ČITANJE (U)SEBI: Ja jesam ono čega se bojiš

”Kako se razbijaju tanjurići”, Mak Maslać, Durieux, 2024.

Prostor pjesničkog jezika trebao bi, u svojoj suštini, biti okvir u kojem se ostvaruju svi željeni oblici slobode uma i tijela. Otvarati mogućnost za različite vrste preobrazbi i zagledavanja sa druge strane onoga što se nudi kao nametnuti obzor u koji se čovjek mora uklopiti, čime je sputan i ograničen, sužen u svojim onirističkim snatrenjima i težnji. Kroz njega bi stoga moralo biti moguće doseći vlastito biće i u onim obličjima koja često izmiču mogućnosti stvarnosnog utemeljenja, jer on je neograničen u vlastitoj pojavnosti, ništa ga ne može ukalupiti ukoliko se pronađe onaj modus poetskog izraza koji može poroditi autentičan pogled na svijet, dati svježinu svakom smislu i obliku.

Varničenje svijesti

Pa i kada dođemo do samog zida jezika, kada pomislimo da se nema šta novo ponuditi ni reći, kada se pjevanje učini istrošenim i nijemim pred banalnostima egzistencije, iznova postoji mogućnost da se pronađe novi i drugačiji put, da se ono što je djelovalo izanđalo i mnogo puta upotrijebljeno transformiše u jedinstveno zvučanje i sazvučje. Jer, ne treba zaboraviti, svi nosimo isti spektar osjećanja, naša su iskustva ograničenih dosega, ali ono što nas razdvaja i čini neponovljivima jeste način na koji vidimo sve oko sebe, odnosno ta nit izražajnosti, da iz istog, samosvojnom kombinacijom mogućeg, ponudimo nešto potpuno drugačije i jedinstveno.

Otuda, pred pjesnicima stoji prostranstvo polja jezika, te oni zaumni nemiri varničenja svijesti što reflektiraju preživljeno i ono nedohvatno, koje svojim pritiscima i nakanom da se ostvari tvori specifičan magnetizam izraza, svojevrsnu silu koja traži načina kako doseći puno uobličenje, ton, ritam i glas. I to onaj u kojem će biti utisnut pečat naše neponovljivosti. “Reč nikad ne može da bude sasvim adekvatna smislu; samo reči koje osporavaju jedna drugu... samo metafore koje se suprotstavljaju jedna drugoj i asociraju po suprotnosti, stvaraju polje sila koje posredno rađa u umu čitaoca potrebni smisao ili potrebnu sliku”, pisao je Dimitrije Bogdanović. Iz tog osporavanja i suprotnosti, neprestanog varničenja i sudaranja, moguće je potom graditi poeziju koja ono mnogo puta ponovljeno oživljava na inventivan način, dajući nam mogućnost da se saživimo sa time i dosegnemo punu svijest o tome šta jesmo, šta je naš put i kuda zapravo idemo.

Pjesnička knjiga “Kako se razbijaju tanjurići” Maka Maslaća nudi nam poeziju koja se u čitalačkom iskustvu ostvaruje u više slojeva, a jezički traži onu pukotinu kroz koju može doprijeti u naše nesvjesno. Pomjeriti nas iz udobnosti i očekivanja. Iz onoga na što smo navikli, na šta smo podešeni. Idući tragom unutrašnje drame svog lirskog subjekta, Maslać nas suočava sa nestalnošću svega oko nas, nemogućnosti da bilo šta u sebi okamenimo i učinimo dugotrajnim i nepromjenjivim. Drugim riječima, u središtu ove knjige nalazi se pitanje identiteta, ali ne shvaćenog u njegovim bazičnim patrijarhalnim obzorima, već ljudskog identiteta koji se opire svakom sužavanju, tražeći za sebe onu nišu koja će odagnati sva moranja, svaku vrstu pristajanja na kompromis i propisane uzuse onoga što jesmo ili trebamo biti. Polazeći od iskustva rodne nebinarnosti i kvir seksualnosti, lirski subjekt ove knjige nas suočava sa izazovima bivanja na granici, između onih mapiranih svjetova, to je neprestano obzor prelaznog stanja, koje se neuhvatljivo širi i suočava sa stiješnjenim društvenim i porodičnim osudama, suprotstavlajući im se na način da grubosti i nasilju kao opozit nudi ljubav i radost bivanja u onome što jeste. U pjesmi “De profundis” je to ovako: (...) To da stojimo na prstima u dubokom da nam glave budu/iznad vode, to je preformalno./Stanimo na puno stopalo da vidimo tko će prvi morati/izaći po zrak./Molim te, udahni duboko,/pogledaj me kroz more i pazi što ćeš misliti kad vidiš da/mi iz usta izlazi šljunak umjesto riječi./Vidjet ću ti u očima jesam li čudovišna./ (...); ili u pjesmi “Vanjski gym”: (...) Od napora/pod mojom se kožom šire iglice bora,/izbit će, valjda, s druge strane,/kao perje./ (...) Dok si gradila gnijezdo,/dok smo gradili ramena,/nisi primijetila/da i ja širim krila./

