega čega se čovjek dotakne. Naravno, ni ona ne uspijeva ostati zaštićena i bez napuklina, sve uvijek biva podložno rastakanju i nemilosrdnoj sili rušenja, ali uz misao o njenom prisustvu bar se na trenutak može naći zaklon ili utočište, napraviti jedna metafizička pauza, ispod koje postoji mogućnost da se život uprkos svemu još jednom obnovi i razlista. Riječima iz romana “Cimetna pisma, dijamantna stvorenja”:

Naslovnica roman Faruka Šehića u izdanju Buybooka/

“Taman kad ti čini da si zaboravio na svoje ratno iskustvo, ujutro, dok piješ kafu, zagledaš se u šoljicu i neočekivanim slijedom asocijacija sjetiš se svog prvog poljupca kao i toga da je kuća gdje se poljubac desio zapaljena prvih dana rata. Tako je nestao i tvoj prvi poljubac, u vatri i ognju zajedno sa kućom koja je čuvala tvoju uspomenu.”

Na koncu, moglo bi se reći da je posrijedi romaneskni tekst koji snažno pledira za dekonstrukciju rata, te društava zarobljenih u mentalitetu rata kao jedinoj mogućoj stvarnosti. Po svom izrazu, njegovoj punini i zamahu, “Cimetna pisma, dijamantna stvorenja” do sada su najuspjeliji Šehićev književni tekst. Unutar kojeg se vidi predan, promišljen rad, briga o svakoj rečenici i njenom zvučanju. Otuda u ovom romanu sve teče bez viškova, bez neravnina, a čitalac biva uvučen u snažne virove rečeničnih slojeva, koji potapajući nas i iznova izbacujući na površinu ostavljaju snažan dojam i dugo odjekuju u nama.