Neprestano mijenjajući tu poziciju i rodni glas koji se ostvaruje u poeziji, Maslać nas vodi na uzbudljivo putovanje kroz proces samoprihvatanja, izlazak iz gnijezda, širenje krila, jesu trenuci dosezanja do sebe, ostvarivanja sebe u onom obličju koje ne može determinisati bilo kakav vanjski pritisak ili ograničenje. Dakako, pitanje tijela, kao građevine onoga što jesmo, potom njegove samodestrukcije i destrukcije, uzimanja i davanja, nameće se kao nezaobilazno suočenje. Tijelo je ono koje jednako pamti, ostaju ožiljci, njemu se sveti i sa njime se nosi u beskompromisnoj borbi da se dođe do onoga što stvarno u sebi jesmo, u čemu jesmo onakvi kako se poimamo. U pjesmi “Tranzicija” suptilno i dojmljivo se to izražava: Preobražena, u sjeni stijene, /tiho ne diše kroz rupice za zrak;/Čiji desert? Bijeli žele u mirnom gibanju bez ubrzanja;/rasuta nad divljim morem,/skuplja se i razobličuje,/pred svima/u morskoj pjesni/leži mrtva Ariela. Dok se u pjesmi “Sanjam te često i mislim na te” doseže punina izraza koja prikazuje svu dubinu onoga što jeste temeljna preokupacija lirskog subjekta knjige “Kako se razbijaju tanjurići”: ujutro se lisice vraćaju iz noćnih pohoda na moju sobu./šuljaju se na zadnjim nogama (vulpes erectus),/zaključavaju vrata za sobom./čekale su me čitavu noć, a/lukave njuške okreću sad od mene na ulici, znaju:/od cjelonoćnog nasilja nad mojim tijelom dobila sam/bjesnoću.

Iznevjeravanje očekivanog

Sa druge strane, Maslać u ovoj knjizi propituje i cijeli niz pitanja koja se odnose na ono što nosi djetinjstvo, te period odrastanja, sva ona očekivanja, iznevjeravanja, pritisci što dolaze od onih koji smatraju da su genetski posjednici onoga što smo postali, da imaju pravo odrediti sve što želimo biti. Drugim riječima, proces ostvarivanja vlastitosti i dosezanja do punine smisla sebe znači i određena razočarenja, poraze, ali i trganje roditeljske ljubavi, ma koliko ona bila usmjerena ka tome da nam želi najbolje, mora ju se sputati da bi se doseglo do autonomije vlastitih izbora. Stihovi pjesme “Kuća cvijeća” to dojmljivo potvrđuju: Ne mogu s tobom cijeli dan brojati/pupoljke po dvorištu, baka,/skupljati sjemenje noćnih frajli/i tepati cvijeću./Ja nisam hrvatski pjesnik./Za tebe više ne mogu nositi haljine,/pripremi se,/vidjet ćeš što nosi moj Ken./Ne smješkaj se dok me predstavljaš prijateljicama,/uskoro ću progovoriti./Ja jesam ono čega se bojiš./Gledaj me kako preskačem ograde i šapni:/”Tko ne voli cvijeće, ne voli ni ljude.”/

Ipak, uz sve navedeno “Kako se razbijaju tanjurići” jeste prije svega knjiga ljubavi, koja nam nenametljivo, u suptilnim doziranjima, ali i u ponekad eksplicitnim pjesničkim slikama srasta dvije osobnosti, seksualnosti i žudnje tijela, pokazuje da je oslobođenost primarna kategorija, da bez nje sve jeste mučnina i glib, plutanje u tamnim vodama zarobljenosti. Stoga, vraćam se na sami početak, poezija nam daje tu mogućnost da budemo potpuno ogoljeni, da tragamo za onim njenim rukavcima koji će otvoriti mogućnost disanja bez prepreka, poniranja u sve urvine onoga što je skriveno u nama, a teži da se u riječi ostvari i samorazumije. Mak Maslać, dojma sam, u tome uspijeva, nudeći perspektivu koja je autentična i van svih zadatih modela.